Neil Young, prema svom vlastitom priznanju, uopće nije muzikalan tip. Njegova strast su filmovi. Međutim, ovogodišnji gost Liburnia filmskog festivala u Ičićima, koji je ostvario iznimnu karijeru kritičara i novinara za »Hollywood Reporter« i »IndieWire«, ima tu nesreću da dijeli ime s jednom od ikona rock glazbe, što dovodi do doista velikog broja pošalica koje hladnokrvni Britanac prihvaća bez ljutnje.

   Vjetrovita noć prvog službenog dana LFF-a nije bila iznimka, pa tek nakon što smo pohvalili njegov glazbeni opus i upitali hoće li za fotografa pozirati s gitarom ili bez nje, bacili smo se na posao. Zapravo, Neilov posao – komentiranje filmova i filmske industrije.

   – Ovo je doista spektakularna lokacija, sa svjetlima Rijeke iznad mora u pozadini… Iznenađuje me što su sve projekcije otvorene za javnost i besplatne, a zanimljivo je i što je platno smješteno točno uz promenadu pa postoji konstantan protok ljudi koji se ponekad zaustave i ostanu na festivalu. Očito, to ograničava repertoar jer ne možete prikazati filmove koje sadrže, recimo, scene dekapitacije, masakra ili silovanja, ali također znači da ljudi koji nisu primarno zainteresirani za film dođu i pogledaju nešto.

   Ima li mnogo dekapitacija i silovanja u dokumentarnom filmu?

   – Pa, trebalo bi ih biti. Ima mnogo dekapitacija u svijetu, takve stvari se događaju dok ovo govorimo, u mnogim zemljama, pa dokumentaristi ne rade dobro svoj posao ako nam pokazuju samo lijepe stvari.

Sindrom nacionalnih kinematografija

Imali ste priliku pogledati dosad barem nekoliko filmova na festivalu, je li vas se neki dojmio?

   – Mislim da je najjači bio treći film, o hrvatskim tinejdžerima koji izražavaju svoje političke stavove (»Slobodu treba tražiti po svaku cijenu, po cijenu života«, op. a.), taj je najviše iznenađujuć i jako dobro radi u svojim ograničenjima. Mogu zamisliti da ga se prikazuje na festivalima diljem svijeta, ali to ne znači nužno da daje imidž Hrvatske koju bi drugi ljudi smatrali pozitivnim.

   Naravno, nije poanta dokumentarizma samo u tome da daje pozitivnu sliku stvarnosti, recimo drugi dokumentarac večeri (»O hokeju i medvjedima«, op. a.) zapravo je PR za hokejaški klub – to nije doks, to je reklama.

   Dokumentarni film nije vaš jedini, ili primarni, interes, aktivni ste i u kritici igranih filmova. U oba žanra, kako se naša regija – recimo Balkana ili Jugoistočne Europe da zvuči manje politički – nosi u usporedbi s ostatkom svijeta?

   – To u pitanju zvuči kao ligaška tablica u sportu. Zapravo se situacija mijenja iz godine u godinu, pojedine kinematografije imaju jake, ali i slabe godine. Ono što je simptomatično jest da se na temelju samo pokoje dobre godine govori o čitavoj kinematografiji, što je pogrešno, i umjesto dubiniskih analiza imamo samo »in« regije. Tako je prije nekoliko godina vladao »hajp« oko rumunskog filma koji sada blijedi.

   Sad su se pojavila tri argentinska filma u Cannesu, i stvorila se priča oko argentinskog novog vala, iako za to nema realnog opravdanja. Kad pogledate njihovu kinematografiju, ona nije ništa kvalitetnija od, recimo, australske, ali australska nema tako jake promotore i taj dašak egzotike, stoga nije zapažena. Ako pogledam svoje »top10« filmove u zadnjih nekoliko godina, ima tu dosta ruskog filma. Ali znači li to da je ruska kinematografija nadprosječno kvalitetna, ili postoje ruski filmaši koji rade filmove koji mi se sviđaju?

   Ne promatram filmove kroz nacionalnu prizmu, u svakoj zemlji postoje loši i dobri filmovi, važno je naći ove potonje. I tu je problem, jer postoje kvalitetni filmovi niskog ili srednjeg budžeta, no filmovi koji se mogu vidjeti na velikim festivalima uglavnom su oni koje zastupaju velike i jake producentske kuće. Takav primjer imamo sada s Južnom Korejom, ili nekad s Danskom od koje je Lars von Trier stvorio nacionalnu kinematografiju samo uz pomoć »hajpa« i marketinga. I kad su me pitali kakav imam stav o danskoj kinematografiji, zapravo smatram da je ona u vrlo lošem stanju, i to uvelike upravo zahvaljujući von Trieru, što uvijek iznenadi ljude koji stvari gledaju površno.

Sindrom rata

Ako se vratimo na regiju, mislite li da postoje neke estetske ili tematske odrednice zbog kojih bi se filmovi ovdje stvoreni mogli podvesti pod zajedničku »etiketu«?

   – Očito, još uvijek se mnogi autori bave pitanjima rata. Ali, to je isto dio problema financiranja. Ako kažete da želite napraviti film o djetetu na ulici u Hrvatskoj, vjerojatno nećete dobiti sredstva. Ali ako želite napraviti film o djetetu na ulici u Hrvatskoj usred ratnog vihora, dobit ćete novac. Naravno, ima puno važnih priča o ratu koje treba ispričati, no ne znači da su svi filmovi koji se bave ratom – dobri. Meni je mnogo zanimljivije kada se spustimo na razinu filmova niskog budžeta, kada autori ne moraju ovisiti o velikim financijerima koji diktiraju teme, nego imaju priliku ispričati intimne i osobne priče.

   Smatrate li da se razvojem tehnologije, zbog kojeg se doista filmovi mogu snimiti bez budžeta utjecalo na demokratičnost filmske industrije, ili se kvaliteta zagubila u masi?

   – Postoje dobre i loše strane svakog procesa. Sada doista svatko može snimiti film. Bio sam nedavno u Ukrajini i snimio sam film u pola sata svojim mobitelom. No, pitanje je – kako publika može pogledati taj film i je li to »cinema«? Po meni – nije. Ja sam pomalo staromodan i pravim razliku između kinematografije i stvari koje se objavljuju na društvenim mrežama.

   Osim toga, ako sada svatko može gledati filmove i svatko ih može snimati, postavlja se pitanje distribucije. Odete li na Vimeo, vidjet ćete da ima ljudi koji su »uploadali« tisuće i tisuće filmova. Tko to može pogledati, osim možda pokojeg njihovog prijatelja?

   Na drugoj razini, u kinima možete pogledati samo filmove velikih kuća koje jako puno ulažu u marketing. Većina njih nije napravljena u zemlji u kojoj se prikazuje, nego u Americi, i to od strane mega-korporacija koje posjeduju, recimo, i brend pića. Pa ako pogledate svoju limenku Coca Cole, na njoj ćete vidjeti Iron Mana, ali nikad nećete vidjeti Belu Tarra i poruku koja kaže »pogledajte film od četiri sata iz Mađarske«. Jer to nije u interesu korporacija, na tome ne mogu zaraditi. A većina ljudi danas nema novaca da pogleda više filmova tjedno, pa ako svi vaši prijatelji ovaj tjedan gledaju »Čuvare galaksije«, teško je očekivati da vi odete sam u nezavisno kino pogledati neki drugi naslov. Čak i ako postoji nezavisno kino u vašem gradu, ono ovaj mjesec prikazuje svega nekoliko filmova. Koji bi trebali obuhvatiti čitavu svjetsku ne-američku produkciju, što je doista teško očekivati. Zbog toga brojni odlični filmovi nemaju distribucije. Možete ih pogledati na festivalima i to je to.

Dokumentarci kao igrani filmovi

Ne zvuči optimistično…

   – Postoje i svijetli primjeri. Primjerice, Južna Koreja u kojoj je od deset najgledanijih filmova sedam ili osam domaćih. Razlog tome je što se vlasti trude prebaciti financijska sredstva iz zarade od ulaznica u domaću filmsku produkciju. Tako da, bez obzira gledali domaći film ili strani blockbuster, podržavate korejsku kinematografiju. Izravne posljedice su živahna i šarolika filmska industrija u tim zemljama.

   Je li ta komercijalno uvjetovana logika utjecala i na dokumentarni film?

   – Pa, pojavila se ta neka »post-Michael-Moore« komercijalna politika koja dokumentarne filmove radi kao igrane filmove. Imaju glazbu, igrane rekreacije, emotivne i fabularne karakteristike igranih filmova, pa se čovjek upita – zašto jednostavno nisu napravili igrani film? Ako se međutim dokumentarni film usuđuje biti drugačiji, možete iz njega izvući jako puno edukacije, ali i užitka u umjetnosti.

   Jeste li vidjeli takve filmove u kino-distribuciji?

   Kako biste opisali dokumentarni film u terminima arta, novinarstva i komercijalnog presinga?

   – Pa, dobar film svakako bi trebao biti artistički, a može biti i novinarski napravljen. Kino je umjetnička forma, ali umjetnost može biti i vrlo novinarski kritična. Ken Loach s dramom »Kathy Come Home« šezdesetih godina u potpunosti je promijenio pogled britanskog društva na beskućnike i rezultirao političkim promjenama.

   Ako pogledamo povijest kinematografije, ona jest snažno utjecala na društvo i mijenjala ga, ali samo ako su autori imali jak stav i znali ga izraziti. Hoće li takvi filmovi biti komercijalni? Vjerojatno ne. Znači li to da ih ne trebamo raditi? Apsolutno ne. Inače će nam budućnost filma diktirati tinejdžeri koji su najbolja kino-publika zato što zbog dobnog ograničenja ne mogu ići u pubove, a negdje moraju odvesti svoje cure.