Bez obzira na promjenu kuratorskog kormila, nova umjetnička direktorica Locarna Lili Hinstin i dalje nastavlja plivati protiv struje i ne pristaje na kompromise i prvoloptaške autorske atrakcije. Njen pristup krajnje je osoban i dostatno radikalan. Za razliku od venecijanske Mostre, koja igra na jaka autorska imena i »kopipejsta« Toronto, ona je oslobođena bilo kakve programske radikalnosti kao žrtva »world sales« igrica, pa stoga Locarno i dalje preferira »nevidljive« autore. Iako je upravo veliki Pedro Costa, jedan od rijetkih etabliranih sineasta u konkurenciji, očekivano osvojio Zlatnog leoparda (Pardo d’Oro).

Nakon što je 2014. u Locarnu proglašen najboljim redateljem (šifra: »Konj zvan novac«), njegov veliki povratak na Piazzu Grande dogodio se s ekstraordinarnom »Vitalinom Varelom« u društvu autorove ne-glumačke muze iz naziva filma, kojoj je festivalski žiri predvođen genijalnom Catherine Breillat dodijelio Pardo za najbolju žensku ulogu.

Šahovnica

Ono po čemu se Locarno razlikuje od drugih sličnih manifestacija, njegova je zen atmosfera. I dok smo se u prostoru poznatijem kao Locarno Garden la Mobiliare u kojem je postavljena izložba znamenitog modnog fotografa Petera Lindbergha, prepustili uz live zvuke Dolphin Flighta psihodeličnom performansu švicarske umjetnice Maye Rochat, koja je izlagala u Tate Modernu, iz njene nirvane probudila nas je jedna šahovnica na smartphoneu »Mame Roze«, koju smo dan kasnije ugledali na festivalskom platnu. Riječ je o kratkišu Dejana Barača koji je osvojio Pardino d’oro (Zlatnog leopardića) u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma iz švicarske selekcije (Concorso nazionale). Barač je završio studij filma na HSLU-u u Lucernu, i »Mama Roza« je njegov diplomski rad

Ružna Naša

U tom filmu, koji priziva intimističke naracije Josipa Lukića (»Majči«) i Ivane Mladenović, čiji je komad »Ivana Groznica« u selekciji Cineasti del presente osvojio Posebnu nagradu žirija, majči Roza je ta koja kao čistačica prehranjuje obitelj, dok se njen drugi muž Željko izležava na kauču po čitav dan, pokušavajući otkriti kako se piše »unsprunglich«, lica skrivena iza monitora laptopa s kojeg odzvanja glas Krešimira Severa. Jer Baračev komad pokazuje da ne možeš pobjeći od Ružne Naše, naših zastava i sindikalista, koliko god to pokušavao, bez obzira u kojem se zenovskom festivalskom kutku sakrio, jer te ona stalno proganja. Kao što i Željko mora biti satelitski umrežen s vijestima iz zemlje koju je napustio, iako zna da je u Švicarskoj velika frka kad si u »betrajbungu«.