Splitski glumac Slavko Sobin: Na putu sam ostvarenja svojih ciljeva / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 4
Sutra: 21° 24° 3
14. kolovoza 2018.
Poznato TV lice

Splitski glumac Slavko Sobin: Na putu sam ostvarenja svojih ciljeva

Splitski glumac Slavko Sobin: Na putu sam ostvarenja svojih ciljeva
Splitski glumac Slavko Sobin: Na putu sam ostvarenja svojih ciljeva
Autor:
Objavljeno: 29. siječanj 2016. u 8:13 2016-01-29T08:13:01+01:00

Otvoreno i javno želim inozemnu karijeru, što ne znači da se ona mora dogoditi ili da ću biti nesretan ako se ne dogodi. Zapravo, svaki put na stranom setu kažem isto, a to je da ne bih mijenjao naše ekipe ni za što

Prošle nedjelje s emitiranjem je počela nova dramska serija od pet nastavaka »Patrola na cesti«. Iznimno jaka glumačka postava predvođena Krešimirom Mikićem dovoljan je razlog da joj gledatelji hrvatske televizije daju priliku. Njegova brata tumači Slavko Sobin, splitski glumac kojeg je šira publika upoznala kroz hvaljenu seriju »Loza«, zatim sapunicu »Ruža vjetrova«, a posve ih je osvojio kao Žungul u seriji »Crno-bijeli svijet« čija se druga sezona uskoro počinje snimati.

Za početak kako ste, iza vas je prilično intenzivno razdoblje? Završilo je emitiranje showa »Ja to mogu« iz kojeg ste izašli kao trećeplasirani.

– Evo, rekao bih da sam umoran k'o pas, ali periferno vidim svog psa kako divlja po stanu tako da sam umorniji od psa. Ali sam i jako ponosan i sretan i ispunjen i ne bih se mijenjao ni sa kim.

Je li vam sad žao što ste prihvatili nastupiti u tom showu? Koji vam je izazov bio najteži?

– Nipošto. Bilo je to osam tjedana čiste uživancije s odličnom ekipom, a pri tom smo i naučili neke nove stvari. Baš sam neki dan išao na jedan casting, ispunjavam neki standardni formular i dođe pitanje »posebne vještine«. Nema što nisam nadrobio, i svoje i tuđe iz showa, od štange do trapeza. Mislim da je »Ja to mogu« inspirativan show, svakome od nas je pomakao dosadašnje granice. Tjera ljude koji nisu više baš prva rosa da se vrate u formu, uhvate se u koštac s novim stvarima i izaziva te svaki dan ispočetka. Nadam se da se dio tog duha može prenijeti i na publiku, pogotovo ovu mlađu i da će možda netko s one strane ekrana isto danas sutra pokušat savladati nešto novo. Opasno je upasti u monotoniju i kauč, iako je to točno gdje želim biti idućih nekoliko dana.

Neposredan, iskren, blesav

Nećete se dugo odmarati, uskoro počinje snimanje nove sezone serije »Crno-bijeli svijet«. Jeste li spremni ponovo postati Žungul? Što vam je najdraže kod tog lika?

– Jedva čekam Žungula. Postoje ti neki likove koji ti se kao glumcu jednostavno dogode. To su likovi koji su na neki način jedna od tvojih fantazija sebe samoga. Žungul je onakav kakav bih ja htio biti. Uvijek dobro raspoložen, neposredan, iskren, blesav… Ima neku lakoću u koju je gušt ući i biti 12 sati dnevno tih nekoliko mjeseci. A na kraju krajeva to mi je prva uloga za koju su me baš pošteno istapšali po ramenu, pa sam i jako zahvalan što imam mogućnost dalje ga igrati.

Možete li nam bar malo otkriti što nas čeka u novoj sezoni?

– Počeli su mi pristizati scenariji druge sezone, uskoro počinjemo snimati i mogu reći da počinjemo sa Žungulom u vojsci, a svi znamo koliko ju je on htio izbjeći. Pri tom ovo nije više veseli JNA iz prve sezone s bendom i glupiranjima, u ’81. smo i situacija na Kosovu je gadna… Naravno, serija i dalje zadržava pozitivan duh, ništa se tu neće promijeniti, ali Žungul možda i neće biti baš dobro…

Vi ste 80-ih bili malo dijete. Sjećate li se uopće života u 80-ima?

– Sjećam se uglavnom kroz igračke… Onaj neki vodeni basket kad pritišćeš dugme da košarkaš u nekoj kao kutijici s vodom zabije koš… Pa Commodore 64 s Froggerom… »Santa Barbara« kod bake i djeda… Puno, puno ljubavi kod kuće… Volim te moje osamdesete, ali naravno ne pamtim ni kroz povijest ni glazbu tako da je i meni gušt učiti o njima… Ali znam da sam na svim obiteljskim druženjima prvi zaspao na kauču uz Arsenovu »Nije lako bubamarcu« na gramofonu.

Punokrvna dramska krimiserija

I dok se nova sezona »Crno-bijelog svijeta« tek mora snimiti, ove nedjelje na male ekrane stiže vaš novi projekt, petodjelna serija »Patrola na cesti«. Recite nam nešto o samoj seriji i liku kojeg tumačite. 

– Odgledao sam svih pet epizoda i ne mogu doći sebi koliko mi je serija dobra. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, nema ničega što se može svima svidjeti, ali smatram da je ovo punokrvna dramska krimiserija koja može parirati bilo kojoj skandinavskoj seriji koju volim… Redatelju Zvonimiru Juriću skidam kapu i zahvaljujem do neba i nazad što je iz mene izvukao ono što je. Ma i na samoj činjenici što mi je dao priliku da dijelim kadar s Mikićem, Janjićkom, Darijom Lorenci… Postava je fantastična. A moj lik Frane je… Uf… On je lik na kojeg će publika biti bijesna… Al' možda će ga i zavoljeti… S obzirom na to da je miniserija od pet epizoda, što god da vam kažem, otkrio sam previše.

Iako ima samo pet epizoda, pročitala sam da je riječ o vrlo zahtjevnom projektu. Kako je proteklo snimanje, gdje se sve snimalo?

– Snimali smo u Vrgorcu i Zagrebu u periodu od neka dva mjeseca. Imali smo dojam da snimamo film, vrlo ozbiljno se radilo, ali su nas i Vrgorčani razmazili. Uvijek je lijepo snimati u nekom mjestu, upoznati lokalce, biti izvan svoje svakodnevnice… Lakše je tako i ući u karakter koji igraš… A za producenticu Ankicu Tilić Jurić bih i volontirao ako treba. Ta žena jednostavno voli svoje glumce i to je najbitnija stvar na setu.

Ne doživljavam popularnost

Karijeru ste gradili polako, od potpunog anonimca postali ste javna osoba. Kako se nosite s popularnošću?

– Tako što je ne doživljavam. Nemam ljude oko sebe koji bi mi dopustili da zabrijem da sam popularan. Šamarali bi me. Vrijedan sam i zbog toga sam uspješan u svom poslu. I tu priča prestaje. Moj posao počinje one sekunde kad na njega dođem i završava sekunde kad izađem sa seta.

Suprugu vam glumi Nataša Janjić. Kakva je partnerica?

– Nataša je izvanserijska glumica, ali mi je prije svega velika prijateljica. Ali evo jedna zanimljiva priča. Moju ulogu je trebao igrati Goran Bogdan koji je zbog inozemnih obaveza na kraju morao odustati od »Patrole«. Ja sam dobio jednu malu ulogu i već tad sam slavio da sam u istom projektu k'o Mikić, Janjić i Bogdan. Mikić je Bog, a ostatak ekipe su mi svi uzori. I onda je jednu večer zazvonio telefon, s druge strane Jurić i kaže on meni »Sobine, 'oćeš bit Frane?«. Tri dana sam mislio da će svi glumci odustati od projekta… Mislio sam da će Mikić reći »'ko je sad pak taj Sobin?«, da će Janjićka reći »Ma, volim te Slavko, al' ono, nisi Goran Bogdan…«. Na kraju naravno, bar koliko znam, nije bilo toga i sa svima mi je bilo predivno raditi i od svih sam stvarno upijao i učio i šteta što je to realno bilo kratko snimanje jer je bila i odlična škola.

Bolje plaćena mašinerija

Imali ste malu ulogu u petoj sezoni »Igre prijestolja«. Kako biste opisali to iskustvo? Možete li na temelju njega dati malu usporedbu hrvatske i svjetske produkcije tijekom snimanja jedne serije?

– Ma to u »Igri prijestolja« je bilo gotovo pa statiranje, ali mi je donijelo uloge u nekoliko drugih projekata… Seriju »Legende« za Fox, film »The Zookeepers wife« s Jessicom Chastain… Sve više vremena počinjem provoditi na američkim setovima, sve su to neki baby koraci, ali za mene su početak ostvarenja ciljeva koje ganjam još od srednje škole. Ja otvoreno i javno želim inozemnu karijeru, što ne znači da se ona mora dogoditi ili da ću biti nesretan ako se ne dogodi. Uživam u svakom svom projektu. Zapravo, svaki put na stranom setu kažem isto, a to je da ne bih mijenjao naše ekipe ni za što. Na hrvatskom setu se stvori osjećaj zajedništva, jednakosti, solidarnosti. Strani set je mašinerija. Puno, puno, puno bolje plaćena mašinerija, ali ovisi što su vam prioriteti kad ste dva, tri mjeseca s istim ljudima. Ja bih vrhunski profesionalizam stranog seta uvijek mijenjao s ovim našim da se tu i tamo pošaljemo tamo odakle smo stigli al' da smo si svoji.

Vama život u inozemstvu nije stran, tri godine živjeli ste i studirali u Los Angelesu. Iz današnje perspektive kako gledate na to razdoblje u svom životu?

– Znam zašto sam išao tamo i to sam iskoristio do maksimuma, a to je školovanje. Dosta hrabro sam prošao te 4 godine, jer nije lako biti klinac iz Splita u Los Angelesu… Što vrijeme ide dalje, to si više dopuštam da shvatim da sam se stvarno tamo borio i da nisam bio nešto pretjerano sretan. Ali ponavljam, po što sam išao, s tim sam se i vratio.

Bude li vam žao što ste donijeli odluku vratiti se u Hrvatsku?

– Odluka nije bila moja. Jednostavno mi je istekla viza i nisam odmah mogao dobiti novu. A onda su ovdje krenuli poslovi i bilo je normalno ostati. Mislim da sam točno tamo gdje bih trebao biti u ovom trenutku. Sutra će to možda biti negdje skroz drugdje.

Koji je najdraži projekt na kojem ste do sada radili?

– Teško je to reći. »Loza« mi je pokrenula karijeru pa mi je zauvijek u srcu. »Crno-bijeli svijet« mi je donio Žungula koji mi je pak otvorio nova vrata. »Zvizdan« je »Zvizdan«. »Patrola« će biti čudo… Ali ono što je zajedničko svim tim projektima je da sam ih radio iz svojih ambicija i to je ok. Posao je super. Vlastiti ciljevi su super. Uspjeh je super. Ali najdraži mi je projekt onaj koji sam radio bez imalo privatne ambicije, a to je »Srce na sceni«. Dati nešto nekome drugome, to je jedini način da rezultat zbilja ima smisla.

Društveno koristan rad nije vam stran. I sami ste spomenuli mjuzikl »Srce na sceni« u kojem glume mladi sa cerebralnom paralizom. Što je s tim projektom, izvodi li se još? Pripremate li neki sličan projekt?

– »Srce« je na pauzi jer je ta ista ekipa sad radila drugi ogroman projekt, a to je koncert s mandolinskim orkestrom Sanctus Dominus. Sad ćemo se vratiti na igranje, uskoro sastavljamo raspored, znam da je u planu Split, Rijeka, mislim čak i Zagreb. »Srce na sceni« može još toliko puno dati i mislim da će ići još dugo dugo dugo. Ti mladi, predivni ljudi jednostavno imaju odgovornost biti inspiracija ostalima i toga su svjesni i zato se toj priči ne nazire kraj.

Scampy i Buba

Prvi scenarij koji ste napisali je onaj za dječju predstavu »Šapice«. Izvodi li se ta predstava još?

Obitelj mi je sve

O vašem se privatnom životu jako malo zna i svjesno ga krijete od medija. Možete li nam ipak reći razmišljate li o vlastitoj obitelji ili se uopće ne vidite u ulozi obiteljskog čovjeka?

– Jako je širok dijapazon od skrivanja i stavljanja na pladanj. Nikad ništa nisam skrivao niti ću, ali nemam nikakav interes prstom pokazivat prema sebi i svojima. A obiteljski čovjek već jesam. Moja obitelj mi je sve.

– Evo, baš smo je prošli petak odigrali u sklopu obilježavanja 15 godina azila Dumovec. Igra, igra. To je moje prvo dijete i igramo je uglavnom pred Božić i već me petu godinu iznova veseli.

Opće je poznata vaša ljubav prema psima. Trinaest godina uz vas je bila mješanka Scampy. Nakon što je uginula, niste dugo čekali da nabavite novu četveronožnu prijateljicu. Tko je ona i od kuda je došla?

– Buba je Slavonka s ulica Osijeka. Još se navikavamo jedno na drugo. Nisam bio spreman na novog psa, ali se ona jednostavno dogodila. Želi biti šefica, pohlepna je i preslatka, a to je, znaju svi vlasnici pasa, jako loša kombinacija. Volim je, ali nije Scampy. Nitko mi neće biti Scampy. Ali ni ne treba. Uf, nemojte me... Teško mi je o tome, pa ispada krivo. Obožavam Bubu.

Zašto bi se netko trebao odlučiti na udomljavanje psa?

– A meni je odgovor na to pitanje toliko jednostavan, ali nikad ga ne želim forsirati. Ako imaš točno vrstu koju želiš, odi i kupi psa. Ali ja ne mogu podržati stvaranje novih legala, kad znam da postoji toliko pasa koji moraju bit spašeni. Moja Scampy je bila mješanka pa ni dana nije bila bolesna, doživjela je 14 predivnih godina, a bila je prelijepa, sve na ulici je zanimalo koja je vrsta. I bila je zahvalna od prvog do zadnjeg dana i bila mi je najveća sreća na svijetu. I ja znam da sam joj ja dao bolji život od onog koji je mogla imati i to me čini sretnijim čovjekom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka