U vječnom nadmetanju srpskog i hrvatskog filma, potonji je izvlačio najsnažnije adute u sferi animacije. Čak i kad su mnogi oplakivali agoniju Zagreb filma, zaboravivši da su na scenu zakoračili novi igrači s pečatom Kengesa i Bonobo studija (Narath, Popović). O srpskoj produkciji animiranog filma nismo znali gotovo ništa, kao da praktički ne postoji. Ali srpska animacija odlučila je preko noći uzvratiti udarac. Riječ je o filmu »Technotise – Edit i ja« Alekse Gajića najavljenom kao prvi srpski dugometražni animirani film ikad snimljen, koji je nedavno bio prikazan u riječkom Art-kinu »Croatia« u sklopu Dana strip kulture. 

Apolitična animacija

Ali uz Miyazakija, tu je i francuska škola stripa (promatrati suludu scenu u kojoj jedan ciganin zove svog sina »Moebius!«), te Bessonove sci-fi ludorije (futuristički Beograd 2074. u kojem je ambijentirana priča, doima se poput metropolisa iz »Petog elementa«). A natruhe hentaija prisutne su tek u sceni u kojoj Edit mora oralno zadovoljiti profesora koji govori hrvatskim naglaskom, s očitim aluzijama na aferu kupovanja ispita seksom na hrvatskim fakultetima. Autorova fascinacija anime estetikom prisutna je i u bijelom suncobranu koji nosi sjedokosi Edi, eho njene podsvijesti, nakon što su joj ugradili čip koji se počeo razmnožavati po njenom tijelu razvivši vlastiti nervni sistem. 

Do sada su anime estetiku u Europi uglavnom baštinile superiornije disco ekstravagancije Daft Punka (»Interstella«). Ali Gajić igra na vrhunski producirani komad pop kulture koji jako pazi na vizualni identitet, dok je njegova priča iznenađujuće apolitična i lukavo izbjegava ideološke zamke i eksplicitni politički komentar. Političke reference doziraju se diskretno i prisutne su tek u liku djeda koji se prisjeća napada na Skupštinu i rušenja »Miška«, kad anime ustupa mjesto klasičnim animacijskim tehnikama a la Kentridge, ali i u obiteljskom portretu glavnog negativca, bivšeg pripadnika Crvenih beretki. Ali zato je politiku zamijenila korporacija. Da bi realizirao svoj san, Gajiću je očito trebala jaka korporacija kao sponzor, pa se u igru uključila jedna poznata banka. No, njeno sponzorstvo nije bilo ograničeno tek na diskretnu naznaku u odjavnoj špici kako to obično biva u manje agresivnim varijantama, već je njen logo u maniri klasične product-placement strategije razorio i poneki filmski kadar, pa pojedini dijelovi »Technotisea« gotovo da bazde na animirani reklamni spot. 

Ovakva taktika nije nikakva novost. Najbolje ju je ironizirao Lynch u »Plavom baršunu«, kad podivljali Frank Booth (Dennis Hopper) pita Jeffreya koje pivo najviše voli, a on mu kaže »Heineken«. »Fuck that shit!«, odgovori Frank. Pabst Blue Ribbon je prava stvar. 

 Tu korporacijsku strategiju fino potkazuje trojac Alaux, de Crecy & Houplain donedavna poznatiji i kao umjetnički kolektiv H5. Njihov suludi animirani kratkiš ‘Logorama’ lani je osvojio Oscara u kategoriji najboljeg animiranog filma, što je pomalo neobično jer se Francuzi doduše plošno ali urnebesno sprdaju s onim istim korporacijama bez kojih ne može proći nijedan izravni prijenos dodjele zlatne statuete. U ‘Logorami’ su vedute Los Angelesa transformirane u marketinški mokri san nakrcan znamenitim logotipovima koji vrebaju iz svakog ugla, ne samo u formi jumbo plakata, kao svojevrsni surogat onog što nam nudi svijet reklamnih TV spotova. 

Mister Muscolo

Ovdje nam te poznate marke više ne poručuju »kupi me«, već one postaju odbojne, zagušivši sliku do krajnjeg mogućeg apsurda kao što su naše ceste i gradske avenije zagušili jumbo plakati koji reklamiraju sve, od brašna do luksuznih parfema. Zato će »Logorama« završiti u pravoj maniri filma katastrofe i zbrisati sve te razvikane brendove s lica zemlje u zemljotresu i poplavi, ali prekasno jer su već postali gospodari čitavog svemira. Zato je logo ubačen i u Gajićev film. Jer, kako je to ironično naveo jedan kritičar, umjesto da animira budućnost u Srbiji, Gajić animira Srbiju u budućnosti. Srbiju korporacijske nirvane. Njemu je najvažnije da pokaže svijetu kako i Srbija ima tehnološke uvjete da snimi relevantni dugometražni animirani film kojeg se nitko neće sramiti i sve je podredio stilu. No, sad barem znamo s kime autor bankari.