Topla svibanjska večer na riječkom terminalu. Trajekt, galebovi, mnoštvo putnika s naprtnjačama, kamere… Kamere? 

 – Znači večeras će se tu događati sve isto kao da se ukrcavate na brod, samo što će ovo ukrcavanje trajati do pet ujutro, čuje se odrješiti muški glas kako daje upute povećoj grupi putnika namjernika. Iako bi netko mogao pomisliti da je riječ o tipičnom fenomenu neorganizirane hrvatske turističke zbilje, ipak se tu radi o pojavi puno egzotičnoj za hrvatske prilike – tzv. masovnoj sceni na snimanju dugometražnog filma.

Stotinjak zbunjenih putnika zapravo su statisti koji će za sto kuna glumiti ulazak u brod idućih osam sati – sve do jutra. Dakle, ne samo da je masovna, već je i noćna scena i to tek prva od nekoliko, a što bi drugo i bilo kad se radi o filmu znakovita imena – »Noćni brodovi«.

Zadnje scene svog prvog dugometražnog filma, zagrebački novinar, bivši direktor Motovun Film festivala i redatelj dokumentaraca Igor Mirković, odlučio je snimiti upravo u Rijeci, a za njih mu je bilo potrebno i dvjestotinjak kandidata za statiste. 

  Sto kuna nije za baciti

Hoće li se šaliti i negdje oko 1 ujutro, kad filmska ekipa bude tek na pola obavljenog posla, teško je reći, ali Denis ionako ima teoriju – izgubiti jednu noć da bi čovjek doživio stvaranje jednog igranog filma, stvarno nije puno. Uostalom, treća smjena je najlakša za odradit – ustvrdit će znalački i Sanja Vučetić koju je na terminal natjerala, kako kaže, čista znatiželja. 

Ranka Grkovića, trenutačno nezaposlenog »građevinca«, namamio je pak i oglas za statiste na Zavodu za spašavanje, odnosno obećanih sto kuna za dan snimanja, a Ranko uostalom već ima i iskustva u statiranju. 

– Pa prije više godina statirao sam u Draguću, kad se snimala »Žena mušketir« s Michaelom Yorkom.

Doduše nisam čak ni statirao u kadru, već sam glumio sjenu. Stajao sam pred kamerama, a oni su prije nego što su počeli snimati prema meni namještali kadar – objasnio nam je Ranko. Tamo su, prisjeća se on, bili za kojih 50-ak kuna izdašniji, ali nakon 15 sati cupkanja i čekanja na setu, ni to se nije više činilo kao neka sreća. Dugotrajno načekavanje većinu prijavljenih statista, mahom mlađe dobi, iako se među njima dalo vidjeti i poneka sredovječnija lica, nije previše brinulo. 

  Snimanje filma u 36 dana

Isto se, međutim, to nije moglo reći i za filmsku ekipu koja već petu noć zaredom provodi na nogama. Naime, niskobudžetne hrvatske kinematografske prilike snimanje filma zbile su u 36 dana. Srijeda navečer bila je 23. dan po redu. 

– Cijela produkcija je mala, ali jako ozbiljna, nema tu baš puno Alan Ford fora, brzo nas je uvjerio Mirković kojeg smo uhvatili dok je iskulirano čekao da padne mrak kako bi snimio možda i najvažniju scenu u filmu – onu posljednju. 

– Jedino što nas plaši je da je sad noć strašno kratka i da će ptice zapjevati prerano. Večeras radimo završnu scenu filma, u kojoj naši glavni junaci stižu do velike luke i dvoume se bi li ušli u brod. Cijeli film je inače pomalo komoran, usmjeren na dvoje glavnih junaka, a onda se kraj filma događa u toj jednoj melodramatskoj situaciji, s puno ljudi i automobila – objašnjava nam Igor. 

Tri noći napornog snimanja na terminalu na kraju će rezultirati s možda tek pet minuta filma, ali to je ono o čemu Igor razmišlja već tri godine, od kad je počeo pisati scenarij za svoj veliki filmski projekt. Nakon šest različitih verzija scenarija, na filmsku se traku upravo transformira ova, u kojoj Ana Karić i Radko Polić glume dvoje živopisnih likova zrele životne dobi koji ponovo, nakon godina nimalo lakog života, dožive pravu, uzbudljivu ljubav i kreću u avanturu. 

 – Znam da zvuči patetično, ali to je najbolja uloga koju sam u cijeloj karijeri imala na filmu. Već sam pred dosta godina sama u sebi odustala, ne od želje, nego od pomisli da bi mi se moglo dogoditi da u svojim godinama dobijem neku dobru filmsku ulogu.

I bila sam jako iznenađena da u Hrvatskoj netko želi raditi film o emotivnoj strani ljudi u godinama, a uloga je predivno napisana – oduševljena je i nakon toliko napornih dana snimanja jedna od legendarnih dama hrvatskog glumišta Ana Karić, koja proživljava jednu od boljih sezona u karijeri. 

  Ana Karić poput tinejdžerke

 – Slušajte podatak: U 23 dana snimanja snimili smo 30 tisuća metara trake. To je otprilike sat i petnaest minuta trake svaki dan. Toliko je možda još samo Peckinpah snimao. Ana i ja sve ove dane provodimo ili snimajući ili u krevetu. A u krevetu smo vrlo malo – malkice nam se pojadao Polič dok mu šminkerica crta filmsku ogrebotinu na licu. Bez obzira na gunđanje na recesijski budžet, Polič nema problema pronaći riječi za oduševljenje koje osjeća za film i ulogu. 

   – Ovo je genijalan scenarij. Čovjek koji se spletom tragičnih životnih okolnosti nađe u staračkom domu i tu sretne Anu. I onda se rodi ono čega nam najviše nedostaje na svijetu – ljubav, čista ko suza. Kažem vam, da smo imali vremena da snimamo bar 50 dana, ovo bi bio film za Oscara. I ovako bi mogao biti super. Samo molim Boga da Igor ne zajebe kraj – zaključit će Polič namigujući

.