Tilmann Otto aka Gentelaman sin je njemačkog pastora. Sa 16 godina napustio je školu i otputovao na Jamajku, gdje je pronašao svoj duhovni kutak u kući farmera smještenoj u najudaljenijem predjelu otoka. Alberto D’Ascola aka Alborosie sin je sicilijanskog karabinjera, a brat mu je nastradao kao kolateralna žrtva u okršaju mafije. Sa 14 godina potpisao je svoj prvi glazbeni ugovor i osnovao bend »Reggae National Tickets« čiji su članovi postali ključne figure talijanske reggae scene, da bi s 1000 dolara u džepu ubrzo napustio Italiju i otišao živjeti na Jamajku gdje i danas živi kao respektabilni član lokalne rastafarijanske zajednice.

  Iako se glazbena zaluđenost Zapada reggae kulturom i pokušaji njegove asimilacije često promatraju u diskursu autentičnosti, Gentleman i Alborosie jedni su od onih rijetkih glazbenika koje je jamajkanska reggae kultura prihvatila »kao svoje«. Gentleman čak pjeva i govori patois (»Jamajčani znaju o čemu pjevam«), iako za razliku od Alborosieja čiji su dreadlocksi duži od vela na nevjestinoj vjenčanici, ne igra na klasični rasta izgled već je nekako bliži looku techno DJ-a s Ibize. Njihovim umjetničkim putanjama i suradnjama pozabavili su se Noel Dernesch i Moritz Springer u dokumentarcu »Journey to Jah«, kojim riječko Art-kino »Croatia« nakon izvrsnog »Marleya« u režiji Kevina Macdonalda, nastavlja istraživati povijest reggaea, njene legende i slučajne turiste.

  Iako njihov energični prosede na trenutke rabi retoriku promotivnog turističkog spota i njegove romantične zalaske sunca, oni pokazuju i onu drugu stranu medalje kroz ispovijest Gentlemanova šofera Nattyja koji kaže da se život na Jamajci danas prečesto svodi na čistu borbu za preživljavanje (»Ovdje živi Bog, ali i Sotona«, kaže Alborosie).

  No oni nisu fokusirani samo na Alborosieja i Gentlemana, već fino sondiraju širu jamajkansku reggee scenu danas, prvenstveno njene mlađe i socijalno osviještene generacije koje malo toga vezuje s Marleyevom ostavštinom, poput reperice Terry Lynn, inače velikog borca za ženska prava, kojoj je rastafarijanski dogmatizam posve stran. A tu je i profesorica Carolyn Cooper, koordinatorica Međunarodnog centra za reggae studije, koja se pozabavila proučavanjem rodnih aspekata jamajkanske plesne kulture (Dancehall Culture). Zato »Journey to Jah« voli koketirati s Glawoggerovom socijalnim prosedeom, promatrajući Jamajku ne isključivo kao rajski otok, već kao prostor opterećen bijedom, kriminalom i kolonijalnim nasljeđem. No, kako to kaže Gentleman – »Možda raj nije mjesto već stanje unutarnjeg duha«.