PULA » Da netko ne bi pomislio da imam nešto protiv HRT-a zbog opetovanog prizivanja i »privilegiranja« da otvaraju Pulski festival svojim filmovima i da im pola ekipe radi oko i na filmu, evo dobrog primjera da samo ukazujem na apsurd u kojemu se događa da jedna velika tema, velik film, i to u totalnoj produkciji HRT-a (i Stanislava Babića), bez kojega mnogo toga u hrvatskoj kinematografiji ne bi ni bilo – film »Broj 55« Kristijana Milića – ne otvori 61. Pulu pred gotovo cijelim državnim vrhom i prepunom Arenom. Umjesto toga, festival se otvara nekom smušenom limunadom u kojoj HRT nije nevin.

   Odgovor da je za to nadležan organizator i domaćin koji ga je predvidio za drugi dan u Areni, nakon što svi odu iz Pule, smiješan je, a još bi tragičanije bilo da se htjelo izbjeći da se netko osjeća nelagodno gledajući film snimljen po istinitom događaju iz Domovinskog rata, priču o pokolju 20 mladića u Kusonjama kraj Pakraca s početka rujna ’91.

   Zamislite da se netko tako poigrao s »Kozarom« Veljka Bulajića ’62. godine (»Zlatna arena«), koja je snimljena 17 godina nakon završetaka onog rata. Evo, nakon skoro 20 godina od Oluje ’95. još nema pravog filma iz ovog rata, a kad se pojavi biser, još se snebivaju otvoriti li ili ne s njim festival!?

Dokumentarni momenti

Ovdje treba dodati da je rat počeo u Pakracu još 3. ožujka ’91., a nakon pokolja u rujnu iste godine i kada su dugo nakon toga pronađena i iskopana tijela mladića, na komemoraciji njima u čast HRT je snimao polaganje vijenca na ploču i kuću koja to svjedoči, a ispod je netko od »balvanaša« bio postavio minu koja je usmrtila nekoliko prisutnih! Budući da sam tada kao reporter »Glasa Istre« izvještavao s tog ratnog područja, mnoge od dvadesetorice stradalih – sve godište šezdeset i neko – gledao sam kako odrastaju, s ostalima se na bjelovarskom Korzu i mimoilazio, a sudbina je htjela da umjesto mene u džip uđe jedan naoružani mladić kako bi pohitao s ostalima u pomoć opkoljenim kolegama…

   Naravno, ovi stvarni i dokumentarni momenti morali bi se naći u dodatku filmu za prikazivanje na malom i velikom ekranu, pogotovo ako se krene u nastavak zamišljenog serijala o sličnim epizodama iz stvaranja hrvatske samostalnosti, kako najavljuju. No, o propustima neka odluče gledatelji (birači), a da se ne umanji nevjerojatan utisak i doseg kojega je odradio Milić s ekipom. HRT je s idejom, logistikom, podrškom nadmašio očekivanja (nije im prvi put, kao i s hrvatskim kraljevima), zanatski je to u hrvatskom filmu rijetko viđeno, pogotovo ratne scene, efekti i dostojanstvo svega pred spomenikom hrabrosti dvadesetorice poginulih Bjelovarčana,

   Treba još jednom skinuti Miliću kapu kao nenadmašnom režiseru akcije i majstoru dramaturškog naboja u interijeru.

Odlični suradnici

Film ne čine samo dosjetke i ideja, on je spoj svega, a ponajviše svih segmenata bez kojih ne bi bilo one rečenice: »kamera kreni!« U »Broju 55« najbolje se vidjelo kako to funkcionira; od scenarističke zamisli Ivana Pavličića koja se držala samog događa, okruženja i pogibije bez suvišnih komentara, čudesne kamere Mirka Pivčevića s onom prepoznatljivom hladnom plavom bojom noći, moćne scenografije Damira Gabelice, nevjerojatno funkcionalne glazbe Andrije Milića, ali i Repalustovih i Mršićevih specijalnih i vizualnih efekata, do kaskaderskog tima i zahtjevne montaže Veljka Segarića.

   Kristijan Milić najavio je u svom omnibusu »24 sata« (2002) baš u Puli svoj dolazak, potvrdio se s do sada najviše osvojenih »Zlatnih arena« (osam) u »Živima i mrtvima« (2007), također ratne tematike. Glumci na čelu s Goranom Bogdanom, Alanom Katićem, Markom Cindrićem, Draženom Mikulićem, Marinkom Prgom, Janom Kerekešom, Alenom Liverićem, Slavenom Knezovićem i ostalima očito su imali na umu da utjelovljuju ne toliko sam rat, koliko tragediju svojih vršnjaka koji su među prvim velikim žrtvama Domovinskog rata.

   Odradili su to dostojanstveno i bez one glumačke samoljubljivosti i dopadljivosti, čak su se neki podredili ekipi do te mjere da budu i neprepoznatljivi ispod savršene maske Ane Bulajić Črček. Dokumentarna istinitost jest važna u ovoj priči, ali nije presudna za slobodnu autorsku i filmsku interpretaciju. Da je su bar »zenge« onda imale svu tu opremu koja je na filmu pokazana, tko zna što bi se sve dogodilo i bi li popis s kraja filma sa slikama i podacima o stradalima bio baš takav?