Autor dokumentarca "Život od milijun dolara"

Robert Zuber: Koliko se još Nora mora dogoditi da promijenimo sustav

Zoran Angeleski

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

Film nije verzija ni roditelja Nore Šitum, ni udruge Hrabro dijete, a ni podijeljenog društva. To je moja verzija koju ne namećem kao apsolutnu istinu i koja za cilj ima raspravu i zajedničko rješavanje problema



Na 64. Pulskom filmskom festivalu premijerno je  prikazan dokumentar-ni film Puljanina Roberta Tomića Zubera »Život od milijun dolara«. Film prati slučaj velike humanitarne akcije iz 2013. godine, kada su građani Hrvatske za liječenje teško oboljele Nore Šitum, djevojčice u terminalnoj fazi leukemije, u samo tjedan dana prikupili osam milijuna kuna.


Ovaj 78-minutni film, kako nam govori autor, ima tri čina – prvi govori o borbi za život, drugi o Norinoj smrti i roditeljskom suočavanju s gubitkom djeteta, dok treći čin prati financijske malverzacije i netransparentno trošenje novaca.


Informacije istrgnute iz konteksta


Zašto ste se odlučili snimiti film o temi koja je prije četiri godine bila pod jakim svjetlima javnosti? Svatko je mogao biti informiran i o humanitarnoj akciji i o njenim financijskim repovima?




– U jednom se trenutku činilo da sve znamo o tome, da su sve informacije završile u medijima, a onda sam, korak po korak, shvatio da izlaze podaci koji iz nekog razloga bivaju ili drugačije kontekstualizirani, ili nisu cjeloviti.


 Koji podaci?


– Pa primjerice, govorilo se o želji Norinih roditelja da izgrade sebi kuću, apartmane, a njihova je želja bila napraviti Zakladu »Nora Šitum« koja bi izgradila zgradu po uzoru na onu zaklade Ronald McDonald, koju su Norini roditelji koristili u Americi. Te su kuće građene uz dječje bolnice, kako bi roditelji mogli biti blizu svoje djece. U Zagrebu kao referentnom centru za maligne bolesti postoje stambene jedinice za tu svrhu, ali su raštrkane po cijelom gradu i nema ih dovoljno. No, to se pretvorilo u apartmane za Đanu Atanasovski i Ivicu Šituma.


Informacije su završile u medijima na posve drugačiji način, istrgnute iz konteksta, kao što je i ta sad već famozna priča o crvenom kaputu gospođe Atanasovski. Govorimo o danu kad su se roditelji vratili iz Amerike i čekali lijes s kćerkom. U tom trenutku na portalima se nemali broj ljudi zgražao nad činjenicom da je ta žena u crvenom kaputu. Uzeli su si za pravo da određuju kako će žalovati, što će odjenuti i kako će se ponašati, hoće li biti devastirana i neugledna. Đana je sve suprotno od toga. Ona je zajedno sa suprugom Ivicom razbila tabue. Oni jesu bili slomljeni, no tuga i žalovanje su osoban čin koji se događa unutar četiri zida, a ne pred kamerama. Bolesno je kada mi kao društvo imamo potrebu drugog ocjenjivati bez ikakvog provjeravanja, na osnovu dojma.


Činjenica je da u Hrvatskoj postoje druge majke u toj situaciji koja nisu vične medijima kao što je bila gospođa Đana. Kamera ih možda manje voli nego Đanu, jer je ona fotogenična. Je li za to kriva Đana Atanasovska, jer joj i to zamjeraju u post festumu, ili je kriv sustav koji je doveo i Đanu i druge majke u situaciju da moraju istupiti u javnosti?


Ovdje je dvoje očajnih roditelja, kojima je dijete umiralo u terminalnoj fazi, tražilo financijsku pomoć. Oni nisu bili modni mačci koji žele završiti na naslovnicama.


Izazvati svoju subjektivnost


Je li film priča o sistemu?


– Mislim da jest. Iz godine u godinu imamo sve više rijetkih i malignih bolesti u djece, a prema Ustavu svaki član ovog društva, pa tako i dijete, ima pravo i na život i zdravlje. Stoga postoji potreba za fondom za eksperimentalno liječenje, odnosno potreba za fondom za skupe lijekove. Bar za djecu. Moramo njihovim roditeljima osigurati dostojanstvo. Zamislite da vas zakači takva situacija. Ne bavim se u filmu time koliko je tko kriv, ali pratim svoju intuiciju. U međuvremenu sam postao Đanin i Ivičin prijatelj. Smatrao sam da kao autor ne smijem prešutjeti svoju subjektivnost, ali i da imam obavezu izazvati svoju subjektivnost, tražeći dokaze za nju.

Pretendira li film na istinu?


– Ne. Ovo nije verzija ni Đane, ni Ivice, ni udruge Hrabro dijete, a ni podijeljenog društva. To je verzija Roberta Tomića Zubera. Ne namećem je kao apsolutnu istinu. Samo je predlažem kao verziju istine koja za cilj ima raspravu i zajedničko rješavanje problema. U filmu nema zaključka: »Ovo što kažem, to je točno«. Ja samo nudim dokumente koji su meni bili dostupni. Ovakve priče traže temeljitu potragu, koja je u našem slučaju trajala tri godine. Krucijalne dokumente dobili smo pred kraj produkcije.


Koji su to dokumenti?


– Oni govore o tome kada je i gdje zaključan novac na računu udruge Hrabro dijete. Roditelji su se na sudu pozvali na nasljedno pravo, jer je jedino to bio nekakav temelj da se izbore za novce. No, to nije bila borba gramzivih roditelja koji su htjeli zaraditi novac na smrti svoga djeteta. Pritom je udruga Hrabro dijete bila vrlo spretna u korištenju medija; rijetko se vidi takav talent. Norini roditelji nisu se u tome najbolje snašli i nisu mogli iskomunicirati ono osnovno: »Ljudi, ne trebaju nama novci, nego je pitanje zašto ti novci godinama stoje na računu«. Mada se na kraju jedan dio novca uputio prema jednoj bolesnoj splitskoj djevojčici, koja ima sličnu dijagnozu kao i Nora.


No, sud je ipak presudio da ostatak novca pripadne Udruzi Hrabro dijete.


– Ja poštujem pravosuđe, ali temeljem onoga što smo istražili, smatram da nije uključeno sudsko vještačenje. Također, u presudi se poziva na buduće zakonsko rješenje ovakvih situacija, pa je presuda pisana u duhu još neizglasanog zakona?! Kao odustali student prava, i ja znam da takav pravni apsurd ne bi trebao biti moguć u pravno uređenoj državi.


Život je pisao scenarij


Koliko se film bavi Norom, koliko roditeljima, a koliko novcima?


– Život je pisao scenarij. Pričao sam priču o Nori, Đani, Ivici, udruzi Hrabro dijete i državi, a na kraju je ispalo da radim ogledalo ovog društva. Hoće li se to ogledalo sviđati gledateljima? Vjerojatno neće jer govori o svima nama.


Ovo je društvo spremno pomoći i u tjedan dana skupiti osam milijuna kuna, a s druge strane, jedan manji dio društva spreman je uživati u voajerskom gađanju blatom, najčešće na portalima, dok većina društva okrene glavu na drugu stranu i ostavi to dvoje ljudi same. Film više govori o tome, ali i o sustavu. Koliko se još Nora mora dogoditi da se sustav promjeni?


Država zna da će emotivni građani Hrvatske prikupiti novac, a ako netko mazne milijun-dva, kazna prema novom zakonu o humanitarnim akcijama iznosi maksimalno 50 tisuća kuna. Pa kako će 50 tisuća kuna kazne spriječiti osobe takvog morala da si uzmu par milijuna kuna?


Moj film neće riješiti te probleme. Ne dajem rješenje, nisam arbitar, ali nadam se da će film potaknuti raspravu. Ovu situaciju treba promijeniti.