Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
69. Berlinale

Postjugoslavenski film na Berlinaleu: Hrvatska tek u manjinskim produkcijama

Kadar iz filma "Kameni govornici" Igora Drljače
Kadar iz filma "Kameni govornici" Igora Drljače
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2019. u 13:20 2019-02-10T13:20:50+01:00

Hrvatska se u odabiru filmova s »ovih prostora« spominje tek u diskursu manjinskih koprodukcija, a ne autorskom

Dita je othranila i školovala moju djecu. Sada je ona u zoni sumraka. To nije bio rat na nacionalizmu, nego pravi pljačkaški rat, kaže jedna od bivših radnica te upropaštene tuzlanske tvornice deterdženata u doksu »Kameni govornici« Igora Drljače, uvrštenom u paralelni »Forum« ovogodišnjeg Berlinalea, čija se svjetska premijera dogodila lani u Torontu. U obližnjem tuzlanskom parku smještena je i skulptura bosanskog kralja Tvrtka I, iako Drljačina sugovornica baš i nema od tog kipa previše koristi.

Ovakva njena reakcija gotovo je nezamisliva u hrvatskom filmu, ne računajući na tek poneku autorsku iznimku poput Gorana Devića. Kamera hrvatskog filma patološki je opsjednuta Republikom Hrvatskom. Zato su njeni filmovi i svedeni na nepregledni niz povjerenika, ustava, ministarstva i posljednjih srpskih zombija. Nema u tim filmovima ni prekarijata, ni propalih škverova, ni medija ušutkanih novcem oglašivača, ni kredita u švicarcima, ni komercijaliziranog obrazovanja. Tek poneki benigni iskopani lijes koji čak nije iznervirao ni branitelje.

Užasi Omarske

Takav hrvatski film nema nikakve šanse za promociju na festivalskoj osovini Berlin-Venecija-Cannes-Locarno. Zlatna Hribarova era u kojoj je čak i etablirani Cahiers du Cinema posvetio hrvatskom filmu posebni prilog, pripada nekoj boljoj prošlosti. I programeri ovogodišnjeg Berlinalea posve su ostali ravnodušni na hrvatske sineaste, njihove Trećiće i Mirogoje. Jer, Hrvatska se u njihovu odabiru filmova s »ovih prostora« spominje na 69. Berlinaleu tek u diskursu manjinskih koprodukcija, a ne onom autorskom. Zato su tu neki drugi posjugoslavenski autori poput Miroslava Terzića (šifra: »Šavovi«) s intrigantnom temom »otmice« novorođenčadi iz beogradskih bolnica koja su bila prodavana na usvajanje. Scenarij je inspiriran svjedočenjem jedne od majki koja vjeruje da joj je beba lažno proglašena mrtvorođenom, a u stvari oteta i prodana usvojiteljima.

Tu je i feministički orijentirana Teona Sturgar Mitevska (»Bog postoji, ime mu je Petunija«) čija heroina razara strogo kodirani muški pravoslavni svijet i njegova ritualna Bogojavljenska plivanja za Časni krst. U kratkišu »Crvene gumene čizme« Jasmile Žbanić uvrštenom u program Berlinale Shorts, jedna majka se nada da će pronaći sinove crvene čizmice u kojima je kao četverogodišnji dječak odveden s ocem u logor i potom ubijen, te pokopan u masovnoj grobnici. A logorima se bavi i kratkiš »Omarska« Varuna Sasindrana čiji autor razgovara s onima koji su preživjeli njegove užase i uporabom 3D animacije rekonstruira arhivske slike i fotografije. Na mjestu logora nalazi se dobro znani rudnik u vlasništvu indijske korporacije Arcelor Mittal, ali ne i spomenik žrtvama. Iako je istoj bilo lakše investirati 19,2 milijuna funti za izgradnju čeličnog spomenika posvećenog londonskoj Olimpijadi.

Imamo tu i posve atipične koprodukcijske izlete sa srpsko kineskim autorskim tandemom Ivan Marković & Wu Linfeng koji u filmu »Chun nuan hua kai« (»Od danas, hoću«) promatraju čemernu i tmurnu svakodnevnicu jednog pekinškog zaštitara (Marković doduše trenutno živi i radi u Berlinu) koju će barem na trenutak ozariti njegova prva kupljena bijela košulja. Jer, filmovi s »ovih prostora« gotovo nemaju nikakvih šansi za uvrštenje u selekcije prestižnih festivala A-lige ako ne denunciraju sranja (mikro)svijeta koji okružuje njihove autore. Takva je uostalom i bosanska stvarnost u koju uranja Drljača u »Kamenim govornicima«, čiji se prostori, ljudi i mjesta doimaju kao da su Agnes Varda (šifra: »Visages villages«) i Nikolaus Geyrhalter (šifra: »Homo Sapiens«) krenuli u bizarni »turistički« on-the-road po bespućima BiH.

Marija i Emir

Uz posjet napuštenoj tuzlanskoj tvornici i zaustavljanje na lokaciji bosanskih piramida kod Visokog, Drljača se u ironičnoj epizodi nazvanoj »Tihe revolucije« zaustavlja u Međugorju, kojeg autor ne promatra kao još jednu »destinaciju« bjelosvjetskih hodočasnika, već kao mjesto usko povezano s hrvatskim nacionalizmom. Jer, prije no što se vidjeocima dogodio bliski susret s Marijom, krenula je iz središnjice specifična politička operacija. Zato postoji neka bizarna paralela između Međugorja i »Andrićgrada« Emira Kusturice koji autor posjećuje u segmentu »Renesansa na Drini«.

Njegova artificijelnost nema praktički nikakvih dodirnih točaka sa slavnim piscem, već se njegova arhitektura više doima poput jednog od onih jezivih šoping outleta osmišljenih kao kopije mediteranskih gradića. Jer, između dva piknika, posjetitelji Andrićgrada, ali i ostalih Drljačinih »turističkih destinacija« tek pokušavaju dobiti nekakvu lažnu i kičastu kompenzaciju za kulturnu renesansu koja se Bosni nikad nije dogodila.

Zato Drljačin komad pokušava projicirati budućnost promatrajući prošlost. Prošlost u bosanskoj sadašnjosti u kojoj se ideologija koristi za kontekstualiziranje specifičnih lokacija. Našim konzervativnim kulturnjacima omiljena baština ne stanuje ovdje. No u odabiru autorovih sugovornika evidentna je odsutnost mladeži. Ona je ionako napustila bosansku zonu sumraka i preselila se poput njenih hrvatskih vršnjaka na Zapad u potrazi za egzistencijom. Povijest se vječno ponavlja. U naciji koja uzalud pokušava nanovo izgraditi vlastiti identitet. Jer, u Drljačinom doksu, Bosna je zemlja staraca koji pamte i bolja YU vremena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.