Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 3
Sutra: 3° 3° 3
19. studenoga 2018.
Taština ubija sve

Intervju Trina Dyrhol: Razgovor s glumicom koja je utjelovila slavnu Nico

Kada glumim nisam tašta, jer mislim da taština ubija sve u vašem radu – Trine Dyrholm / Foto REUTERS
Kada glumim nisam tašta, jer mislim da taština ubija sve u vašem radu – Trine Dyrholm / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 24. listopad 2017. u 7:46 2017-10-24T07:46:28+02:00

U jednom intervjuu Nico je rekla da ne žali ni za čime, osim zbog toga što je rođena kao žena. To je za mene bio ključ i velika inspiracija, jer to je značilo da se ona nije mogla uklopiti. Nije se mogla uklopiti u tu ikonsku sliku ljepote po kojoj je bila poznata

Kao najbolji film programa »Horizonti« na ovogodišnjoj Mostri proglašen je film »Nico, 1988« talijanske redateljice Susanne Nicchiarelli. Film se bavi dvjema zadnjim godinama života legendarne Nico, žene izuzetne ljepote, nekadašnje muze Andyja Warhola i pjevačice The Velvet Underground. No Susanna Nicchiarelli preskače taj period njezina života i posvećuje se Nico, tj. Christi Päffgen, na njenoj zadnjoj turneji s bendom po istočnoj Europi, dok je kao Priestess of Darkness (kako su je u tom periodu zvali) pokušavala pronaći samu sebe, odbacujući sav teret ljepote koji ju je proslavio i gradeći novi odnos sa sinom koji joj je bio oduzet kao dijete. Andy Warhol je jednom rekao da je postala debela narkomanka i nestala, no to uopće nije istina prema redateljici Susanni Nicchiarelli.

– Ja sam nju zavoljela zbog njenog humora i ironičnosti i pokušala sam ispričati njenu priču s neophodnom distancom i bez dramatičnog sentimentalizma, na način kako sam ja to zamislila, nadajući se da bi i ona to ispričala na isti način – rekla je Nicchiarelli.

Glavnu ulogu u filmu tumači Dankinja Trine Dyrholm, s kojom smo imali priliku porazgovarati o filmu i o Nico, a saznali smo i neke zanimljivosti i o njoj samoj.

Kako ste pripremali ulogu, jeste li mnogo istraživali ili ste se više prepustili redateljici da vas vodi kroz ulogu?

– Mislim da mogu reći da smo ju stvorili zajedno. No moram početi ispočetka. Prije četiri godine bila sam u Veneciji na festivalu s filmom »Love Is All You Need« i tu mi je prišla jedna talijanska distributerka koja je bila Susannina prijateljica i pitala me može li mi Susanna poslati e-mail, jer trenutno radi na izuzetnom projektu. Poslala mi je e-mail sa scenarijem i odmah mi je bio vrlo interesantan pa smo se odlučile sresti. Došla je u Kopenhagen i naš sastanak je prošao jako dobro. Odmah smo kliknule. Uz nju sam se osjećala sigurno, scenarij je bio izvrstan pa sam odlučila s njom krenuti na taj put.

Naša verzija nje

Za mene je to stvarno bilo putovanje; lik Nico je vrlo kompleksan i kompliciran i na početku me bilo strah oponašati je – ona je imala taj specifičan duboki glas, a ja sam morala pjevati njene pjesme. No Susanna mi je odmah rekla: »Ti ne izgledaš kao Nico i mi ćemo jednostavno napraviti našu verziju nje«. I tako smo i radili i nismo se potpuno držali realnosti. Ja sam potražila i gledala neke njene zadnje koncerte i bila sam vrlo impresionirana. Također sam gledala neke njene intervjue kako bih dobila inspiraciju, a pogledala sam i jedan dokumentarac o njoj. Nakon toga sam počela raditi u studiju s pjesmama i tada sam pronašla ključ za ulazak u lik, tražeći način da pjevam njene pjesme i otjelotvorim njezin način interpretacije.

Je li to bilo teško postići, jer zaista zvučite gotovo kao Nico?

– Da, bilo je teško, ali zabavno.

Vi ste ustvari imali pjevačku karijeru prije glumačke.

– Da, pjevala sam na danskom takmičenju za pjesmu Eurovizije kada mi je bilo četrnaest godina, no to je bilo nešto sasvim drugo od ovoga. Pjevala sam pop i pomalo rock, no to što sam se bavila pjevanjem, a također sam radila u kazalištu na projektima gdje je trebalo eksploatirati svoj glas na različite načine kroz pjevanje, vikanje ili slično, mislim da mi je to malo pomoglo, jer u studiju smo pokušavali tražiti taj poseban zvuk.

Jeste li vi slušali Nico?

– Ne, ustvari nisam znala puno o njoj prije nego sam počela raditi na ovom filmu. Znala sam samo da je bila povezana s The Velvet Underground, da je kao model bila ikona ljepote i da je bila uz Andyja Warhola, no to je uglavnom bilo sve. Više sam znala o tom vremenu i društvu u kojem se kretala nego o njoj samoj. No Suzanna je imala ideju napraviti film o Nico nakon Nico, nakon tog perioda, konkretno o tim dvjema zadnjim godinama njezina života.

Patnja zbog sina

Kako vi gledate na taj period njezina života?

– Mislim da se borila na mnogim frontovima. Prvo, bila je vrlo usamljena, a zatim se borila i s činjenicom što je Njemica nakon 2. svjetskog rata i nadam se da se u filmu može vidjeti komentar o tome koji se odnosi na tu cijelu generaciju. Biti dijete u razorenom Berlinu nije bilo jednostavno, a ona je u vezi sa svim tim bila vrlo provokativna. Gledala sam jedan njezin intervju u kojem ju novinar pita žali li i za čim. Očekivala sam da će ona tu nabrojati tisuću stvari, no ona je odgovorila da ne žali ni za čime, osim zbog toga što je rođena kao žena.

To je za mene bio ključ i velika inspiracija, jer to je značilo da se ona nije mogla uklopiti. Nije se mogla uklopiti u tu ikonsku sliku ljepote po kojoj je bila poznata. Možda sam u krivu, no ja sam si zamislila da je ona htjela da ju se poštuje zbog njezine glazbe, da ju se poštuje kao ženu. Ona se borila protiv svog imidža, nije se čak ni tuširala po nekoliko dana, ona je naprosto testirala stvari. Osim toga mislim da je jako patila što su joj uzeli sina, a i naša filmska priča se koncentrira na njen odnos sa sinom Arijem. Izgubila je skrbništvo nad njim kad je njemu bilo tri godine i neki kažu da je tada svarno postala ovisna o heroinu, što ne znam je li istina. No pri kraju života se očistila od droga i onda se opet počela viđati sa sinom i brinuti se o njemu.

I te pjesme koje je napisala – »My Only Child«, »Ari's Song« – možda je sve to bilo i zato što ga otac (navodno Alain Delon) nikada nije htio priznati. Mislim da je mnogo patila zbog svega toga i možda je to također razlog što je rekla da žali što se nije rodila kao muško. Jer činjenica je da je mukarcima sve dopušteno, muške rock zvijezde nitko ne osuđuje zbog njihovog ponašanja, ali ona je bila žena i majka i stoga njeno ponašanje nije bilo primjereno.

Problemi s identitetom

Da, i ona je uglavnom bila definirana po muškarcima s kojima je spavala, a ne sama za sebe. Da je umrla mlada i lijepa, cijela priča bi sigurno bila drugačija.

– Svakako, i ja mislim da je to bilo zaista pametno od Suzanne da je napravila njen portret nakon tog cijelog perioda, ne ističući njenu ljepotu. Ovje se radi o potrazi za identitetom i pokušaju da se bude ono što zaista jesi, pokušaju da se nađe mir sa sobom i na neki način vlastiti put.

Ona nije željela biti žena definirana po izgledu i po muškarcima koje je poznavala. A to se nažalost događa mnogim slavnim ženama; važnije je s kim su nego što rade. To je također bio jedan od razloga što sam pristala raditi na ovom projektu. I nije lako raditi na filmu koji ima jedan takav glavni ženski lik, nimalo laskav, jer nju nije lako zavoljeti, naporna je i komplicirana i ja sam zaista željela sve to pokazati.

Jeste li i vi imali problema u mladosti zbog svoje ljepote i kako ste se nosili s tim?

– To vjerujatno svi imamo. Ja nisam nikada uzimala droge, ali bio je jedan period kada sam puno pila i malo se uništila. Da, ja sam rano počela u tom svijetu slave i bilo je svega, imala sam problema s vlastitim identitetom i pokušajima da nađem svoj put, ali to me uglavnom prošlo.

Kakav je to osjećaj kada Vas zbog uloge moraju poružniti?

– Usvari kada sam bila mlađa, uvijek sam željela uloge u kojima nisam trebala biti lijepa, jer ja nisam htjela biti samo zgodna plavuša, no sada, kada sam starija, sada čeznem za ulogama u kojima bih glumila neku ljepoticu. Jučer kada sam vidjela film u cijelosti po prvi put, prvo sam pomislila: »Što ću raditi slijedeće? Trebala bi mi jedna tipična holivudska uloga u kojoj će me napraviti zaista lijepom, jer ovo je bilo presurovo«.

»Tišina, snima se!«

No kada glumim nisam tašta, jer mislim da taština ubija sve u vašem radu i uvijek se može primijetiti ako su glumci svjesni toga kako izgledaju, i to je dosadno. No s druge strane, kada moram prošetati crvenim tepihom, onda se potrudim izgledati što bolje. Taština ubija umjetnost, ali mi smo svi malo tašti kada se radi o našem izgledu. Ja vrlo svjesno nastojim dati liku ono sve što lik zahtjeva, a ovaj lik, Nico, tražio je da totalno zaboravim na svoj izgled i ona zaista izgleda užasno većinu vremena. I to je nevjerojatno, jer bila je tako lijepa, da se mogla totalno zapustiti.

Imate li neku tajnu kako se pretvorite u lik koji glumite?

– Ono što sam shvatila nakon toliko godina u ovom poslu je da u meni postoji mali trenutak ništavila nakon što netko poviče: »Tišina, snima se!«. Prije toga ti si tako svjestan svojih replika i situacije u kojoj ćeš se naći, jer si sve istražio i proučio, vidiš da je kamera tamo, ton majstor ovdje, drugi glumci stoje na svojim mjestima i doslovno sve je pod kontrolom i onda netko vikne: »Tišina, snima se!«. U kratkom trenu nakon toga ja postajem nesvjesna svega oko sebe i taj kratki trenutak za mene je vrlo oslobađajući, jer se nakon toga jednostavno prepustim i nikada se ne zna što se sve može dogoditi.

Jeste li pomislili da biste i na pozornici kao pjevačica mogli izvoditi pjesme Nico?

– Nisam, ali zašto ne. Pjevala sam pjesme Boba Dylana na pozornici u Kopenhagenu zajedno s danskim rock pjevačem Steffenom Brandtom, koji je preveo sve Dylanove pjesme na danski. Meni ustvari nedostaje pjevanje i zato mi je rad na ovom filmu bio posebno zabavan. Raditi koncerte, snimati u studiju. Možda bi bilo zabavno imati mali band. Tko zna!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka