Ako je već Hollywood postao svjestan da za avanture jedne punokrvne londonske cure, kćeri britanskog lorda, nije bio u stanju angažirati britanskog režisera, već jednog relativno anonimnog Norvežanina koji se afirmirao u zoni videospotova, plus jednu neodoljivu Šveđanku s holivudskom adresom (Alicia Vikander), dok su Britancima pripale tek mrvice u formi cameo uloga (Kristin Scott Thomas, Dominic West, Derek Jacobi), to je već dobar znak za uzbunu.

Naravno, ekologija londonske multikulti ambijentacije je i dalje tu; s indijskim restoranima, bicikliranjem i hi-tech uredima lociranim na prostoru napuštenih skladišta. Tu su i neizostavne oronule ladanjske palače kao zaštitni znak britanskih idiličnih krajolika a la »Downton Abbey«. Ali redatelj Roar Uthaug dobro zna da mu treba i Daniel Wu da bi se ulagivao azijskom tržištu i njegovoj ciljanoj publici, stasaloj na hongkonškim akcijskim komadima.

Manje senzualnosti

No Uthaug je u isti mah oslobodio Laru Croft pin-up senzualnosti koja je krasila Angelinu Jolie iz prethodnih dvaju nastavaka, iza kojih su stajali Simon West (2001.) i Jan de Bont (2003.), kako bi je prilagodio post-Furiosa kanonima, brzim i žestokim. Zato Uthaugova Lara više igra na strahopoštovanje nego na žudnju i bliža je novim holivudskim teen heroinama poput Rey iz »Posljednjeg Jedija«, iako je dovoljna već uvodna scena ambijentirana u ženskoj svlačionici (u koju Lara ulazi nakon ultimate fight okršaja u ringu), impregnirana snažnom dozom lezbijskog šika, da njeno tijelo promatramo kao još jednu manifestaciju podivljalog roda u zoni suvremenog holivudskog blockbustera.

Zato »Tomb Raider« postaje nešto poput rodne inverzije »Ramba II« aka »Prve krvi«. Ista istočnoazijska ambijentacija, samo što mitologiju ratnih zarobljenika koji trebaju Georgeu Panu Cosmatosu da bi dokazao publici da se u glavama američkih političara rat na tom prostoru nikad nije završio, sada zamjenjuju robovi upregnuti u američku vojnu mašineriju, koji rintaju u kamenolomu izoliranog azijskog otoka. U tom istom kamenolomu, Uthaugov zlikovac Mathias Vogel (Walton Goggins) postaje nešto poput Cosmatosova sovjetskog pukovnika Stevena Berkoffa iz »Ramba II«.

Ograničenja formata

Na tom istom otoku koji krije sarkofag mitske Himiko ukazat će se i Lara Croft, nakon što njena ribarska brodica kojom je krenula iz Hong Konga u društvu neiskorištenog Lua Rena doživi brodolom. Nema tu više seksualizirane Jolie, koja će glisirajući u svom jet skiju poprskati frajere uz famozni one-liner: »Hello boys, you’re all wet«. Mokri snovi ovdje su ponešto čedniji. Oni nisu izdanak eksplozivnih CGI efekata iz holivudskih comics-to-movie franšiza, već su bliži staromodnom akcijskom spektaklu osamdesetih, iako su scene rezervirane za speleološku dimenziju filma ponešto inferiornije u odnosu na one vezane za rambovsku džunglu. Jer Uthaug je svjestan da teen publika danas ima ponešto drukčija očekivanja no što je to bilo sa sličnim operacijama koje su se dogodile prije dvadeset godina. Granice između filmskog pogleda i mehanizma videoigre nikad nisu bile tako labilne.

Zato je Uthaugov komad osuđen na vječno prokletstvo da nije bio u stanju nadmašiti ograničenja formata koji bi ga transformirali u iskustvo nalik onom što gejmeri prepoznaju u svojim mokrim snovima kao »The Rise of the Tomb Rider«.