Iako sam uz tatu odrastala i u društvu slavnih i poznatih, to ipak nije moj svijet. Kad sam ja bila srednjoškolka, nije bilo toliko informacija kojima su ti mladi ljudi svakodnevno bombardirani, zbog čega gube dodir sa stvarnošću
Nakon »Marie Antoinette« i »Somewhere«, slavna kći još uvijek slavnijeg tate nastavlja s pogledom u svijet bogatih, slavnih i privilegiranih. Za razliku od dva spomenuta filma koji su nam dali insajderski uvid u živote celebrityja, ovaj put pogled je izvana. I to doslovno.
Kultura življenja
Coppolin najnoviji film koji je u Cannesu imao svjetsku premijeru temelji se na istinitom događaju o grupi dokonih i dobrostojećih kalifornijskih srednjoškolaca koji su pljačkali domove slavnih kao što su Paris Hilton, Megan Fox, Lindsey Lohan, Orlando Bloom, prateći putem informacija na internetu njihova putovanja i izbivanja iz kuće. U kratko vrijeme »obogatili« su se za dva milijuna dolara uglavnom u obliku odjeće, obuće i nakita.
– To nije samo priča o tamo nekim klincima koji su malo nestašni pa kradu, to je mnogo kompleksnija stvar, daje nam svoje viđenje ovog bizarnog događaja redetaljica filma.
– To je jedna fascinanta priča koja korespondira s vremenom u kojem živimo i koja mnogo govori o kulturi danas u Americi, posebno Los Angelesu, i svemu što taj grad simbolizira.
Kultura življenja o kojoj Coppola govori kultura je slavnih, holivudskih zvijezda, glamura, bogatstva… svega što današnje srednjoškolce fascinira i što im se kroz perolake medije nameće kao životna vrijednost, uspjeh i postignuće.
– To je uistinu fascintanto, ta opsesija životima slavnih i bogatih bila je samo okidač za krađe jer tim je klincima iz predgrađa više od novca bilo važnije da budu dio tog glamuroznog svijeta, pa makar i tako da provaljuju u kuće svojih »idola«, sjede na njihovim sofama i nose njihove torbice i odjeću, kaže redateljica.
Zanimljivo je da su neki prizori u filmu snimani na stvarnim lokacijama i u raskošnim kućama slavnih koji su bili opljačkani.
Vjera u mlade
– Iako sam uz tatu odrastala u Hollywoodu i u društvu slavnih i poznatih, to ipak nije moj svijet koji je generalno zapravo jedna iluzija koju stvaraju mediji i koja ima malo veze sa stvarnim životom. Mladi se poistovjećuju sa životima slavnih kroz fotografije paparazza i poluistinite ili izmišljene tekstove i to je ono što me je zanimalo u ovom filmu. Tabloidi izgledaju kao stripovi koji nemaju veze sa stvarnošću. Kad sam ja bila srednjoškolka, nije bilo toliko informacija kao danas kojima su ti mladi ljudi svakodnevno bombardirani zbog čega gube dodir sa stvarnošću. Drago mi je da u mojim mladim godinama nije postojao Facebook!
Iako se film temelji na stvarnim događajima, Coppola se nije htjela previše približiti stvarnim akterima priče.
– Upoznala sam dvoje klinaca, bilo je zanimljivo čuti njihovu stranu priče i to mi je dosta pomoglo, čula sam dosta korisnih detalja, ali nisam htjela ići preduboko. U filmu klinci imaju druga imena, nisam ih htjela dodatno proslaviti jer bi to bilo pogrešno. Osim Emme Watson, ostali mladi glumci su nepoznati jer sam htjela da sve djeluje uvjerljivo i stvarno, nisam htjela poznata imena koja bi zasjenila osnovnu ideju filma.
Iako hladno, bez previše nadgradnje, socijalne kritike, emocija i simpatije prikazuje mlade ljude u svom filmu, Coppola nije u stvarnosti pesimistična.
– Imam vjeru i nadu u mladu generaciju, ne mislim da su svi isti, pa niti u Hollywoodu. Isto tako mislim da je ovaj slučaj pozitivan jer vjerujem da je utjecao na te mlade ljude i njihove kolege i prijatelje da razmisle o životu i shvate gdje su granice između stvarnosti i mašte, između pozitivnog i negativnog, između lošeg i dobrog.