PULA » Već sam o tome pisao, ali potrebno je još jednom to istaći nakon pretposljednjeg dana 61. Pulskog filmskog festivala, u kojemu pod egidom »Hrvatski program – dugometražni« film stoji da je dokumentarno-igrani slovačko-češko-hrvatski film »Baršunsti teroristi« trojice autora – Petera Kerekeša, Pavola Pekarcika i Ivana Ostrochovskog – »hrvatski film«, u onom smislu nacionalne kinematografije koja se u Areni natječe za službene nagrade.

Slično je bilo i sa srpskim filmom »Spomenik Majklu Džeksonu«, gdje samo poneko iz Hrvatske sudjeluje u njegovoj realizaciji. U tu kategoriju spada samo Ištvančićev film »Most na kraju svijeta«, gdje je pak srpska i bosanska strana uključena kao manjinska koprodukcija, a sve drugo je hrvatsko.

Nema pravih ženskih priča

Uz dojam da su ovo Dani HRT-a u Puli, dojam je i da je ovogodišnja Pzula smotra debitanata – njih je čak sedam (uz odustalog Livakovića), a tu je i niz drugih autora debitanata – od scenarista i kamermana do glumaca i tehničara. To svakako treba respektirati, ali i naglasiti da će malo gdje u svijetu debitant dobiti toliko pažnje i toliko gledatelja kao u Puli, a ukoliko osvoji publiku u Areni, otvaraju mu se mnoga vrata. To najbolje svjedoči Ognjen Sviličić koji se tako preko svog prvijenca »Da mi je biti morski pas« vinuo u orbitu.

   Bojim se da njegova supruga Vanja Sviličić, čak i uz njegovu scenarističku pomoć, neće proći isto sa svojim »Zagreb cappuccinom« i da će ostati na HRT-u kao nešto pitkija varijanta među svim ovim tupavim serijama koje gledamo. To će bar malo ublažiti Nela Kocsis (prva glavna uloga na filmu) kao Petra pred rastavom, i Mila Elegović (ni ona se nije baš nešto naigrala na velikom ekranu), kao Kiki u problemima.

   Pravih ženskih priča u hrvatskom filmu nedostaje, kao i naše Bridget Jones, iako su je Grlić-Ugrešićka lansirali davno prije kao Šteficu Cvek (1981). Očito je cappuccino u Zagrebu isto ono što bi turska kava bila u Veneciji – pokušaj da se nešto skuha, pa što na kraju ispadne. Kada gledamo dvije glumice sat i kvarat, a od toga jedna pet minuta otvara frižider, dok druga isto toliko gleda što ova radi, što očekivati od filma već unaprijed zaključiti da se tu nema što reći.

Teroristi bez prava glasa

»Baršunaste teroriste« upoznajemo kroz tri lika i tri priče o tome kako su Čehoslovaci u sedamdesetima i osamdesetima pokušavali rušiti komunizam: Stano – dizanjem u zrak bina za prvomajsku paradu; Fedro – pokušajem atentata na predsjednika Husaka i Vladimir – koji je čak četiri puta zatvaran zbog nasrtaja na sistem i Komanče (komuniste), a služili su velike kazne u Lepolodovu (dobra asocijacija na Lepoglavu). I Rovinj je u tome odigrao malu ulogu – kada Fedro s obitelji dolazi na ljetovanje kako bi im pokazao gdje je čekao stranu pomoć koja se nije pojavila.

   Stano i dalje traga za propuštenim i izgubljenim danima u zatvoru kao samac u potrazi za srodnom dušom; Fedro svoja iskustva prenosi na sinove (nikad se ne zna), a Vladimir, također samac, obučava mlade kako doći do slobode koja se ne dijeli i demokracije koja se osvaja, ujedno ih uči da je pojedinac jedno, a vlast nešto drugo.