Mračni virtualni svijet

Stvarnost je lažna: U Art kinu Croatia filmovi o ovisnicima o internetu

Dragan Rubeša

Mračna stvarnost virtualnog svijeta - prizor iz filma

Mračna stvarnost virtualnog svijeta - prizor iz filma

Tinejdžeri ovisnici ne vide ništa neobično u činjenici da su pred računalom u videogejmerskim seansama znali provesti  i po 300 sati bez prekida. Najjezivija od svega je činjenica da nitko ne zna što činiti i kako se prema tome postaviti. Roditelji su bespomoćni, a psiholozi ne garantiraju rezultate



U uvodnim kadrovima dokumentarnog filma »Abeceda« čiji autor Erwin Wagenhofer pokušava dokazati da živimo u eri u kojoj je jedini životni cilj postati top menadžer, dok škola pretvara klince u male robote kapitalizma programirane da se natječu, kineski znanstvenik Yang Dongping tvrdi da su ispiti postali industrija, uništavajući kreativno razmišljanje (»Tretiramo djecu kao zmajeve koje roditelji vuku u školu« – kaže).


Njegovu metaforu o zmajevima možda najbolje ilustrira film »Web Junkie – Ovisnici o internetu« u režiji izraelskog autorskog tandema Shosh Shlam & Hilla Medalia. Oba filma prikazuju se u riječkom Art-kinu u sklopu zanimljivog pedagoškog programa »Djeca su naše najveće bogatstvo«, zajedno s »Djecom s planine Napf« u režiji Alice Schmid kao njegovu krajnjem antipodu.


Alpski proplanci i virtualni prostori


U potonjem filmu nema ni laptopa, ni mobitela, ni tableta, ni facebooka. Klinci pješače po snijegu iz udaljenog švicarskog planinskog sela i po pola sata naoružani svjetiljkama, da bi se žičarom spustili u dolinu gdje ih čeka školski autobus koji će ih odvesti do učionice.




A na pitanje učiteljice što bi učinio da može vladati cijelom godinom, njen učenik odgovara – »Tražio bih da stalno pada snijeg, možda bih popio jedan Red Bull ili sve prepustio Bogu«. U slobodno vrijeme stavljaju netom pokošenu travu na traktor igračku i pomažu roditeljima u mužnji krava i sjetvi (autoričin prosede puno duguje filmu Nicolasa Philiberta »Biti i imati«).


Doduše, »zmajeve« je u »Ovisnicima o internetu« teško ukrotiti. Ono što su za »Djecu s planine Napf« idilični alpski proplanci, to su za »Ovisnike o internetu« virtualni prostori kojima bi oni željeli slobodno surfati, iako im njihovi roditelji to ne dopuštaju, već ih šalju u izolaciju vojne bolnice na tretman liječenja od videogejmerske ovisnosti.


Neki od njih čak su se bili naoružali pelenama da ne bi morali prekidati svoj omlijeni »World of Warcraft« kad mjehur popusti. Drugi su pokušali izvršiti samoubojstvo kad su im roditelji zaplijenili računalo. Jer, »stvarnost je lažna«, kaže jedan od njih.


Gorak okus


U bolnici vlada vojnička disciplina i tijekom jutarnjeg marša bolničkim dvorištem oni nam pjesmom poručuju da će kineska vojska pokoriti svijet. No da li je jedan »World of Warcraft« doista vrijedan takva rigidnog drila kojem su podvrgnuti njegovi »ovisnici«? Oni pak ne vide ništa neobično u činjenici da su znali pred računalom provesti u videogejmerskim seansama i po 300 sati bez prekida.


Najjezivije od svega je činjenica da nitko ne zna što činiti i kako se postaviti. Roditelji su bespomoćni jer im je društvo nametnulo previše (radnih) obveza i nemaju vremena posvetiti se djeci onoliko koliko bi to htjeli. Djeca poriču svoje »grijehe«.


A psiholozi naglašavaju da ne mogu garantirati rezultate. Zato gledatelju ostaje gorak okus u ustima. Jer, kad je stvarnost tako mračna, lažna i bezizlazna, tko se ne bi otisnuo u virtualni svijet.


Ostaje pitanje koliko su autori filma kao »stranci u Kini« doista imali priliku snimati ono što su željeli ili su im neke stvari ipak ostale nedostupne. Bilo kako bilo, ima neke simbolike u nadimku njihova aktera kojeg zovu Hope. Ima li za njega nade?