68. Cannes

“Sicario” Denisa Villeneuvea: Ubojice iz zemlje vukova

Dragan Rubeša

Josh Brolin, Emily Blunt i Benicio Del Toro – protagonisti filma »Sicario« /  Foto Reuters

Josh Brolin, Emily Blunt i Benicio Del Toro – protagonisti filma »Sicario« / Foto Reuters



CANNES » Iako su izvrsni rani radovi Denisa Villeneuvea (»Politechnique«, »Maelstrom«) vezani za rubna područja kanadskog filma, njegov holivudski transfer ostaje u zoni inteligentnog žanrovskog filma. Sve je započelo sa sumanutim »Neprijateljem« u kojem je angažirao jednog od članova ovogodišnjeg canneskog žirija Jakea Gyllenhaala. A sada se vraća na sličan žanrovski teren sa sjajnim »Sicariom« u kojem idealistična FBI agentica (Emily Blunt) biva regrutirana u elitnu vladinu postrojbu specijalaca koji »pomažu« Meksikancima u borbi protiv narkokartela, a koju vodi enigmatični »konzultant« sumnjive prošlosti (Benicio Del Toro). 


  Sporo, ali iznimno


Ona nije svjesna da se zatekla u svijetu u kojem je čovjek čovjeku vuk, gdje praktički nema razlike između dobra i zla, pogotovo kad treba raščistiti račune iz prošlosti u kojoj je ženi našeg junaka bila odrubljena glava. Iako su se sličnim miljeom na relaciji El Paso – Juarez već pozabavili brojni recentni filmovi, od brutalnog Meksikanca Escalantea (»Heli«) do dokumentarista Shaula Schwartza (»Narco kultura«), Villeneuve je više fokusiran na tragediju i frustracije izubljenog čovjeka spremnog za osvetu, koje će eruptirati u masakru obitelji narko bossa, iako ne zaboravlja na fino orkestriranu akciju. 


   Dok promatrajući Villeneuveove do zuba naoružane operativce u noćnoj akciji, okupane fluorescentno zelenim, nismo posve sigurni da li smo se zatekli na iračkom ili meksičkom ratistu, Tajlanđanin Apichatpong Weerasethakul rabi neizostavne fosforescentne kadrove u posve drukčijem diskursu. A stupovi u obliku cijevi koji emaniraju tu fosforescentnost mijenjajući različite boje, postavljeni su pored bolničkih ležajeva njegovih uspavanih pacijenata kao dio terapije, iako se sve to može promatrati i kao umjetnička instalacija. 




   Riječ je o njegovu najnovijem komadu »Groblje raskoši«, u pretprodukciji poznatijem kao »Ljubav u Khon Kaenu«. Iako autor ima iza sebe »Zlatnu palmu« za film »Ujak Boonmee koji se prisjeća prošlih života«, njegov je novi film prikazan u paralelnom »Izvjesnom pogledu«, ali mu je mjesto bilo u festivalskoj konkurenciji. No taj podatak nipošto ne umanjuje užitak gledanja tog sporog i meditativnog komada o grupi vojnika koje je uhvatila neobična bolest spavanja, te bivaju smješteni u napuštenoj školi. O njima se brine žena starog američkog vojnika (autorova fetiš glumica Jenjira Pongpass) koja se u slobodno vrijeme druži s vidovitom djevojkom koju je vrbovao FBI da radi za njih, dok ona pokušava pročitati misli oboljelih vojnika kako bi im snove učinila ljepšima, te detektirati arheologiju raškosnih prostorija palače smještene ispod bolnice. Iako će cinici reći da je i dobar dio publike gledajući ovaj spori film uhvatila bolest spavanja, riječ je o još jednom iznimnom autorovom komadu koji se nije udaljio od njegove prepoznatljive retorike. 


  Predozirana konkurencija


Iako je konkurencija bila predozirana francuskim filmovima, uz »bajku« Valerie Donzelli o incestuoznoj ljubavi brata i sestre kojom jedna mlada odgajateljica uspavljuje djevojčice u internatu (»Marguerite & Julien«), Stephane Brize nam je servirao još jednu finu porciju francuske socijale. U autorovu »Zakonu tržišta«, jedan 51-godišnji radnik dobiva otkaz te ga socijalne službe šalju na različite tečajeve za prekvalifikaciju, da bi nakon neuspjelog baratanja bagerom dobio novi posao u supermarketu. Brize itekako dobro zna kako treba snimati odnos između pojedinca i svijeta rada (Vincent Lindon je jedini profesionalni glumac u tom sjajnom filmu). No uvijek je intimna dimenzija priče ta koja dominira. »Koliko kapi vode ima u praznoj čaši?« – upita junaka njegov sin. To je ključno pitanje ovog izvrsnog filma u kojem Lindonove geste i tišine zaslužuju »Zlatnu palmu« za mušku ulogu. U povijesti francuskog filma, to je jedino pošlo za rukom Jeanu Gabinu. 


   Izvan konkurencije prikazana je i »Amnesia«, najnoviji komad 71-godišnjeg Barbeta Schroedera, ambijentiran u jednoj vili na Ibizi u kojoj će monotoniju Marthe Keller uzdrmati mladi DJ iz susjedstva, što bi otprilike bilo kao da spojimo gudački kvartet i trance. Iako se Schroeder u programskoj knjižici referira na boravak Waltera Benjamina na Ibizi, pa čak i navodi njegov kraći esej u kojem opisuje svoje dane na tom otoku, u filmu je od velikog njemačkog filozofa ostalo malo.