Htio bih doprinjeti tome da uvjerim ljude da je njihova tradicionalna glazba, njihova kultura lijepa i osobita. Želio bih pokazati ljudima da je ono što imaju u svom dvorištu puno bolje od, primjerice, Beyonce.
Najpoznatiji gost ovogodišnjeg Festivala dokumentarnog rock filma koji se upravo održava u Rijeci francuski je redatelj Vincent Moon koji je surađivao s cijelim nizom svjetskih indie zvijezda poput Arcade Firea, The Nationala pa sve do REM-a koji su ga sami zvali da na svoj osebujan način ovjekovječi dio njihovog rada.
Moon, pravim imenom Mathieu Saura, poznat je postao po svom originalnom serijalu video uradaka pod imenom »Take Away Show« u kojima bi glazbenike snimao dok sviraju uživo, često negdje izvan studija, držeći kameru u ruci.
No nakon što je postao »tražena roba«, Moon se 2009. godine opredijelio za nešto posve drugačije – nomadski stil života, putovanje svijetom i snimanje uglavnom lokalnih glazbenika, često tradicionalnog, etno izričaja.
Kako izgledaju ta Vaša »terenska« istraživanja?
– Radim s jako malo novaca i bez ikakve logistike, a u posljednje vrijeme najčešće provodim više vremena na jednom mjestu dok ne uspijem pronaći ono što me zanima. Nedavno sam se vratio iz Indonezije gdje sam proveo nekoliko mjeseci, prije toga bio sam u Kolumbiji, a još prije toga u Brazilu. Volim si uzeti vremena da upoznam ljude i malo po malo, shvatim što se odvija u tom kraju. To je vrlo organski proces, ne volim planirati previše, nego doći i osjetiti tu energiju na licu mjesta. Vrlo je uzbudljivo tako raditi. Dobro je biti slobodan na taj način. Glavni smisao je putovati i učiti o različitim kulturama.
Koliko nam glazba može reći o nekoj određenoj kulturi?
– Puno. Glazba je svugdje. To je baza svake kulture. Glazba je jedan od najstarijih načina komunikacija u svakoj kulturi.
Od džamije do džamije
Po kojem ključu birate glazbenike koje želite snimati?
– To je u velikoj mjeri moj osobni ukus, naravno, no često se radi o nekoj specifičnoj temi, recimo vezi između muzike i spiritualnosti, ili tradicijskoj glazbi. Primjerice, svojedobno sam u Kairu želio snimiti mujezina koji poziva na molitvu. Obišao sam sve džamije koje sam mogao naći i onda konačno u posljednjoj, najljepšoj džamiji sasvim slučajno čuo nečiji glas koji pjeva. Bila je to idealna prilika za snimanje.
Koliko zemalja svijeta posjetite tako godišnje?
– Prošle godine sam bio u četrnaest zemalja, godinu prije u dvanaest. Nedavno sam se vratio iz Indonezije, a za deset dana ću ići u Etiopiju.
Taj vaš »prirodni« stil snimanja, na ulici, iz ruke, njegujete od samih početka. Od kud ta potreba za što jednostavnijim?
– Pa tako sam i učio raditi filmove. Glazbu najviše volim doživljavati u živo, pa sam je tako i želio prezentirati. Smatram da je glazba živi proces, i kao takva nije osobito dobro predstavljena u klasičnim video spotovima. I tako sam od početka poželio pronaći filmsku formu koja je bi što bolje prenijela tu energiju.
Htio sam na neki način sa svojom kamerom biti još jedan član grupe, kao da kreiramo nešto zajedno. To je zapravo vrlo jednostavan, prastari koncept. Tada nije bilo pozornica, samo ljudi koji sviraju glazbu usred neke zajednice.
No s vremenom je to dovelo do toga da surađujete s nekim velikim glazbenim imenima..
– Da, neki od tih projekata koje sam radio podrazumijevali su puno novaca, snimanja u Parizu, New Yorku… No jednostavno, poslije nekog vremena nisam to više nalazio uzbudljivim. Shvatio sam da sam snimio od indie rock glazbe što sam htio i da je vrijeme da krenem dalje. Poželio sam se vratiti tom vrlo jednostavnom aspektu snimanja, istraživanja, nomadskom načinu života. Mislim zapravo da je slava strašna stvar. Tjera te da se distanciraš od ljudi.
Globalizacija posvuda
Koja je razlika kad snimate nešto s poznatim glazbenim facama i s lokalnim, relativno nepoznatim glazbenicima?
– Puno je različitih stvari, no ono što je meni najpresudnije je to što kad radite s nekim tko je anoniman, radite samo s njim, surađujete samo s njim, njemu pokušavate objasniti što bi htjeli i on odlučuje da ili ne. Kad radite s nekim poznatim, tko ima menadžere, najmanje razgovarate upravo s tom osobom, a uglavnom s puno drugih ljudi koji zapravo nisu uključeni u samo kreiranje glazbe.
Da li vas je indie rock prestao zanimati jer je previše skrenuo u mainstram? Što je zapravo to što trenutno u glazbi smatrate uzbudljivim?
– Nisam odustao od indie rock bandova zato jer mislim da ta glazba nije više uzbudljiva. To je isključivo bio moj osjećaj da moram krenuti dalje. Znate, puno se danas priča o globalizaciji, no kad zaista počnete putovati svijetom vidite je na svakom koraku. To je vrlo tužno. Htio bih doprinjeti tome da uvjerim ljude da je njihova tradicionalna glazba, njihova kultura lijepa i osobita. Želio bih pokazati ljudima da je ono što imaju u svom dvorištu puno bolje od, primjerice, Beyonce.
Zar je globalizacija zaista tako vidljiva gdje god da dođete?
– Ovisi gdje ste. U Južnoj Americi to nisam recimo primjetio u tolikoj mjeri, no kad sam tek došao u Indoneziji i bio tamo neko kraće vrijeme, pomislio sam, »pa ovi ljudi baš naočigled gube svoju kulturu«. Ono što je recimo prednost za mene je da sam snimao poznate indie bendove i ljudi zbog toga poznaju moj rad. Znali su mi ljudi dolaziti, govoriti da su gledali film o bandu »Beirut« i da im je super i molili me da poslušam njihovu glazbu, a svi bi zvučali kao »Beirut«.
Onda bih ja otišao u svoje istraživanje i vratio se sa snimkama nekih glazbenika za koje tamo nikad nitko nije čuo. No onda su se odjednom zainteresirali.
Samo bez televizije
Kad sam bio u Kolumbiji, zadnji dan u Bogoti sam nekim glazbenicima pokazivao svoje snimke i ispalo je da nisu pojma imali što se događa u njihovoj zemlji. I zaista se trudim predstaviti sve te lokalne glazbenike što bolje. Znate, fora je snimati Arcade Fire, vrlo je uzbudljivo, seksi i sve to tako na kraju izgleda. No nitko ne radi uzbudljive, seksi video brojeve za neke stare Židove koji rade super glazbu.
Zadnjih godina sve što napravite stavite na internet. Zašto recimo ne pokušate to plasirati na neku televiziju?
– Objavljujem samo na internetu, uopće ne želim da se moji radovi vrte na televiziji. Vrlo jednostavno, internet je potpuna suprotnost televizije. Televizija je centar iz kojeg se nešto odašilje masama.
Internet su mase koje imaju moć da dijele što žele. Nema centra. Nažalost, posljednjih godina svjedočimo i da se to mijenja, jer neki internet žele pretvoriti u evolviranu televiziju, no mislim da je to loše, da on uvijek mora održati taj princip anarhizma, slobodnog dijeljenja informacija.
Osim toga, preko interneta imate direktni kontakt s ljudima, ne morate ići preko »posrednika«. Često kad stavim film na internet, volim ujedno i pojasniti kako sam nešto snimao, tako da nema neke mistifikacije. A i želim ostati i maksimalno »ispod radara«. Najdraže mi je kad snimam nekoga, a ti ljudi nemaju apsolutno nikakvog pojma tko sam, ni zašto ih zapravo snimam.
Je li teško živjeti takvim nomadskim životom? Kako to financirate?
– Nije, vrlo je jednostavno. Imam jedan ruksak u kojem imam računalo, kameru, mikrofon i ono što mi još treba za snimanje, jedan džemper, jedne hlače. I super mi je tako. Ljudi me pozivaju kod sebe i tako mi pomažu, povremeno dobijem nešto novaca od donacija, povremeno mi se negdje na velikom ekranu prikaže film, no od toga zaista nema neke zarade.
