Nakon euforične reakcije kritičara na njegovoj svjetskoj premijeri na lanjskom Sundanceu, a par mjeseci kasnije i onoj europskoj u sklopu canneskog »Quinzainea« koja se okončala 15-minutnim aplauzom, moglo se i očekivati da će energični komad Damiena Chazellea osvanuti na listi oscarovskih nominacija.
»Želim biti jedan od najboljih«, kaže njegov mladi jazz bubnjar Andrew (Miles Teller) koji se upisuje na prestižnu njujoršku glazbenu akademiju u kojoj sve miriše po mahagoniju. A oscarovska Akademija voli priče o junacima koji žele biti najbolji jer Amerika cijeni i štuje samo one najbolje. Ostvariti uspjeh pod svaku cijenu. Tragati za perfekcijom. Pretvoriti glazbenu akademiju u onu vojnu, u kojoj se perverzno glorificiraju red, rad, disciplina i strogost.
Jer, kako priča odmiče, više nismo posve sigurni koji je pravi instrument filma – bubnjevi ili bubnjar. Upravo je bubnjar taj koji je spreman otrpjeti sadističke glazbenopedagoške metode psihopatskog mentora Fletchera. One se nimalo ne razlikuju od onih koje je u Kubrickovom komadu »Full Metal Jacket« prakticirao okrutni poručnik Hartman. A budući da Fletchera glumi energični i žilavi J.K. Simmons s fizionomijom nalik anatomskoj skulpturi Gunthera Von Hagensa, njegov glazbeni sadizam priziva onaj zatvorski iz kultne TV serije »Oz«.
Fletcher je dakle taj koji postaje perverzni instrument sadističkog mentora. Njegov osobni delirij transformirao je mladićevo febrilno tijelo u objekt mentorova sadizma i skrivene homoerotske požude. Zato ne čudi da svi polaznici akademije, zadržimo se na originalnim izrazima, u njegovim prijetnjama postaju »faggots« i »cocksuckers«. A u jednom dijelu drila, on poručuje Andrewu – »Ako sabotiraš moj bend, pojebat ću te poput svinje« – nakon čega će uslijediti snažni šamar, dok se suza cijedi niz junakov nos (»To nije koncet Bette Midler«, kaže Fletcher učenicima).
Čitav njihov dril sveden je na sumanuti up-tempo znoja, krvi i suza. Njihov miris može se osjetiti u gotovo svakom kadru, iako je film praktički sveden na niz repetitivnih vježbi u kojima fizička i psihička poniženja postaju sve okrutnija, pa nije ni čudo da meč između Andrewa i Fletchera ne može završiti drukčije nego knockoutom. Ipak, originalna kratkometražna verzija Chazelleova filma snimljena godinu dana ranije puno je impresivnija, jer se ova dugometražna na trenutke gubi u pomalo zamornoj kakofoniji.
Ono što Chazellea zanima nisu veličanstvena nadahnuća, genijalne intuicije i kreativni usponi i padovi, već opsesivni pokušaji održavanja pravog ritma, koji pretvaraju Andrewa u mučenika krvavih dlanova. Njegov odnos s mentorom/totemom pretvoren je u ultimativno bojno polje koje će okončati klimaktičnim junakovim solom na bubnjevima uz »Birdland« na daskama mitskog Carnegie Halla.
