Filmske mutacije

Zemljotres kolonijalizma: Gledali smo film “Zombie Child” Bertranda Bonella

Dragan Rubeša

Bonello se ingeniozno kreće između povijesnih epoha, meridijana i unutarnjih dimenzija, od kolonijalizma do zemljotresa na Haitiju 2010. Njegov komad je komentar naše povijesti i kulture upakiran u alegorijski potencijal horora



Ovogodišnjem 72. po redu Cannesu dogodila se prava invazija sociopolitičkih zombija. Iako je sve započelo nešto ranije, s komadima poput »Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj« Predraga Ličine i »Djece mrtvih« tandema Liska & Copper, u kojem izgladnjeli sirijski izbjeglice prekidaju misu u štajerskoj crkvi udarajući u panici na njena vrata, dok njeni vjernici misle da su to »zombs« (pogrešni izgovor pripisuje se njihovoj gluposti i nepismenosti). Jer, još je veliki George Romero dokazao da se »neživi« narativi prvenstveno moraju promatrati kao sociopolitičke alegorije.


Taj diskurs slijedi i najnoviji Jarmusch (šifra: »The Dead Don’t Die«) s rasističkim zombijem Steveom Buscemijem i njegovim psom ubojicom Rumsfeldom. A u genijalne Mati Diop (»Atlantique«), djin migranta Sulejmana nastradalog u havariji piroge na Atlantiku, vraća se u Senegal voljenoj Adi (za neupućene, djin je afrička varijanta zombija). Nekoć je kao bauštelac sudjelovao u izgradnji futurističkog kompleksa u Dakaru. Ali plaća mu je mjesecima kasnila, pa odluči pobjeći na Zapad u potrazi za egzistencijom.


Srce tame


Jer, dok se u klasiku autoričina ujaka Djibrila Diopa Mambetyja (šifra: »Touki Bouki«) njegovi junaci ukrcavaju na prekooceanski brod prerušeni u zapadnjačku odjeću u bijegu iz tog istog Senegala, sanjajući o boljem životu na Zapadu, junak »Atlantiquea« pokušava se dokopati tog istog obećanog Zapada u pirogi, iako se njegovo putovanje okončalo tragedijom. S druge strane, genijalni Bertrand Bonello, čiji je najnoviji komad »Zombi Child« prikazan u sklopu kanskog »Quinzainea«, promatra svog junaka Clairviusa Narcissea kao zombija rada na haićanskim plantažama šećerne trske. U snenim i gotovo katatoničnim pokretima njegove mačete, sublimirane su noćne more francuskog kolonijalizma XIX stoljeća, od Afrike preko Haitija do Indokine, čija jeka odzvanja sve do naših dana, u dinamikama globalne macronovske ekonomske i financijske moći.




Zato i ne čudi da »Zombi Child« započinje predavanjem francuskog povjesničara Patricka Boucheona koji u filmu glumi samog sebe, referirajući se na koncept Julesa Micheleta na kojem počiva francuska kultura i nacija (revolucija, sloboda, bratstvo), a koji se konstantno mora testirati u diskursu utopija. Jer, Boucheronovo predavanje je srž Bonellova filma. S jedne strane imamo unutarnje pulsacije Bonellovih junaka i socijalne pulsacije koje će ih usisati u »naš« svijet. Clairviusovu mraku sublimiranom u robovlasništvu kao srcu kolonijalne tame, jukstaponirana je svjetlost Melisse, čiji su se roditelji borili protiv Duvalierove diktature. Ona je ta koja osluškuje Boucheronove riječi, nakon što je napustila Haiti i upisala prestižni pariški koledž »La maison d’education de la Legion d’Honneur« koji je osnovao Napoleon. Bjelina Melissine aule i mrak Clairviusovih plantaža šećerne trske, čija je zombifikacija uslijedila nakon što je kolabirao na ulici.


No Bonello namjerno zanemaruje njegovu holivudsku varijantu (»zombie«), fokusiran na retoriku kreolskog voodoo folklora, čiji je izgovor neživih blizak onom našem (»zombi«). U tome leži i autorov osobni interes za antropologijom, sublimiran u kanadskom etnologu Wadeu Davisu čiju je »Zmiju i dugu« u istoimenom hororu prigrlio Wes Craven. Zombi/neživi je taj koji biva sveden na čisto značenje, otvarajući prostor beskrajnim »paralelnim« interpretacijama, onim sociološkim i antropološkim, ekonomskim i kulturološkim, sve do digitalnih dispozitiva. U isti mah, njegovoj Melissi dogodit će se amour fou s Fanny koja prolazi svoje flaubertovske sentimentalne edukacije, nakon što se pridružila njenom sestrinstvu, priznavši da obožava repera Damsoa.


Tada postaje evidentno da je Bonellov tretman zombija bliži Jacquesu Tourneuru i njegovu remek-djelu »I Walked With a Zombie« iz 1943. godine.


Magija i vrijeme


No taj isti film već je fascinirao i Pedra Costu, čija priča o portugalskoj bolničarki na Zelenortskim otocima (šifra: »Casa de Lava«) koristi tourneurovske motive kao refleksiju na portugalsko kolonijalno nasljeđe. S tom razlikom što je Bonello izokrenuo priču, transponirajući je u pariški koledž i garnirajući je carpenterovskim partiturama (za originalni soundtrack zadužen je sam Bonello, taj najveći panker francuskog filma). Jer, Bonellov komad i nije drugo nego lucidni komentar o našoj povijesti i kulturi, lukavo upakiran u alegorijski potencijal horora. Iako zasluge praktički pripadaju Boucheronu, dok je autor prepustio publici da odmota svilenu vrpcu paketa.


S jedne strane, Bonello se ingeniozno kreće između različitih povijesnih epoha, meridijana i unutarnjih dimenzija, od kolonijalizma, do zemljotresa koji je pogodio Haiti 2010., na čije se ruševine referira crno-bijeli fototapet u Melissinoj sobi (film je dijelom snimljen na originalnim haićanskim lokacijama). Iako se autorovi interesi ne zaustavljaju na velikom Tourneuru, već se protežu i na Jeana Roucha (»Les Maitres fous«). Jer, kako to kaže haićanska mambo, »Ne treba ti magija, već vrijeme«. Zato je Bonello bio i ostao čisti egzorcist stila, u vječnoj rekontekstualizaciji drevnih rituala, postavljenih u kolonijalni diskurs. U »Oh Lala« svijetu krojenom prema ritmovima PNL-a u kojem Bonellove studentice postaju tek varijacije na njihove vršnjake iz »Nokturame«. Jer, za razliku od eksplozivnog Jarmuscha koji preferira masakre, smireni Bonello je usporio pokrete zombija, kako bismo bolje shvatili povijest, ali i nešto više.