Nakon Fincherova finog komada »Muškarci koji mrze žene« nastavlja se holivudska kolonizacija narativnog imaginarija skandinavskog trilera. No dok je Fincher transponirao Larssonov bestseler u SAD, Šveđanin Tomas Alfredson zaržava u adaptaciji istoimenog romana Joa Nesboa norvešku ambijentaciju, ali je upregnuo holivudsku glumačku A-ligu. Njome dominira Michael Fassbender, kao stvoren za ulogu detektiva Harryja Holea, kojeg će autor nakljukati Diazepamima i ugurati u snježne lokacije Osla i Bergena.
Jer dok su u Alfredsonovu prethodnom izvrsnom komadu »Dečko dama kralj špijun« filmski kadrovi bili okupani zelenim tonovima nalik Holeovoj parki, sada ih je prekrio snježnom bjelinom. Iako autorova fascinacija prozorima priziva i duhove vampirske teen drame »Neka uđe onaj pravi«, koja i dalje ostaje vrhunac njegova kompletnog opusa, a koju će teško nadmašiti.
Ista formula
Iako su se u sveopćem cunamiju adaptacija nordijskih trilera Nesbou već dogodile dvije »domaće« pulpovske produkcije – »Lovci na glave« Mortena Tylduma i »Jackpot« Magnusa Martensa – Alfredsonov komad čiji je koproducent Martin Scorsese, a montažerka slavna Thelma Schoonmaker, inače vjerna Scorseseova suradnica, dogodio se u trenutku kad se (precijenjeni) skandinavski krimić već počeo štancati na pokretnoj traci, nalik svoj onoj hrpi uniformiranih romana o patnjama afganistanskih žena pod talibanskom čizmom koji su preplavili police naših knjižara.
Temeljna formula uvijek ostaje manje-više larssonovska – korumpirani bogataši, sada utjelovljeni u seksualno nestašnom norveškom magnatu (J. K. Simmons), luciferska priroda beskrupuloznog neoliberalizma, hladnoća skandinavskih smirenih hipokrizija te neizostavne traume iz djetinjstva utjelovljene u liku autoritarnog i nasilnog oca koji tjera sina da nauči lekciju iz norveške povijesti, onu istu kojom se pozabavio Erik Poppe u »Kraljevu izboru«, norveškom kandidatu za Oscara. Nedostaje još samo srpska mafija, tako često prisutna u nordijskom paklenom pulpu.
Ima bolje
Nema sumnje da je Scorsese očito savjetovao svoju montažersku muzu da Andersonov materijal zadrži u krajnje konvencionanim i »normalnim« okvirima, kakav je uostalom i recentni Scorseseov opus. Ako vam je stalo do punokrvnog trilera, doduše ne skandinavskog nego njujorškog, pogledajte u susjednoj dvorani multipleksa remek-djelo braće Safdie »Paklena noć« (Good Time). Takve je filmove Scorsese snimao nekad. Danas je on koproducent filmova koji su daleko od »onog pravog«.
