Proglašeni dobitnici

Završio 18. MFF: Propeler Motovuna ratnom filmu »Wakhan«

Davor Šišović

Žiri je posebno priznanje dodijelio islandskom glumcu Gunnaru Jonssonu za ulogu u filmu »Djevičanska gora«. Nagrada FIPRESCI pripala je španjolskom filmu »Magična djevojka« Carlosa Vermuta, dok je nagradu »Motovunski kratki« dobila Chintis Lundgren, Estonka s pulskom adresom, za animirani film »Život s Hermannom H. Rottom«



MOTOVUN Francusko-belgijski film »Wakham front«  (Li le ciel, ni la terre) redatelja Clementa Cogitorea pobjednik je ovogodišnjeg Motovunskog filmskog festivala, odnosno dobitnik glavne nagrade Propeler Motovuna. Riječ je o ratnom filmu koji prati neobične doživljaje francuske postrojbe u Afganistanu, a bio je prikazan ove godine na festivalu u Cannesu u programu »Tjedna kritika«. Žiri glavne nagrade, koji su činili hrvatska glumica Tihana Lazović, češki redatelj Petr Lom i slovačka redateljica Mira Fornay, dodijelio je i jedno posebno priznanje – islandskom glumcu Gunnaru Jonssonu za ulogu Fusija u filmu »Djevičanska gora«.


 Nagrada međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI pripala je španjolskom filmu »Magična djevojka« redatelja Carlosa Vermuta, dok je nagradu »Motovunski kratki« u festivalskoj selekciji kratkih filmova dobila Chintis Lundgren, Estonka s pulskom adresom, za estonsko-hrvatsko-danski animirani film »Život s Hermannom H. Rottom«. Nagrade su dodijeljene na sinoćnjoj svečanosti u završnici Motovunskog filmskog festivala. 


Suleimanijev svetonazor


Posljednji »motovunski doručak«, odnosno jutarnja tribina za novinare i publiku, bila je posvećena počasnom gostu festivala, palestinskom redatelju Eliji Suleimaniju. U razgovoru s filmskim kritičarom i teoretičarom Miroljubom Vučkovićem ovaj je palestinski redatelj s trenutačnom pariškom adresom pripovijedao kako se filmom počeo baviti dosta kasno, štoviše i filmove je počeo gledati tek u kasnim dvadesetim godinama, a prvi je kratki film snimio u svom tadašnjem njujorškom stanu. 




U početku je Suleimani želio graditi čvrstu filmsku naraciju, no s vremenom je počeo graditi vlastitu filmsku poetiku koja umjesto pružanja informacija postavlja pitanja, a gledatelj sam konstruira moguće odgovore. Nastavak filmske karijere odvodi ga još dalje, prema želji da snima filmove koji će biti maksimalno poetični i meditativni, kroz sliku koja će biti ogoljena od ikakve konceptualne strukture, i kroz zvuk koji se neće koncentrirati samo na glazbu, već na cjelovitu zvučnu sliku, sve do cvrkuta točno određenih vrsta ptica.


Suleimani je izložio svoju umjetničku i životnu filozofiju čija je bit nevjerovanje da film izražava identitet. »Onda to ne bi bila kinematografija, nego etnografija«, komentirao je Suleimani, smatrajući svoj aktivizam globalnim i usmjerenim protiv bilo kojeg rasizma. Svoju prognaničku sudbinu smatra nekom vrstom blagodati, jer je tako mogao stjecati iskustva s raznih mjesta u svijetu gdje je kroz ta desetljeća živio. Prema pragmatičkom političkom aktivizmu ima ambivalentan stav: s jedne strane smeta ga što će mu zamjeriti neodazivanju nekoj peticiji, prosvjedu ili javnoj diskusiji i to protumačiti kao uskraćivanje podrške, a s druge strane smatra da je u konkretnim i hitnim slučajevima potrebno konkretno i hitno djelovati. 


Tegobna prošlost


– Na primjer, ako nekoga zatvore, on nema vremena čekati sedam godina da o njemu snimite film, želite li izboriti njegovo oslobađanje, treba djelovati odmah – rekao je Suleimani, pričajući također i o svom odnosu s roditeljima, koji su mu u djetinjstvu prešućivali tegobnu prošlost, o kojoj je tek kasnije počeo saznavati detalje. Ovom osebujnom čovjeku i redatelju u Motovunu su prikazana dva filma: kratki film »Cyber Palestina«, ozbiljna parodija o suvremenim biblijskom Josipu i Mariji u ozračju trajnih palestinsko-izraelskih napetosti, te dugometražni igrani film »Božanska intervencija«, koja palestinsko-izraelske odnose prikazuje kroz prizmu apsurdnih i humorističnih svakodnevnih detalja.