San o filmu koji se nikad ne zaustavlja. Možda je Glawoggerova smrt u Liberiji, zemlji »oslobođenih robova«, doista bila neobična poruka Sudbine. Smrt kao jedino oslobađanje. Jer, privlačnost Glawoggerova komada krije se u nedovršenosti njegova naziva i prekarnosti njegove strukture i trajektorija, ali i nedostatku definicije.

Autorova ideja bila je snimiti neku vrstu nomadskog »putopisa« bez strogo određene destinacije. Tijekom tog putovanja, Glawogger umire 2014. u Africi od malarije.

Autorov »magnum opus« baziran na opservacijama, preuzima Monika Villi u opsesivnim pokušajima da kaos njegovih slika transformira u nešto čitljivo. Kao da mu je potreban nekakav vodič koji će poštivati odsutnost njegove metode, u nedovršenosti procesa, negdje na pola puta između strasti za prikupljanjem/montiranjem i selektivne rigoroznosti intuicije.

Intimni gubitak

Pri tome će filmu pridodati dvije naratorice – irsku glumicu Fionu Shaw i Seidlovu muzu Birgit Minichmayr, koje čitaju autorove bilješke. Bilješke ispunjene sirovim footageom snimljenim između početka autorova putovanja i njegove smrti. Zato Glawoggerov film o nestajanju slijedi autorov intimni gubitak vlastite individualnosti u deliriju svijeta, u kojem institucionalna pravila i oblici kontrole ustupaju mjesto kaosu i zanosu. Jer, ako ne postoji mit kontaminiranog Edena sublimiranog u nazivu hotela u Brindisiju koji u uvodnim kadrovima izranja iz trske, ostaje nam zemlja smeća i plastike. Ljudi koji žive u mraku i otkrivaju svjetlost električnih baterija i mobitela.

Očajnici koji tragaju za zlatom na blatnjavoj obali rijeke. Žitelji sablasnih i ratom uništenih hrvatskih sela. Srpska groblja i nedovršene kuće na čijim su ciglenim fasadama još uvijek vidljivi tragovi metaka. Albanski gorštaci i toplina njihova obiteljskog doma u kojem žmiga novogodišnja jelka u hladnoj zimskoj noći. Nemirni i umorni magarci. Bazen u magli okružen stupićima i kapija koju krasi dvoglavi orao.

Propovjednik u oronuloj afričkoj crkvi čije freske zamjenjuju oguljeni posteri Krista. Mladići koji igraju nogomet sa štakama. Pokret koji se rađa iz hendikepa, ali i mužjaci koji se hrvaju u pijesku, prašini i ulju, prizivajući duhove Matjaža Ivanišina (šifra: »Playing Men«).

Nekoherentni komad

Uvijek je u prvom planu rad i preživljavanje. Zato se autorov nekoherentni komad koji slijedi Markerovu dokumentarnu školu (šifra: »Sans soleil«), savršeno uklapa u njegov raniji opus, s velikim filmovima poput »Smrti radnika« i »Megagradova«. Čak i kad promatra prostitutke na raznim meridijanima (šifra: »Slava kurvi«), on tretira njihovo zanimanje kao i svako drugo. Zato autorov nedovršeni film ostaje film bez naslova i pečata, otvoren na svim stranama.

Film koji se slobodno kreće u svom nesavršenom prostoru, poput našeg pogleda koji prelazi crne rupe kako bi slijedio svoju jedinstvenu i krajnje osobnu putanju. Veliki nemirni film o putovanju, pokretu i magiji slika, vođen autorovom radoznalošću i intuicijom.