Dok u Europi vjerojatno nitko ne bi zamjerio Tarantinu što je upotrijebio riječ »geto«, u Americi mu se dogodila miljkovićevska »Ubi me prejaka reč«. No, to što je rekao zvuči sasvim bezazleno prema učestalom govoru mržnje u Hrvatskoj
Filmski redatelj Quentin Tarantino našao se na udaru nakon što je na ovogodišnjoj dodjeli Zlatnih globusa upotrijebio riječ »geto«, koju neki smatraju uvredljivom. Primajući nagradu za najbolju glazbu u filmu »Mrska osmorka«, koju je skladao Ennio Morricone, Tarantino je izjavio: »Ennio Morricone je moj najdraži kompozitor, a kad to kažem pritom ne mislim na filmsku glazbu – taj geto. Govorim o Mozartu, Beethovenu, Schubertu… O tome govorim.«
Kad je Tarantino napustio pozornicu, glumac i pjevač Jamie Foxx, koji je najavio nagradu, vratio se za mikrofon i ponovio riječ »geto«. Time je Foxx prozvao Quentina Tarantina za uporabu pojma »geto«, što su neki komentirali kao rasistički ispad. O tome za BBC News piše Vanessa Barford, koja ističe da mnogima koji nisu Amerikanci uopće nije jasno u čemu je problem.
Prema njenim riječima, Tarantino je svojim komentarom možda nespretno usporedio filmsku i klasičnu glazbu, ali bi se to teško moglo nazvati rasizmom. To je potaknulo Vanessu Barford da istraži značenje riječi »geto«. Mi smo posegnuli za Hrvatskom enciklopedijom, u kojoj stoji ovakvo objašnjenje:
– Geto (tal. ghetto, prema imenu otoka), odvojeno gradsko područje u kojem su Židovi bili prisiljeni živjeti ili su se ondje slobodno nastanjivali. Već 1051. na crkvenom koncilu u Narbonnei, potom u Mainzu 1310. i Valenciji 1338. odlučeno je da se Židovi odvoje od kršćana. Međutim, povijest je zabilježila prvu pojavu geta tek 1516. u Veneciji, gdje su Židovi izdvojeni u posebnu gradsku četvrt – otok (Ghetto), pokraj ljevaonice željeza (odatle i naziv otoka, jer tal. getto, venecijanski ghèto znači ljevaonica). Većina je geta imala svoj odvojeni komunalni život (vlastita uprava, sudovi, dućani, banke itd.). Obično su to bile skučene i nezdrave četvrti, okružene zidom s nekoliko vrata, koja su se noću zatvarala.
Rasistička uvreda
Nakon Francuske revolucije, geta na zapadu postupno nestaju, zadržavajući se još u nekim istočnoeuropskim i muslimanskim zemljama. Za Drugog svjetskog rata Hitler, sukladno politici rasizma i programu progona i uništavanja Židova, osnovao je geta u Varšavi, Lublinu, Rigi i drugdje. U varšavskom je getu nakon strašnog umiranja od gladi i epidemija (poginulo je više od pola milijuna Židova) izbio 1942. ustanak, koji je nakon višemjesečnih borbi završio potpunom likvidacijom svih njegovih stanovnika. U prenesenom značenju geto je gradska četvrt u kojoj žive pripadnici neke diskriminirane manjine (vjerske, socijalne, rasne, nacionalne).
U »Ilustrovanom leksikonu judaizma« Eli Tauber navodi da se izraz geto danas upotrebljava vrlo često, a možda najviše u političkom govoru. Najčešće podrazumijeva na silu ograničeni prostor na kojem živi neki potlačeni narod ili etnička grupa. Isti izraz ponekad može poslužiti kao sinonim za posljedice različitih vrsta političkih sankcija. U novije vrijeme riječ se koristi za opis dijelova velikih gradova u kojima živi određena rasna ili etnička grupa. Najpoznatija su svakako crnačka geta u velikim američkim gradovima. U SAD-u se ova riječ ipak najviše koristi za opisivanje onih koji su na bilo koji način slabiji.
Kad se »geto« koristi kao uvreda, to obično zvuči kao rasistička uvreda. Prema Mariju Smallu, profesoru sociologije na Harvard University, u Americi se riječ »geto« u prvom redu počela koristiti za opis afroameričke populacije. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina ta je riječ poprimila pejorativno značenje vezano uz rasu, siromaštvo i socijalno-ekonomski status. U Americi je danas riječ »geto« najraširenija među mladima, označujući one koji su siromašni, »jeftini«, nekvalitetni. Kao i mnoga druga pitanja koja se tiču rase u Americi, uporaba riječi »geto« vrlo je osjetljiva. Najčešće se koristi za pogrdno opisivanje slabo plaćenih Afroamerikanaca ili se odnosi na nečije ponašanje, odjeću i način govora. Moguće rasističke konotacije ovise o govorniku i kontekstu u kojem je riječ izrečena.
Narodni. net objavio je tekst o stanovanju siromašnijeg dijela građana u Splitu i okolici. Najsiromašniji stanovnici nastanjivali su stari dio grada. Stari grad naziva se još i Get, a stanovnici koji žive na ovom području nazivaju se Getani. Na prostoru stare gradske jezgre stanovali su radnici pogrebnih poduzeća, nosači, nadničari i obrtnici čiji su proizvodi bili namijenjeni siromašnijim stanovnicima. U tom su dijelu grada sve kuće bile gusto napučene, a oni najsiromašniji među slabo imućnima stanovali su u prizemnim, odnosno podrumskim prostorijama bez prozora, koje su nazivane konobama, jer im zapravo osnovna svrha i nije bila ljudsko stanovanje. Get je u međuratnom razdoblju postao ne samo simbol bijede, nego i nemorala svojstvenog jednom lučkom gradu pa su mnogi građani od tog dijela grada zazirali.
Kad je koriste Afroamerikanci u obraćanju drugim Afroamerikancima, onda je to u svrhu opisa klasne pripadnosti, siromaštva ili primanja socijalne pomoći. Međutim, kad riječ »geto« upotrijebi netko tko nije Afroamerikanac onda se ta riječ često doživljava kao rasistička uvreda. Tako su neki doživjeli i Tarantinovu izjavu, koji prema njihovom mišljenju nije samo rekao da je filmska glazba manje vrijedna u usporedbi s velikim skladateljima poput Mozarta i Beethovena, nego je uporabom riječi »geto« izrazio i predrasudu prema siromašnim Afroamerikancima. Khadijah White, profesorica rase, roda i politike na Rutgers University, ističe da je ovime Tarantino insinuirao da geto nije mjesto za bijele, europske i muške skladatelje, čak i ako mu to nije bila namjera. Dok u Europi vjerojatno nitko ne bi zamjerio Tarantinu, u Americi mu se dogodila miljkovićevska »Ubi me prejaka reč«. To što je rekao Quentin Tarantino zvuči sasvim bezazleno prema učestalom govoru mržnje u Hrvatskoj.
Govor mržnje
Prema izvještaju »Rasna netrpeljivost i govor mržnje – međunarodni i hrvatski standardi i praksa«, koji je 2004. izradila Tena Erceg iz Centra za ljudska prava, govor mržnje prisutan je u hrvatskom društvu na svim razinama: od političke, gdje različiti državni dužnosnici i predstavnici vlasti često pogrdnim riječima i koristeći se negativnim stereotipima govore o pripadnicima nacionalnih i seksualnih manjina te ženama, preko takozvane zabavne sfere života, odnosno estrade ekstremno nacionalističkog usmjerenja, do individualne, privatne razine, gdje je dugi niz godina javnog i nesankcioniranog, a često i odobravanog govora mržnje s viših razina rezultirao postojanjem rasističkih predrasuda kod velikog broja takozvanih »običnih« ljudi, naročito mladih.
– Kao posljedica nesankcioniranja govora mržnje i ostalih oblika iznošenja rasističkih stavova u javnosti, učestali su i verbalni i drugi načini izražavanja takvih stavova na koncertima, stadionima, i drugim javnim manifestacijama, te različiti grafiti koji predstavljaju nacističke, fašističke i ustaške simbole na grobljima, crkvama, školama i drugim javnim ustanovama, koji se u pravilu ne uklanjaju s tih objekata. Istovremeno, određeni broj mladih ljudi s takvim ksenofobičnim stavovima organizirani su unutar raznih navijačkih skupina, te u neonacističkoj organizaciji skinheadsa. U Hrvatskoj je uobičajeno i izražavanje rasističkih, nacističkih i drugih netolerantnih stavova putem grafita, odnosno napisa i simbola koje se u mnogim zapadnoeuropskim zemljama tretiraju kao govor mržnje, te su zbog štetnog djelovanja na društvo i na ljudska prava pojedinaca zakonski zabranjeni i kažnjivi – navodi se u izvješću.
