Sellers vs. Gilliam

Pobuna na piratskom brodu: Produkcijske sabotaže i katastrofe

Dragan Rubeša

Postoje filmovi koje su producenti pokušavali zaustaviti. Ali oni su se ipak dogodili, iako bi bilo bolje da nisu. Postoje i filmovi koji nikad nisu ugledali mrak kino dvorana jer su ih sabotirali njihovi glumci, iako nam je jako žao da ih nismo vidjeli na velikom platnu. U prvom slučaju riječ je o nesretnom komadu Terryja Gilliama »The Man Who Killed Don Quixote«, čiju je kansku premijeru legalnim putem pokušao blokirati njegov producent Paulo Branco, inače poznat po suradnji s portugalskom autorskom legendom Manoelom de Oliveirom. U drugom slučaju, riječ je o piratskoj komediji Petera Medaka »Ghost in the Noonday Sun« iz 1973. čiju je distribuciju zaustavio njen glumac Peter Sellers, iako će se kasnije pojaviti u VHS formatu. Ali ne kao piratska kopija. Peripetijama oko njena snimanja i postprodukcije pozabavio se Medak u svom najnovijem doksu »The Ghost of Peter Sellers«, čija se svjetska premijera dogodila ovih dana na venecijanskoj Mostri u sklopu off programa Giornate degli Autori, poznatijeg i kao Venice Days.

Iako su uoči kanske premijere Gilliamova filma mediji očito bili na njegovoj strani, opisujući Brancove geste kao »ridikulozne i groteskne klevete« i »kampanju namjernih prijetnji«, ipak smo na Brancovoj strani, koliko god su nam dragi neki od ranijih Gilliamovih filmova, poput »Straha i prijezira u Las Vegasu« ili »Brazila«. Jer, ako je u ovoj trakavici nešto ridikulozno, onda je to Gilliamov promašeni komad. Njegova je produkcija započela još 2000. Ali zaustavili su je financijski problemi, poplava koja je uništila filmski set i bolest Jeana Rocheforta odabranog za ulogu starog postolara koji zamišlja da je Don Quixote, dok je ciničnog izdavača Tobyja Grissonija trebao glumiti Johnny Depp. Kasnije su se kao Rochefortove zamjene spominjali Michael Palin i Robert Duvall. A kaosom koji je zadesio njegovu produkciju, pozabavio se i doks »Lost in La Mancha«.


Lažni infarkt


U kanskoj verziji Gilliamova filma, koja se može promatrati kao kaotični work-in-progress, Tobyja portretira Adam Driver, dok Quixotea glumi Jonathan Price. To očito nije njegova definitivna verzija i možda će nekom dodatnom montažnom intervencijom ona biti posve izmijenjena, s nekim novim ubačenim scenama koje nismo vidjeli. Ono što smo u Cannesu vidjeli, svodi se na seriju kaotičnih vremenskih skokova, improviziranih deformacija, animacija, grotesknih projekcija i halucinantnih epizoda, začinjenih pop koloritom. Ima tu svega, od duha Donalda Trumpa do fotografa na konjima u lovu na turbo senzacije. Tu su i olinjale (nepotrebne) reference na Fellinija u Quixoteovu deliriju s maskama koje ga okružuju. No sve se na kraju svodi na krhotine filma koji ustvari nije snimljen. Ostatke koje bismo jednog dana mogli ugledati u nekom posve novom obliku.


Ni Sellersova suradnja s Medakom i genijalnim Spikeom Milliganom (šifra: »The Goon Show«) ne spada u vrhunce tog velikog britanskog komičara. Da bi paradoks bio veći, njegov making-of još je luđi od konačne filmske verzije. Neki su čak proglasili »Ghost in the Noonday Sun« Sellersovim najgorim filmom, što je još uvijek daleko od istine. Stvari su krenule naopako već na samom početku, kad je Medak posjetio Sellersa u njegovu londonskom stanu kako bi poradili na scenariju, ugledavši ga kako gol prakticira jogu, stojeći na glavi. Simanje koje je započelo na Cipru ubrzo se prekida kad je Sellers fingirao infarkt, jer će ga Medak nekoliko dana kasnije ugledati na novinskoj fotografiji kako pije čaj u društvu princeze Margaret u otmjenom londonskom restoranu. Kad se snimanje nastavilo, sve je opet krenulo nizbrdo. Sellers je stalno kasnio na set. Onda se žalio na morsku bolest, iako je bio viđen kako skija na vodi. A grčki kapetan koji je trebao dopremiti piratski brod bio je tako pijan, da ga je uništio snažnim udarcem u rivu.


Britanski geniji


Potom je Sellers »oteo« dio filmske ekipe kako bi s njima snimio reklamni spot za cigarete. »Bila je to najveća katastrofa u mom životu. A kad nešto s filmom krene po zlu, uvijek je za to kriv njegov redatelj. Zato sam ja glavni krivac i krivio sam sebe svih 43 godina«, kazao je Medak. Sellers je, doduše, bio spreman otkupiti filmska prava od Columbije i zajedno s autorom prekrojiti priču i vratiti je na montažni stol. No cijena filma je bila dvostruko veća od njegove produkcije. A i Sellers je ubrzo preminuo. Medakova kasnija karijera imala je naravno i svjetlije trenutke, poput »The Krays« i jedne od epizoda iz prve sezone »Žice«. Ostale su tek uspomene sublimirane u autorovu doksu snimljenom u ciparskoj produkciji, jer je taj otok u filmu glumio Alžir. U njemu se pojavljuje i sâm Gilliam, koji s flopovima ima itekako dobro iskustvo. Nema sumnje da će se nakon venecijanske premijere Medakova doksa dogoditi snažni iskorak njegova prokletog filma »Ghost in The Noonday Sun« iz zone nevidljivosti. Ostaje pitanje koliko je njegovo eventualno reizdanje oportuno. Možda je njegov »pronađeni« film daleko od nevidljivog dragulja. No zato je združio dva najveća genija u genezi britanske komedije – Sellersa i Milligana. Al pari su im bili jedino Pythonovci.