U Art kinu

Trodimenzionalni Nick Cave: Akt ljubavi i prijateljstva

Dragan Rubeša



Iako je riječko Art-kino već nudilo publici 3D naočale (šifra: Godard), one će idućeg utorka nanovo postati obavezni accessoire na projekciji najnovijeg doksa Andrewa Dominika »One More Time with Feeling« (Još jednom, ali s osjećajem). Trebat će nam i dan ranije na projekciji »Ljubavi« Gaspara Noea. No dok nam je Noe ponudio junakovu 3D spermu koja nam šiklja u lice, Dominik nam je ponudio junakovu 3D dušu.


Iako je Cave već surađivao s Dominikom u izvrsnom westernu »Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Roberta Forda«, za koji potpisuje originalne partiture i u kojem se ukazuje u cameo ulozi pjevača u saloonu, sada je njihova suradnja puno intimnija. Jer za razliku od ranijih autorovih komada koje krasi naglašena estetizacija i narkotiziranost filmskog kadra, sada njegov prosede igra na minimalizam crno-bijele fotografije. Iako je Dominikov »film« puno više od klasičnog doksa, dok pokušava odbaciti jednostavne definicije i kategorije, predrasude i žanrove, autore i vizije.


Jer »One More Time with Feeling« nije samo (dokumentarni) film, već je riječ o beskonačnom i prokleto ubojitom traileru šesnaestog Caveova albuma »Skeleton Tree«. Film je ujedno bila i prezentacija njegovih veličanstvenih osam numera koja se dogodila na lanjskoj venecijanskoj Mostri tek nešto prije no što su one postale dostupne u formatu albuma. Iako Dominikov doks nije klasični glazbeni komad, a još manje spot, već akt ljubavi i prijateljstva. Autor je tu da dokumentira genezu tog novog Caveova remek-djela, kojim je glazbenik egzorcirao vlastite boli nakon gubitka15-godišnjeg sina Arthura koji je pod nejasnim okolnostima pao s litice nedaleko Brightona. No početak filma kao da ignorira tu bolnu tragediju, fokusiran na Caveovo tijelo u glazbenom studiju u kojem je nastajao album. Jer kao što Cave u filmu ironično navodi da su muškarci dvodimenzionalni, a žene trodimenzionalne, tako i Dominik koristi dvije različite kamere – 2D i 3D. Prva je gotovo nevidljiva, a druga masivna i nezgrapna, ali ne i agresivno invazivna.


Nježnost pogleda




Bez obzira koju vrstu kamere autor koristi, on je prvenstveno tretira kao prijatelja koji se diskretno kreće među glazbenicima, hvatajući njihove zvukove, geste i trenutke ukradene u zahodu. Slični prosede koristi i Jonathan Demme u prekrasnom filmu »Rachel Getting Married«, samo što u Dominika vjenčanje zamjenjuje stvaranje. Tu nije samo glazba izvedena uživo koja ulazi u živu i pulsirajuću filmsku priču, već su tu i autorove kamere – 2D i 3D – koje hvataju slike i zvukove u aktu glazbenog stvaranja. No koliko je sinovljeva tragedija zauvijek promijenila Cavea, toliko su i osobe koje on susreće na cesti i u studiju spremne podijeliti s njime njegovu bol. Što možeš učiniti kad bol postane tako jaka i neizdrživa da ti više ne dopušta razmišljati? To su oni teški trenuci u kojima se nisi u stanju udaljiti od gubitka. No kako to kaže Caveova žena Suzy, jedini spas možeš pronaći u (umjetničkom) radu. Za Cavea, rad je pisati i izvoditi glazbu.


Ono najljepše i najzačudnije u Dominikovu komadu svodi se na nevjerojatnu nježnost autorova pogleda i osluškivanja. Dok on promatra Caveov »kreativni univerzum satkan od boli i suza«, on se ni u jednom trenutku ne ponaša invazivno, kao što njegov 3D za razliku od onog Noeova nije nipošto voajeristički, ali ni autsajderski. Dominikova kamera, krajnje smirena, tiha i senzibilna, doima se poput njegova vjernog suputnika na putovanju tijekom kojeg on dokumentira tu dvostruku paralelnu umjetničku kreaciju – nastanak filma i nastanak albuma. Na tom putovanju, Caveov glas kao da dopire iz utrobe nekog unutarnjeg pakla, eskplodirajući na filmskom platnu u svoj njegovoj maglovitoj, strastvenoj, odvažnoj, pulsirajućoj i iskrenoj nježnosti, koja tek povremeno prerasta u okrutnost, odlučna da otkrije svijet pod svaku cijenu. Zato Dominikov film nije samo film o Caveu, već se u njemu osjeća ležerna i gotovo nevidljiva prisutnost njegove žene Suzy (»Moja žena, svaki put kad je pokušavam shvatiti, izađe iz fotograma«, kaže Cave).


Ali tu nisu samo žene, već i članovi njegova benda. Zato to nije samo portret jednog velikog glazbenika u koroti, već i film koji podcrtava udruženu prirodu njegova procesa, snimajući vlastitu filmsku ekipu kako snima Cavea, njegovu ženu, obitelj i producente, dok s dugogodišnjim suradnikom Warrenom Ellisom koji mu je u doksu »20.000 dana na zemlji« pripremao gljive, duhovito raspravlja o njegovoj kosi. Iako to nije samo film o smrti, kao što ni »Skeleton Tree« nije samo album o gubitku njegova sina, što dokazuju i balade poput »I Need You« i »Girl in Amber«. No svi njegovi stihovi u tom filmu svedeni su na dirljiv spoj melankolije i optimizma. Pritom nas Dominik podsjeća da smo upravo mi oni koji imaju privilegirani i gotovo nadnaravni odnos prema Caveu, koji ne bi bio moguć bez dvostrukih ekspozicija, voiceovera, vožnje kamere i 3D tehnike.


Kolektivna bol


Tu je naravno izduženo tijelo Nicka Cavea koje se doima kao da se nalazi u vječnoj potrazi za »centrom«, nekakvom referentnom vizualnom točkom, iako Dominik itekako pazi da mu ne uđe preduboko u dušu, kako ga ne bi zadavio zagrljajem. Nick je tu sa svojim riječima, unutar i izvan slika, kao da obojica vode dijalog sa samim sobom. U ponekim trenucima čini nam se kao da autorova kamera pokušava pobjeći iz studija. I kako se film i Nickove riječi sve više počinju približavati »srcu boli«, Dominikov komad postaje »akt kolektivne boli« koji tu bol treba podijeliti s ostatkom svijeta.


Naravno, stvari koje jako volimo možemo preko noći izgubiti. Ali uvijek je tu život satkan od glazbe, riječi i stvaranja koji ostaje. Zato će Dominik kad-tad izaći iz studija i krenuti u šetnju ulicama, da bi potom odletio prema londonskom nebu, poput anđela koji promatra njegove krovove. Ili, budimo malo patetični, možda je taj pogled ujedno i pogled Caveova sina Arthura koji s neba promatra očeve suze i vijeme koje prolazi. Jer kad nakon projekcije Dominikova doksa skinete one nezgrapne 3D naočale, prisjetite se tužnih riječi koje otkrivaju Cavea u njegovu najranjivijem elementu, još jednom, ali s osjećajem: »Rekli su nam da će nas naši bogovi nadživjeti, ali su nam lagali«.