Ovaj film priča o sadašnjem trenutku, o tranzicijskom kapitalizmu koji je, za mene, stvorio jedan od najgorih svjetova što ih možemo zamisliti; društvo u kojem su sve normalne vrijednosti uz koje je moja generacija odrasla – poput osjećaja pravde, poštenja, solidarnosti – proglašene osobinama gubitnika
Srpski redatelj Srđan Dragojević potencijalno opet ime regionalni hit. Iako sumornija od uspješne »Parade«, tragikomedija »Atomski zdesna« dobro je prolazila na regionalnim premijerama. Nije drugačije bilo ni na riječkoj, na kojoj se film zbog interesa publike morao prikazati u dvije dvorane. S redateljem razgovaramo prije projekcije.
Zašto je atomski napad došao zdesna, a ne slijeva? Je li naslov filma politički konotiran, pa se to može pročitati i kao napad s desne političke opcije?
– Jest, politički je konotiran. Ovaj film priča o trenutku u kojem sada živimo, o tranzicijskom kapitalizmu koji je, za mene, stvorio jedan od najgorih svjetova što ih možemo zamisliti; društvo u kojem su sve normalne vrijednosti uz koje je moja generacija odrasla – kao što je osjećaj pravde, poštenja, solidarnosti – bačene u blato i proglašene osobinama gubitnika. I da, vezano je za desnu političku opciju. Ja sam marksist i vjerujem da je socijalističko društvo pravednije od kapitalističkog, a pogotovo kapitalističkog kakvo je ovo naše. Za nas bi se prije moglo reći da smo iz socijalizma regresirali u neku vrstu robovlasničkog društva, koje se od robovlasništva razlikuje po tome što je nekad gospodar svoje robove morao hraniti, oblačiti i sl., a današnji vlasnici ništa od toga ne žele prihvatiti. Eventualno im omoguće televizor i razgledanje šoping centra.
Ali u Europi, i na Balkanu, i tzv. lijeve i tzv. desne opcije više-manje igraju na istu kartu neoliberalnog kapitalizma, pa se ne čini osobito vjerodostojnim kritizirati desne opcije za divlji zapad kapitalizma koji živimo.
– Pa to je na žalost činjenica. Primijetili ste nešto što je za mene zabrinjavajuće, da su i lijeve i desne opcije vrlo slične. U Europi ne postoji autentična ljevica. I to je loše. Međutim čini mi se da će Grčka povesti val socijalističkih revolucija u Europi i svijetu. Već je uspjela definirati pravu ljevicu i to je za mene ohrabrujuća činjenica, zato što je svijet u posljednjih 30 godina postigao da jedan posto ljudi posjeduje ostale. I nijedno društvo u povijesti nije bilo ovako nepravedno.
Undercover na Tenerifima
Jeste li otpočetka imali viziju filma kao alegorije našeg društva ili je to nešto što se desilo u procesu pisanja, ondosno snimanja?
– Otpočetka je bilo tako, i to zato što sam u proces krenuo drugačije nego inače. Prije dvije godine bio sam na Tenerifima, uzeo sam taj vaučer za besplatno ljetovanje, i otišao sam undercover s namjerom da glumim ovcu za šišanje, kao što su svi ti kupci potencijalnih vaučera koji dođu tamo. I onda me prepoznao jedan simpatični Hrvat iz Istre, prodavač time sharea, i pošto voli moje filmove, dao mi je neki VIP apartman. Ja sam mu objasnio da nemama namjeru kupiti apartman, da sam došao istražiti potencijalnu priču za film. On mi je onda jako pomogao da uđem u psihologiju i prodavača i kupaca. Šest dana sjedio sam i učio. Većina tih karaktera u filmu bazirana je na likovima koje sam tamo vidio i upoznao. Makedonka iz filma je bazirana na jednoj uspješnoj prodavačici, koja svim svojim klijentima priča da ima rak i da mora zarađivati za citostatike. Ljudi igraju na razne načine.
Kad razmišljate o svojim filmovima stojite li iza svih ili neki ne biste snimili, odnosno snimili biste ga drugačije?
– Od svojih filmova najmanje volim »Sveti Georgije ubiva aždahu«, ali to je rezultat toga što izuzetno poštujem rad Dušana Kovačevića. Prosto iz tog poštovanja nisam potpuno rekonstruirao scenarij da bi mi odgovarao. Mi smo umjetnici koji se zaista jako poštuju, ali smo potpuno suprotstavljenih svjetonazora: on je konzervativac, desničar, a ja sam marksist/anarhist. Film je nastao na osnovu kompromisa i poštovanja, a umjetnost i kompromisi nisu najbolji drugovi. Ali ja taj film i dalje volim, interesantan je duhovnicima. Svojim filmovima sam privukao najčudnije, možda nespojive društvene grupe i to je za jednog režisera velika čast. Velika čast je imati puno gledatelja. Ima filmaša koji kažu da je puno gledatelja znak slabe umjetnosti. Ja mislim da to nije istina.
Taj dečko kojeg sam upoznao mi je pak bio djelomična inspiracija za glavnog lika, Mladena, i Pedra, prodavača iz Hrvatske. Većina prodavača i kupaca su ljudi iz regije, pa mi se cijela ta priča odmah učinila kao dobra alegorija o sadašnjem trenutku u kojem regija živi. Bratstvo i jedinstvo u bijedi i nesreći.
Jeste li otpočetka zamislili produkciju kao jeftiniju ili su taj gerilski pristup diktirali uvjeti?
– Otpočetka je bilo tako. Scenarij sam napisao prošlog siječnja, a već negdje u travnju smo producentica Biljana Prvanović i ja krenuli po resortima na Jadranu, imajući ideju snimati film već u svibnju, prije početka sezone. No shvatili smo da su hotelijeri jako nervozni prije sezone, dok još nemaju novac, pa smo odlučili čekati kraj, kad se malo opare i budu raspoloženiji za suradnju.
Pobornik koprodukcija
Otpočetka smo zamislili da to bude mali film. I s glumcima i s autorima postavili smo ideju o istim honorarima, gotovo studentskim, i odlučili smo posvetiti projektu 30 dana. Radili smo u sistemu trajnih radnih zajednica iz 70-ih u Jugoslaviji, kad su ljudi udruživali talent i rad da naprave nešto. Mnogo je filmova tako snimljeno, neovisno o SIZ-ovskim novcima, političkoj podobnosti i sl. To je dobar put.
Kakva je bila atmosfera na snimanju? Velik je to glumački postav.
– Divna je bila atmosfera, ali problem je bio u tome što je u listopadu dan pakleno kratak i skraćuje se. Na početku listopada imate 45 minuta snimanja više nego na kraju. To je zaista teško, a cijeli film se događa u četiri sata jedne prezentacije, što je kao neki reality. Prvi put snimam takav film; moji su filmovi obično strukturno kompliciraniji, skaču iz jednog vremena u drugo. Bio je velik izazov napraviti film od bazično kazališnog komada. Uz to, kako kažete, film počiva na 16 glumaca. Nije bilo lako.
Film je snimljen u srpsko-crnogorskoj koprodukciji. Jesu li koprodukcije način da film na ovim prostorima dobije bolje uvjete?
– Ja sam veliki pobornik koprodukcija u regiji, ali ne iz razloga iz kojih je to većina ostalih filmaša u regiji, koji pričaju o suradnji zbog dodatnog novca iz fondova. Mene više zanima to što je tržište mnogo veće, što je izbor glumaca veći. Mi smo iskoristili momentum kad su glumci koje sam želio slobodni, i izabrali raditi u skromnim uvjetima. Čini mi se da je važnije ispričati priču u dobrom tajmingu. Kad sam montirao film, vidio sam nemire u BiH. Film je došao u pravo vrijeme i zapravo je mračniji nego što se na prvi pogled čini. Čak je netko rekao da je ovo sumorniji film od »Lepih sela…«. To nije neka velika preporuka za publiku, ali ja vjerujem u njenu inteligenciju i da joj nije stalo samo gledati komediju. Iako je ovo i smiješan film, on je zapravo uznemirujući i tužan.
Snimite i gurate dalje
Kad smo kod komedije: neki kritičari su vam zamjerili prvoloptaški humor u nastavcima filma »Mi nismo anđeli«. Prvi da je bio pankerskiji i ostavio je traga, a kasnije da ste krenuli prema mainstream humoru, koji je odbio neke vaše ranije poklonike?
– Ja pravim filmove kakve volim gledati. Tako volim i američku teenage komediju 80-ih. Ima intelektualnog humora u mojim filmovima, ali i najprostijeg mogućeg humora. Mi kada radimo komediju fantastično se zabavljavamo, i to publika prepoznaje. Meni je sestra monahinja i kaže mi da su »Mi nismo anđeli 2« monahinje gledale već šest puta. Pa ako to monahinjama ne smeta, ja sam bezbrižan.
Gledate li vlastite filmove?
– Ne. »Lepa sela lepo gore« sam gledao poslije 15 godina i učinilo mi se da i dalje stoje. Inače ih ne gledam jer sam perfekcionist. Volio bih imati novaca kao Kubrick da radim svaku scenu do savršenstva, ali nikad mi produkcijski uvjeti u 23 godine karijere to nisu dozvolili. Ali ne vrijedi plakati; snimite najbolje što možete i gurate dalje. Ako dalje postoji.
Je li možda vrijeme da ovi prostori dobiju jednu balkansku verziju punokrvne akcijske komedije, nešto kao »Oceanovih 11« i dalje?
– Ja bih volio raditi veliki crowdpleaser mainstream film, ali problem je što je to nemoguće, jer naša kinematografija mora biti djelomično subvencionirana. Za tako nešto potreban je ozbiljan budžet. Možda bi bio put kad bi nekoliko regionalnih filmova prošlo magičnu cifru od milijun gledatelja u regiji. Tada bi možda, kao nekada, distributeri bili spremni unaprijed uložiti u film. Ja ne vidim drugi način. Evo Parada je dostigla 600.000 gledatelja u regiji, pa je opet bilo jako teško skupiti novce za ovaj film, a pričali smo i s distributerima koji su zaradili ogroman novac na Paradi. Ali mislim da bi i distributeri morali razmišljati na način da je vrijedno ulagati u potencijalne regionalne blockbustere, jer ih u suprotnom nećemo imati.
