Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 3
Sutra: 16° 16° 3
25. rujna 2018.
Filmske mutacije

VELIKI ZELENI PROFIT Meandri Eko revije u riječkom Art - kinu Croatia

VELIKI ZELENI PROFIT Meandri Eko revije u riječkom Art - kinu Croatia
VELIKI ZELENI PROFIT Meandri Eko revije u riječkom Art - kinu Croatia
Autor:
Objavljeno: 22. travanj 2018. u 10:49 2018-04-22T10:49:00+02:00

Predatorski kapitalizam i dalje će eksploatirati prirodu sve dok mu to bude profitabilno. Ljudi su ovdje svedeni tek na kolateralnu štetu. A profit se može nanjušiti i u »održivom« razvoju

Dokumentarni film Avija Lewisa »Ovo mijenja sve«, koji govori o klimatskim promjenama, otvara priznanje Naomi Klein da je oduvijek mrzila filmove o klimatskim promjenama. One iza kojih stoje face poput Leonarda di Capria i Ala Gorea. Kaže da su dosadni, predvidljivi i uvijek imaju snimke polarnih medvjeda. I Lewisov komad uvršten u Eko reviju koja se trenutno održava u riječkom Art-kinu na momente je dosadan i bavi se pretpostavkama, bez obzira na njegove dobre namjere. A u njemu se spominju i polarni medvjedi.

Jer teze kojima se bavi Klein u istoimenoj knjizi po kojoj je autor nazvao svoj film, Lewis je dostatno simplificirao i zbrkao. Argumenti koje u svojoj knjizi podastire autorica, krajnje su jasni i jednostavni. Predatorski kapitalizam i dalje će eksploatirati prirodu sve dok mu to bude profitabilno. Ljudi su ovdje tek svedeni na kolateralnu štetu. A profit se može nanjušiti i u »održivom« razvoju. Zato se u svakom korporacijskom hipermarketu koji nije isključivo specijaliziran za prodaju bio i organske hrane, danas može naći polica koja nudi proizvode s »bio« certifikatom. Njene su dimenzije najčešće minijaturne, pa bismo ironično mogli zaključiti da je sve što ti isti hipermarketi nude na drugim policama nezdravo i toksično.

Toj pošasti konzumerizma doskočio je 24-godišnji Finac Petri Luukkainen, autor sumanutog intimističkog doksa »Moje stvari«, koji počinje osjećati da ga dave proizvodi koje je nagomilao u svom stanu. Možemo li imati prijatelje ako nemamo mobitel? Zato on odustaje od mobitela, odbacuje odjeću i gol se povlači u ispražnjenu podrumsku prostoriju, uzimajući iz susjedne špajze samo jedan artikl dnevno koji će mu biti dovoljan za preživljavanje.

Zeleno pranje 

Korak dalje otišao je austrijski sineast Werner Boote u doksu »The Green Lie« (Zelena laž) prikazanom na ovogodišnjem Berlinaleu u sklopu paralelne selekcije »Kulinarsko kino«. Boote u filmu pokušava dokazati da ako određeni proizvod ima na ambalaži »bio« oznaku, to ne znači da je on automatski »održiv«, kao što to ne mora podrazumijevati da je njegov proizvođač ekološki osviješten. To dokazuju i njegovi brojni razgovori s Fairtrade i drugim respektabilnim udrugama i organizacijama. Jer dotična »bio« oznaka često se odnosi samo na specifični sastojak. U to se ironično uvjerio i sam autor, kad mu je na jednom berlinskom »eventu« pristupio predstavnik renomiranog njemačkog društva za testiranje proizvoda koji je bio spreman označiti njegov film certifikatom »neutralan na ugljen« ako mu plati 3.000 eura. U takvom diskursu, odnos održivosti i potrošačkog ponašanja postaje krajnje šizofren.

Takav postupak često se atribuira epitetom »greenwashing« (zeleno pranje mozga), iza kojeg se u principu krije bešćutna korporacijska eksploatacija i uništavanje okoliša s ciljem stvaranja profita. Tako će Boote sudjelovati na bečkoj dodjeli Nagrade najboljem poduzetniku koji promiče održivi razvoj. Kandidati za tu nagradu mogu isključivo biti kompanije koje prema riječima organizatora »popravljaju svijet, ali ga ne uništavaju«. »Vidi, vidi tko je sve tu!« ironično nam kaže narator, aludirajući na neke kompanije kojima na takvoj svečanosti definitivno nije mjesto. »Govorili su mi da mogu spasiti svijet. To je laž«, izričit je Boote, smatrajući da se rješenje problema prebacuje na individualce, iako bi na tom planu najviše trebale učiniti svjetske vlade, koje ne čine ništa. Naravno, individualna odgovornost je itekako bitna. Ali što to vrijedi ako nema dugoročnih političkih mjera i regulacija.

Vegan Arnie 

Da bi to dokazao, autor kreće na svoje dugo i daleko putovanje, od Indonezije, gdje korača spaljenom i uništenom kišnom šumom da bi se raskrčio prostor za kultivaciju palminog ulja, pa sve do njegova europskog susjedstva u pokrajini Sjeverna Rajna-Westphalia, u kojoj se nalazi otvoreni rudnik. Jer kao što Boote na svom indonezijskom itineraru pokazuje što se sve događa u prirodi da bi se došlo do sastojka koji se koristi u proizvodnji njegovih šarenih M&M bombona koje nosi u džepu, tako i na primjeru njemačkog rudnika pokazuje da taj famozni električni automobil kao alternativa tradicionalnim fosilnim gorivima baš i nije tako ekološki osviješten. Pritom aludirajući na litij u njegovoj bateriji koji postaje nova nafta.

»Zeleno je samo boja«, kaže autorova suradnica Kathrin Hartmann. Kako tome doskočiti, autor ne nudi konačni odgovor. Postoji li uopće nešto poput »etičke potrošnje«? Ili bismo trebali odbaciti konzumerizam da bismo prestali raditi štetu. Možda je rješenje u ideji autorova sugovornika Noama Chomskog koji se zalaže za institucionalne promjene koje bi se borile protiv »zelene laži« stavljanjem sistema moći pod kontrolu naroda. Iako su njegove ideje dostatno utopijske.

A možda je rješenje u nekim novim vegetarijancima koje promovira autor »Zaljeva« Louie Psihoyos u najnovijem doksu »The Game Changers«. U tom filmu zdravu prehranu zagovaraju sportaši, majstori borilačkih vještina i kulturalne ikone. Njihov je cilj postići »seizmički preokret u načinu naše prehrane i života«, jer i gladijatori su bili vegetarijanci. Zato novi Shwarzeneggerov motto više nije »Hasta la vista, baby!« već »Hasta la vista, bloody steak!«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka