Daniele Segre

Venecija na planeti Marghera: Melankolija i tragedija industrijskog pejsaža

Dragan Rubeša

Segre odbija pretvoriti Margheru u nekakav mitološki prostor

Segre odbija pretvoriti Margheru u nekakav mitološki prostor

Segre odbija pretvoriti Margheru u nekakav mitološki prostor. Ostaje tek nekolicina ukradenih slika koje otkrivaju davnu turističku prošlost Venecije i kadar s praznom dvoranom u kojoj su se nekad održavali radnički i sindikalni plenumi, kao simbol danas zaboravljenog vremena i izumrlog radništva



Ni ovogodišnja Mostra nije mogla proći bez političke akcije, koja po defaultu zadaje muke njenim organizatorima, nabildanim redarima i do zuba naoružanim vojnicima. Akcija se dogodila na završnoj gala večeri kad su famoznu »passerellu«, okupirali mladi ekolozi i članovi pokreta No Grandi Navi, rastvorivši ogromni transparent na kojem su još jednom upozorili svijet da žele Veneciju bez kruzera (»Big Ships Kill Venice«). Bilo je tu i poruka koje su se referirale na migrantsku krizu (»Immigranti – con denaro turisti, senza denaro illegali«).


Akcija je zaustavila i Micka Jaggera koji je s ekipom završnog festivalskog filma »The Burnt Orange Heresy«, trebao prodefilirati crvenim tepihom ispred Sale Grande uoči njegove svečane projekcije, zakazane nakon dodjele Zlatnih lavova. No Jagger se odmah solidarizirao s mladim prosvjednicima i bio je jako ponosan da se to dogodilo baš na dan njegova dolaska.


Radničke borbe


Bio je među njihovim transparentima i poneki uljez, poput neizostavne zastave s krilatim lavom koja je postala simbol venecijanskog ogranka Lege Nord. No talijanski ministar kulture Dario Franceschini koji je nazočio finalnoj festivalskoj večeri, bio je krajnje rezolutan, kazavši da do kraja njegova mandata nijedan kruzer neće proći ispred San Marca. Kad bi i naši političari dijelili iste stavove.




Ali oni se ponašaju dijametralno. Tako smo ovih dana saznali da je Zadar slavodobitno objavio kako se veseli da će u njegovoj novoj luci biti još više kruzera. Čak je ista osvojila titulu kruzerske luke godine.


Iako će joj se to »priznanje« i sva ta pohlepa jednog dana obiti o glavu, kao što se to dogodilo i Veneciji. Jer, ni zadarska povijesna jezgra nije daleko od Gaženice, kao što je i venecijanski Canal Grande udaljen od kruzerskog terminala tek nekoliko kilometara, otprilike kao i luka Gruž od Grada.


Zato ima neke proklete simbolike da je samo par dana uoči akcije No Grandi Navi, na taj isti crveni tepih zakoračio talijanski sineast Andrea Segre, da bi predstavio najnoviji doks »Il pianeta in mare« (»Planet u moru«) koji se pozabavio industrijskim svijetom obližnje Marghere, tim »mehaničkim srcem« venecijanske lagune koje nije prestalo kucati stotinu godina.


Danas njegovu radnu snagu čine preko 60 različitih nacionalnosti, od Turaka koji pričaju o Erdoganu, do Srba koji pričaju o ratovima. Uz napušteni petrokemijski bastion sa svojim monstruoznim rafinerijama, tu je i škver Fincantieri specijaliziran upravo za izgradnju kruzera, plus ogromni kontejnerski terminal, ali i neka nova postrojenja, poput informatičkog srca zvanog Vega.


Tu je i obližnja luka za kruzere, koja bi ako je vjerovati Franceschiniju, uskoro trebala zjapiti prazna.


Jer, Porto Marghera jedna je od industrijskh lokacija koja je Italiju netom izašlu iz rata, počela ucjenjivati sentimentima. Tijekom izgradnje njena industrijskog kompleksa nitko nije mislio da je ta ista lokacija strukturno i ambijentalno neadekvatna, smještena tek par koraka od dragulja zvanog Venecija.


Iako je ona postala prostor socijalne i rodne emancipacije za milijune njegovih radnica i radnika. No kako to obično biva, ista je postala i uzrok visokog mortaliteta onih koji žive u njegovoj neposrednoj blizini.


Ali Porto Marghera je u sedamdesetima bio i srce radničkih borbi, koje na neki način postaju skriveni kotač zamašnjak Segreova komada, da bi se potom tansformirao u gotovo mitski prostor kolektivnih tragedija.


Jer, Segre je bio i ostao ikona talijanskog »artivizma«. Praktički kompletni njegov opus, snimljen s produkcijskim pečatom njegova filmskog kolektiva ZaLab iz Padove, mahom fokusiran na tragične sudbine migranata, mogla je upoznati publika zagrebačakog Subversive Film Festivala tijekom njegovih različitih izdanja.


Gondola u sumraku


Segre je gostovao i u riječkom Art-kinu gdje je predstavio svoj prvi dugometražni igrani film »Shun Li i pjesnik« s Gong Li i Radom Šerbedžijom. Zato ona oštarija u Margheri koja je postala jedino utočište njenim starim žiteljima, a u kojoj će oni nakon ritualnog »chicchetta« zaplesati liscio ili uživati u karaoke večeri, neodoljivo podsjeća na onu istu oštariju u Chioggi u kojoj je Shun Li radila na šanku.


Iako scena u kojoj Segre promatra dvojicu ribara kako love lignje i beru dagnje s pilona mosta koji spaja Veneciju s Mestreom i Margherom, baš i nije dobra preporuka za slasnu buzaru koja se često nudi na gastro lokacijama festivalskog Lida, s obzirom na kvalitetu mora u kojem su se »toćale«.


Koliko god vas vlasnik uvjeravao da mu je riba došla iz Hrvatske. Iako postoji nešto začudno u melankoliji kojom Segre grli zaboravljene industrijske krajolike Marghere, natopljene snažnim pljuskom.


Jer, Segreova misija je odvesti gledatelja na mjesto na koje on ne može ili naprosto ne želi ući. Poput čitava autorova opusa, tako je »Il pianeta verde« i film o migrantima, njihovim snovima i željama.


Iako Segre odbija pretvoriti Margheru u nekakav mitološki prostor. Ostaje tek nekolicina ukradenih slika koje otkrivaju davnu turističku prošlost Venecije, ili kadar s praznom dvoranom u kojoj su se nekad održavali radnički i sindikalni plenumi, danas svedenom na simulakrum zaboravljenog vremena i simbol izumrlog radništva.


Jer, kad promatramo Segreovu vedutu s gondolom u purpurnom sumraku Marghere, s petrokemijskim mastodontom i njegovim tornjevima u pozadini, tko zna, možda bi slični pejsaž danas oslikao veliki Claude Monet da živi u našim ludim vremenima.