Djelo redatelja Matta Reevesa

Uz film “Planet majmuna”: Tragač koji slijedi osobnu osvetu

Dragan Rubeša

Dok je »Revolucija« igrala na moguće derivacije (bio)moći lišene bilo kakve etike, a »Postanak« pokazao da je američka vojska kretenska, treći nastavak igra na ikonografiju klasičnog holivudskog filma kao dispozitiva identifikacije s (anti)herojem



Nisam započeo ovaj rat samo zato da bih zaštitio svoj narod – kaže zapovjednik Caesar uoči konačnog okršaja. Jer, svaki pokušaj smirivanja sukoba između majmuna koji u svakom novom nastavku evoluiraju u sve naprednije forme, bez obzira na šekspirijanske frakcije »izdajnika«, i ljudi čije se najopskurnije sablasti povijesti ukazuju kao ciklična slutnja, svodi se na horizont koji nestaje.


Dok je »Revolucija« igrala na moguće derivacije (bio)moći lišene bilo kakve etike, s farmaceutskim multinacionalkama koje »proizvode« ubojiti virus, a »Postanak« pokazao da je američka vojska totalno kretenska, ovaj treći nastavak igra na ikonografiju klasičnog holivudskog filma kao dispozitiva identifikacije s (anti)herojem koja ostaje posljednja fronta postapokalipse.  Jer, Matt Reeves kao da nam poručuje, »Kapetan Amerika, Superman, transformeri i slične kreature ljetnih blockbustera, odjebite! Majmuni postaju dobri momci. Svi ostali su dozlaboga dosadni!«.


Majmuni i ljudi


Zato »Rat« na neki način već samim naslovom povlači narativne, žanrovske i kompozicijske dvojbe ratnog filma. Tko je pravi neprijatelj? Gdje smo mi doista? Kako izgleda teatar »ratova protiv terorizma« započet nakon notornog 11. rujna? Tada ćemo se neminovno uvaliti u blato gerile, onih personaliziranih elemenata i dobro znanih frakcija, s referencama koje prizivaju ranog Davida Leana i viet-movie retoriku Stanleya Kubricka sedamdesetih. Možda bismo mogli preimenovati Reevesov komad  u »Ape-pocalypse now« (Majmunska apokalipsa danas).




Majmuni naivno vjeruju da ih ljudi neće slijediti gdjegod se sakrili. Ti isti ljudi ponekad se ukazuju u malim ali do zuba naoružanim jedinicama, koristeći majmune otpadnike kao robove i predvodnike. Ponekad su oni nalik demonima iz naših najcrnjih noćnih mora. Zato je tu lik koji priziva Ameriku danas. Lik Pukovnika (Woody Harrelson) kao inkarnacija monstruoznosti Trumpovih bojnika, koji pokušava penetrirati neprijateljske linije kako bi likvidirao Caesara, pronašavši njegova sina i ženu u špilji sjena. Ti ljudi nisu zombiji i njihova liderska želja da prigrle sirovu mržnju itekako nam je dobro poznata.


No, smrt Caesarove nijeme obitelji transformirat će ga u duhovnog vođu bliskog Ethanu Edwardsu/Johnu Wayneu iz Fordovih »Tragača«, koji se odvaja od grupe kako bi slijedio tragove osobne osvete. Tada Reevesov komad mutira iz ratnog filma u western, s bebom tragačem koja ga prati. Tada autorove zimske vedute prizivaju neku majmunsku verziju Inarrituova »Povratnika«. Tu su i konclogori u kojima su zarobljeni majmuni i jedan novi pukovnik Kurtz transformiran u amoralnog diktatora. Njegov antipod postaje kristološka parabola Caesarova tijela/ikone koje je u stanju preživjeti svaku torturu.


Moral i emocije


Uostalom, Matt Reeves itekako dobro zna što znači melankolično orkestrirati totalno filmsko iskustvo. Ponekad se, doduše, zna izgubiti u ekscesnim retoričkim pasažima i redundantnim objašnjenjima. No zato će sve to garnirati finim dodirom retro Hollywooda, puno snažnijim od prethodnih nastavaka sage, kako bi pronašao moguću budućnost.


Zato dominantni pogled Caesara/Andyja Serkisa postaje plodonosni teren za estetski diskurs koji će se u istom trenu transformirati u onaj etički, garniran emotivnim krupnim planovima, za što su prvenstveno zaslužna čuda iz Weta Digital radionice, uključujući i  preživjelu ali nijemu djevojčicu koja priziva lik Laure iz »Logana«, kao neki novi početak post-2001 Odiseje.


Time Matt Reeves sve više postaje ono što je već davno postao njegov prijatelj J. J. Abrams. Režiser koji vjeruje u naše emocije, svjestan da moralnost stanuje negdje drugdje. Emocije kojima su potrebne trešnje u cvatu, kao i svakom japanskom filmu koji drži do sebe.