LOCARNO – Završnici Locarna dogodila su se dva etablirana japanska sinesta – Koji Fukada (»Yokogao« aka »Nestala djevojka«) i Kiyoshi Kurosawa (»Do kraja svijeta«). Nakon znan-fan ludorije »Prije no što nestanemo« ambijentirane u Vladivostoku, Kurosawini recentni postsovjetski itinerari nastavlju se s Uzbekistanom. U najnovijem komadu angažirao je japansku idol-pop zvijezdu Atsuko Maeda iz girl benda AKB48.

Sada glumi Yoko-san, reporterku komercijalne japanske TV, nešto poput ženske varijante Knjaza, koja u Uzbekistanu snima zabavno-putopisnu reportažu. Japanskoj TV ekipi pridružuje se i uzbekistanski prevoditelj. Već na samom početku, Yoko-san se suočava s velikim rodnim predrasudama, kad u Ajdarskom jezeru pokušava uloviti misterioznu ribu zvanu bramul. No umjesto bramula ulovila je smeće, dok joj lokalni alfa-ribar pokušava objasniti da riba ne reagira na mrežu u ženskim rukama. Novi problemi nastaju kad pred kamerama mora degustirati lokalni specijalitet koji joj je nedovoljno kuhan, te kad odluči osloboditi zatočenog jarca. A peripetije će kulminirati u sceni u kojoj čak triput ponavlja vrtoglavu vožnju u atrakciji mini lunaparka.

Teatar japanskih nervoza

Naravno, Kurosawa se ulaguje i njenim teen fanovima, u emotivnoj sceni u kojoj ona ulazi u zgradu taškentske opere, gdje će uz pratnju orkestra izvesti »Himnu ljubavi« Edith Piaf. No kad prevoditelj objasni redatelju da su freske na zahodima te iste opere oslikali japanski ratni zarobljenici, deportirani 1945. iz kineskog Kwantunga, on će mu kazati da takve stvari njihovu publiku ne zanimaju. Jer, ovo je dosad najležerniji komad u Kurosawinoj karijeri. Za razliku od njegovih sofisticiranih horora, sada je situacija obrnuta. Što reporterka više postaje izgubljena u prijevodu i u mračnim uličicama Taškenta, to ona počinje bolje shvaćati kulturološki milje u kojem se zatekla. Taj isti milje signalizira joj novi (životni) smjer, sublimiran u originalnom nazivu filma – »Kraj putovanja je početak svijeta«.

Posve drukčiji prosede rabi Fukada u »Nestaloj djevojci«, uvrštenoj u festivalsku konkurenciju. Priča je to o elegantnoj Ichiko (izvrsna Mariko Tsutsui), čiji teen rođak biva optužen za otmicu unuke stare slikarice, koju je Ichiko njegovala. Iako je slikaričina obitelj pravi teatar japanskih nervoza, sa starijom sestrom portretiranom kao lezbijskom luđakinjom zaljubljenom u bakinu njegovateljicu, ni potonja nije imuna na unutarnje demone, dok s prozora naga promatra naočita frizera u stanu nasuprot i laje poput psa. No Fukadi nije bitna otmica, već traume i krhkost ljudskih interakcija koje ona generira, kad Ichiko počnu opsjedati horde tabloidnih novinara, nakon što biva lažno optužena za seksualno iskorištavanje djeteta. Ni promjena junakinjina imena i nova zelena boja kose nisu u stanju izbrisati prošlost. Zato Fukuda preferira ono neizrečeno i smatra da neke stvari moraju ostati tajna.

Klaustrofobična priča

Prikazan je i sjajni žanrovski komad »Il nido« (»Gnijezdo«) u režiji Roberta De Fea, koji priziva zlatnu eru talijanskog horora i gialla, ali i neizostavnog Shyamalana. Autorova klaustrofobična priča ambijentirana je u raskošnoj jezerskoj vili u kojoj vrijede četiri zlatna pravila. Vanjski svijet ne postoji. Mi smo sretna obitelj. Hranimo se umjereno. Sve što imamo pripada Samuelu. Samuel je paraplegični dječak koji provodi dane u raskošnom zatočeništvu, rastrgan između glasovira na kojem vježba Goldberg varijacije i rigidnih katoličkih pravila koje mu je nametnula obitelj.

Njegovu melankoliju prekida dolazak energične djevojčice portretirane kao njegov totalni antipod. Zbližit će ih glazba. Ne samo Bach, već i Pixies (šifra: »Where is My Mind«). Svi sastojci za punokrvni horor su servirani – raspela, prištevi, tjelesne kazne, demonske opsjednutosti, oluje, groblja, krvavi rituali, lutke, zrcala, laži, oplakivanja i suicidi, ali i brojni uznemirujući detalji. Uz dominantnu temu zida kao potentne metafore onog rubnog.

Post-Brexit London

U konkurenciji je prikazan i igranofilmski debi bugarskog autorskog tandema Vesela Kazakova i Mina Mileva, koje su se već afirmirale u miljeu dokumentarnog filma. Njihov najnoviji komad »Cat In the Wall« fokusiran je na samohranu bugarsku majku koja živi u Londonu s bratom povjesničarom.

U tom istom post-Brexit Londonu, šminkerski aktivisti prodaju na ulici dnevnik »Socialist Appeal«. Iako je još prije »Brexit appeala« netko došao na suludu ideju da na prvom katu njene zgrade stave balkone. No razlog njena bijega iz »Bulgaristana« nije bio isključivo financijski, već je otišla »zbog mafije i dupelizaca«. Predmet prijepora postaje mačak iz susjedstva, kojeg je njen sin nazvao Zlatko…