PULA » Jednom je netko zapisao da je sve prolazno, ali je skandal na Puli jedina stalna konstanta. Zadnjih godina to je nekako iščezlo i činilo se da baš toliko i ne nedostaje. Dijelom se povlačio oko odabira samih nagrada, ali to vam je kao u nogometu – bio je ili nije bio penal – a kako su nestali međurepublički i međunacionalni ključevi, sve se svelo na onaj lobističko-interesno-kolegijalani – daj ti meni, vratit ću ja tebi.

   Ako se još tko sjeća, nakon prikazivanja filma »Broj 55« Kristijana Milića drugog dana festivala, a ne na otvorenju, s pravom sam se pitao i čudio što upravo taj film, konačni pobjednik, nije otvorio smotru »dana HRT-a u Puli«. A onda se taj propust ponavljao iz dana u dan.

   Od odustajanja Ivana Livakovića (»Svinjari«), jednog od sedam debitanata, preko izbacivanja filma »Vlog«, također debitanta Bruna Pavića, iz konkurencije i daljnjeg prikazivanja nekoliko sati pred projekciju u kinu »Valli«, pa do smiješnih obrazloženja žirija za neke nagrade koje su baš tipično ono »ja tebi – ti meni«, ili prešutimo da ne bismo morali obrazlagati.

Godina propusta

Dakle, živio skandal koji će valjda sada Pulu opet gurnuti na naslovnice i zainteresirati publiku umornu od autora koji je najprije namame u Arenu, a onda ju otjeraju ubibože zamornom pričom i lošim filmom po kojemu mnogi prosuđuju hoće li ostatak festivalskih dana provesti pred velikim ekranom ili negdje drugdje.

   Nakon filma »Happy Endings« koji je otvorio festival mnogi su odustali, poslije se nisu ni vratili, a oni koji bi možda i došli u Arenu, razvlačeni su (za badava) u Sveta Srca, na Brijune, INK ili kino »Valli«. Pitanje je čemu, kada je centralno mjesto svih događanja i okupljanja publike Arena, a rezervna varijanta je kino. No, kako je ova godina po mnogočemu godina propusta i slabosti, promjene rukovodstva kod domaćina organizacije, nepotrebnog uvođenje tročlanog savjeta koji bira filmove, miješanja koncepata i prijetnji iz Zagreba, s najvišeg mjesta (HAVC), čak i odustajanjem od festivala – dobro je na kraju sve i završilo.

  Festival koji se pomalo pokazao kao agencija za smještaj gostiju, od kojih se na kraju pred publikom u Areni nije pokazao nitko, a bilo ih je čak i u međunarodnom žiriju, jedna svjetski poznata repriza (Fridriksson), nekoliko režisera i producenata, festival koji na programu ima malo nacionalne recentne kinematografije i otvara vrata debitantima, potom nudi red manjinske koprodukcije s dodatkom kino-hitova, teško se može nazvati festivalom. Prije je riječ o smotri svega i svačega, da ljetovanje ne bude dosadno onima koji i tako u Puli čekaju, o istom trošku, početak festivala u Motovunu.

Bez Nagrade »Marijan Rotar«

U takvom okruženju i atmosferi gdje svak vuče na svoju stranu, čini se da je domaćin, vlasnik i osnivač festivala grad Pula previše popustljiv, što potvrđuje i činjenica da pulskog gradonačelnika zadnjih godina i nema na festivalu. Zbog toga je propust da je ove godine naprosto prešućena jedna nagrada koja upravo sublimira tu vezu i zajedništvo pojedinca i institucija u životu festivala. Niti je dodijeljena, a niti je upućena bilo kakva informacija da se ove godine Nagrada »Marijan Rotar« neće dodijeliti. O samoj odluci ne treba polemizirati jer je ona legitimna, ali ni riječju to ne spomenuti – propust je najblaže što se može reći.

   Ovo je isto ono što je i žiri učinio ne dodijelivši »Zlatnu arenu« za zvuk – jer se to po Pravilniku može – ali je to izrekao tvrdnjom da ove godine nema filma u kojemu bi ta nagrada bila opravdana. Pravo je jedno, opet je činjenica nešto drugo. Recimo ovako – ako želite prešutjeti bez suvišnih pitanja jednog debitanta (Filip Peruzović), jednu sporednu ulogu (Vlatko Dulić) i jednu glavnu ulogu (Franjo Dijak) onda izmislite da film »Trebalo bi prošetati psa« nema zvuka, a zvuk kiše je glavna kulisa i atmosfera bez koje ni filma ne bi bilo. Zatim, od tolikih autora debitanata (režisera-scenarista), za najboljeg debitanta odabrali su pak debitanta kamermana (Danko Vučinić u »Zagreb cappuccino«).

Živio skandal

Dakle, živio skandal, otvorio nam je oči. Možda netko progleda i vidi da već godinama u žiriju (također jedna dugogodišnja i stalna praksa Pule) nema nikoga s ove strane Učke – ni iz Grada, ni iz Županije, kao svojevrsna ravnoteža i komunikacijska veza s publikom i njenim senzibilitetom. Dakako, mislim tu na struku, a ne na političare. Da ne pamtim predugo i ne svjedočim puna tri desetljeća sve oko i na festivalu, rekao bih ono – nikada u Puli ne može biti dobro, a da se brzo ne pokvari.

   Ima još jedna rečenica o ovoj manifestaciji: U Puli se sve zna i svi o svemu govore, ali se sporazumno o svemu šuti! Milić nije oborio vlastiti rekord od osam »Zlatnih arena«, ali ga je ponovio i dokazao da rat u Areni još traje. Do 62. Pulskog filmskog festivala, kojemu smo se izvornom nazivu vratili nakon više od pola stIoljeća (a o tome ponavljali godinama), bar progovorimo na kraju dok toliko toga bruji. Manje će se čuti.