Donedavno popularni

Splasnuo hipernaturalizam novog vala: Zašto se festivali više ne otimaju za rumunjske filmove?

Dragan Rubeša



Rumunjski film već je postao opće mjesto. Oponašaju ga svi, od studenata hrvatskih filmskih škola pa nadalje. No, kako to već biva sa svim trendovima, tako ni festivalska pomama za njegovim autorima nije mogla trajati vječno. Sve je započelo tamo negdje 2001. na canneskim marginama, kad je u off programu Quinzaine des Realisateurs prikazan seminalni komad Cristija Puiua »Marfa si banii« (Roba i lova). A s idućim Puiovim filmom (»Smrt gospodina Lazarescua«) i Mungiuovim canneskim laureatom (»4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana«), festivalska siva eminencija Gilles Jacob promovirala ga je u »it« temu.


No ubrzo se rumunjski film počeo promatrati u diskursu »određenih tendencija«, dok su njegovi sineasti počeli snimati ono što je Cannes od njih tražio. Što mračnije, depresivnije i sporije, to bolje. Tek je Radu Jude s filmom »Sve u našoj obitelji« okrenuo novo poglavlje u njegovoj genezi, otkrivši dinamiku kadra i oslobodivši ga od klišeiziranog sivila.


Jedini film koji bi u toj novoj fazi mizanscenski donekle zadovoljio canneske kriterije je »Medalja časti« Calina Petera Netzera koji pokazuje da se povijest ne može tek tako poništiti, jer imaginarij rumunjskog jučer proganja autorova junaka poput vječne sjene. Dani mu prolaze u monotoniji, a neplaćeni računi se gomilaju. Sve dok jednog dana ne primi pismo kojim ga Ministarstvo obrane obavještava da će mu dodijeliti medalju časti za njegova »junačka« djela iz Drugog svjetskog rata. Dovoljno je samo dostatno usporiti pokrete kamere i zagovornici »određenih rumunjskih tendencija« napokon dolaze na svoje.


Otupjela oštrica




I dok su se unazad desetak godina bjelosvjetski festivali otimali za rumunjski film, na lanjskoj Mostri bio je praktički odsutan, ne računajući simpatični kratkiš Andreia Tanasea (»Prva noć«) prikazan u paralelnim Horizontima. Zaobišao je i Rotterdam koji se oduvijek mogao pohvaliti radikalnijim pristupom selekciji. Locarno je s Ralitzom Petrovom (»Bezbožna«) i autorskim tandemom Grozeva & Valhanov (»Slava«) dapače promovirao Bugare kao nove Rumunje, dok je tek fini Radu Jude (»Srca s ožiljkom«), koji se nakon izvrsnog »Aferima« nanovo vraća povijesnim temama, konkretnije, u rumunjske tridesete, ambijentirajući ga u crnomorskom sanatoriju gdje se njegov junak liječi od tuberkuloze kostiju, bio dostatni podsjetnik na njegove bolje dane (Jude je u temišvarskom kazalištu nedavno režirao Bergmanove »Prizore iz bračnog života«, gotovo paralelno s njihovom riječkom produkcijom).


I ovogodišnji 67. po redu Berlinale nudi rumunjski film na kapaljku, pa je tako u natjecateljski program uvršten tek najnoviji Netzerov komad »Ana, mon amour« koji sondira ljubavne jade jednog mladog para, Ane i Tome. Upoznali su se na studiju. Ljubav je započela optimistično, puna snova i nada. No Anu su počeli proganjati ozbiljni napadi panike, te počinje lančano posjećivati različite liječnike i psihoanalitičare, iako je upravo njena bolest učinila Tomu snažnijim. U isti mah, njihovi kompleksni prizori iz bračnog života povezani su s potisnutim dubinama i tabuima rumunjskog društva.Zanimljivo, Puiu se užasavao sintagme Novog rumunjskog filma, iako je on bio jedan od njegovih začetnika. Naravno, nijedan novi val nije novi val ako meta-ironičnom oštricom nije u stanju zarezati tkivo društva koje ga okružuje, u vorteksu kapitalističkog kaosa i korupcije čije se nezadovoljstvo ovih dana kotrlja na rumunjskim ulicama i trgovima (upravo se Tudor Giurgiu u najnovijem predvidivom filmu »Zašto ja?« pozabavio vladinim koruptivnim užasima). No autori poput Puiua, Porumboiua, Munteana, Mungiua i Mitulescua, koji su u osamdesetima kad je Ceausescu poslao na narod vojsku još bili studenti filmske akademije, danas su svi prešli četrdesetu, pa je i njihov hipernaturalizam ponešto splasnuo.

I dok su neke nove autorske generacije proizašle iz reklamnog miljea zakazale, poput debitanta Bogdana Mirice (»Psi«), dok koketiraju s tipičnim festivalskim manirizmima, ali i uvode neke atipične žanrovske mehanizme (western, horror) kojima se već poigravao Jude u »Aferimu«, začinivši svoj arhaični svijet atmosferom nasilja, cinizma i neizostavne korupcije, neki drugi provjereni autori poput Corneliua Porumboiua, tog izvrsnog sadista filmske priče, pokušavaju zadržati dignitet rumunjskog vala kakav on zaslužuje.


Ritam »Blaga«


U »Blagu«, junakova čemerna stvarnost svedena je na zujanje metaldetektora, jer mu je nakon leasing avanture u koju se upustio u pogrešno vrijeme još jedino preostalo da krene u potragu za zakopanim obiteljskim blagom, koje priziva duhove nasilnih povijesnih deportacija. Kao što je to slikovito opisao Guardianov kritičar, ritam »Blaga« nalikuje starcu koji se počeo opijati pivom od 9 ujutro i pokušava vam ispričati priču. Naravno, nije potrebno biti istaknuti ekonomski stručnjak da bismo shvatili u kojem smjeru Porumboiuov satirični vjetar puše.


Svi sastojci rumunjskog »festivalskog« filma su tu: minuciozno promatranje svakodnevnice, monotonija rutine, precizni mikroekonomski detalji i teorijska osviještenost koja se krije iza maske minimalizma. Film je to koji diše punim plućima, bilo da zujajući gladi površinu tla ili rovari njegovom dubinom. Prisutan je svagdje, dok se odmara u stvarnosti i naslagama vremena, hvata povijest jednog naroda i karaktere njegovih žitelja, šulja se između školskih klupa i uredskih stolova. Uvijek je u prvom planu modificiranje morfologije bajke i legende (»Ti nisi Robin Hood«, kaže sin ocu), znakova i stvari. Jer upravo je »Blago« možda najžilaviji filmski manifest koji priziva atmosferu uzavrelih rumunjskih ulica.


Rumunjski narod (čitaj: svijet) podivljat će u eksploziji unutarnjeg sagorijevanja. Ali tu nije riječ o tragediji, već o revoluciji. Zato ono što se trebalo pretvoriti u lucidnu parabolu o grabežljivosti i krizi, biva ironično transformirano u dječju igru u kojoj blago može imati vrijednost samo ako je dio avanture i realizirane legende. San o slobodi. »Live is Life«, poručuje nam Porumboiu putem Laibachovih industrijskih urlika koji odjekuju u odjavnoj špici. Jer iako njegov prosede više igra na perjanice češke novovalne škole, on vraća svojoj matičnoj kinematografiji dignitet kakav zaslužuje u eri u kojoj je Nijemica Maren Ade s »Tonyjem Erdmannom« u stanju sondirati rumunjski trenutni kaos bolje, lucidnije i žešće od svih rumunjskih sineasta zajedno.