Naslovnu temu četrdesetih je godina napisao Oresrtes Lopez, otac bas gitarista Cachaita koji svira na albumu, a u doba rada Buena Vista Social Cluba bila je zaštitni znak tog čuvenog kluba. Ta je skladba, rekao je sam Cooder, odjednom povezala sve: »Ionako je ono što smo radili tih nekoliko dana sličilo baš na klub. Stalno smo se družili i svirali, pili kavu i rum u dva poslije podne. Sve je sličilo na klub, pa zašto onda i album ne nazvati baš tako«, rekao je Cooder.

Zanimljivo je da je album nastao gotovo slučajno. Naime, 1996. godine Coodera je na Kubu pozvao britanski menadžer Nick Gold želeći s njim i s dvoje afričkih glazbenika te nekolicinom kubanskih raditi na spoju kubanske i afričke glazbe. No, zbog problema s vizama, afrički glazbenici nisu došli pa su Cooder i Gold odlučili snimiti album kubanske glazbe. Prve suradnike našli su u ekipi s kojom su i trebali raditi na zajedničkom afričko-kubanskom projektu – bili su to basist Orlando Cachaito López, gitarist Eliades Ochoa i Juan de Marcos González kao vođa te grupe. Toj trojci pridružili su još i pjevača Manuela Puntillita Licea, pijanista Rubéna Gonzáleza i poznate pjevače Compaya Segunda i Ibrahima Ferrera. Za snimanje su odabrali čuveni EGREM studio u Havani, bivši RCA studio u kojem su ozračje i tehnika bili kao pedesetih godina, što im je idealno odgovaralo s obzirom da su željeli oživljavati glazbenu prošlost.

Remek-djelo u šest dana

Album je snimljen u ožujku 1996. godine za svega šest dana (!), najčešće »od prve« i bez dodatnih nasnimavanja, o čemu najbolje svjedoče završeci niza pjesama kad se čuju komentari glazbenika. Glazba je inspirirana čuvenim Buena Vista Social klubom koji je četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, prije kubanske komunističke revolucije, bio poznat kao mjesto odlične glazbe i zabave, koje su posjećivali mnogi Amerikanci. Da bi u što većoj mjeri oživjeli duh tog doba, Cooder i Gold u snimanje albuma uključili su glazbenike koji su i sami svojedobno svirali i nastupali u tom klubu, a mlađa skupina glazbenika koji sviraju na ovom albumu u glazbu je ušla inspirirana upravo tom glazbenom scenom Havane prije pobjede revolucije.

   Objavljen 16. rujna 1997. godine album je ponudio glazbu koju sami Kubanci zovu son cubano – kubanski ritam. Riječ je o vrsti kubanske glazbe i plesa koja kombinira španjolske narodne pjesme sa zvukom gitara i afričkim ritmovima i ima niz svojih zasebnih rukavaca i stilova od kojih na 60 minuta dugom albumu možemo čuti bolero, salsu, guajiru, cubano… Većina pjesama, njih sedam (»Chan, Chan«, »Dos Gardenias«, »Veinte Anos«, »El Carretero«…) od ukupno 14 baladično-elegičnog su tona, što je ne samo realan odraz kubanske folk tradicije sklone tom izrazu, već i desetljećima dugog stanja kubanskog društva u kojem za umjetnost i glazbu baš i nije bilo mjesto. Vruće ritmove Kube nude »El cuarto de Tula«, »Pueblo Nuevo«, »Candela« i »Orgullecida«, a zarazno pjevne i pune radosti življenja su »De Camino a La Vereda«, »Y tú qué has hecho?« i »Amor de Loca Juventud«.

  Da bi što vjernije prikazali što je to kubanska glazba, odabrali su pjesme u širokom rasponu od autorskih do narodnih. Ploču otvara pjesma »Chan Chan« koju je Compay Segundo izgradio na folk motivima koje je čuo još kao dječak. »De Camino a La Vereda« je kombinacija nekoliko čuvenih veselijih kubanskih narodnih pjesama, »El cuarto de Tula« svjedoči o snazi ritma i raznovrsnosti udaraljki u kubanskoj narodnoj glazbi, a »Dos gardenias« je dojmljivi bolero u izvedbi Ibrahima Ferrera. »Pueblo Nuevo« sa šest minuta i osam sekundi jedna je od najdužih pjesama albuma, instrumental koji svjedoči o umijeću glazbenika okupljenih na snimanju ove ploče. Sjajna »Y tú qué has hecho?« jedna je od najstarijih pjesama albuma – nastala 1920. – ujedno i jedna od najdojmljivijih jer u njoj briljira svojim tamnim baritonom Compay Segundo, a nježni plesni ritam na trenutke sjajnim gitarističkim dijelovima upotpunjuje Ry Cooder. »Veinte Anos« tužni je bolero koji izvodi Omara Portuondo, jedina pjevačica koja je sudjelovala u radu na albumu, a »El Carretero« jedina je guajira (tužna narodna pjesma) na albumu, dok »Candela« plesnim ritmom i tekstom prepunih seksualnih aluzija i izvrsnom izvedbom Ibrahima Ferrera iznova diže ritam albuma koji potom dodatno raste u veseloj »Amor de Loca Juventud« i razigranoj »Orgullecida« u kojoj Cooder glazbenoj slici dodaje i malo svoje slide country gitare. Kraj je rezerviran za usporavanje ritma koje počinje elegičnom »Murmullo«, nastavlja se kombinacjom jazza i latina obojenim instrumentalom »Buena Vista Social Club« te završava s narodnoj tradiciji bliskoj »La Bayamesi« u kojoj iznova uživamo u majstorskom umijeću ljudi koji su cijeli život činili ono što najviše vole – svirali.

Idealna nadopuna

Upravo to shvatio je i prepoznao Ry Cooder iskazavši na ovom albumu veličinu time što im se nije želio »miješati u posao«. Pustio ih je da sviraju, sam se tek ponekad uključio svojom gitarom, a ostalo vrijeme brinuo o tome da produkcija bude što kvalitetnija, zvuk što čišći. Na taj je način pružio ne samo priliku do tada uglavnom nepoznatim kubanskim glazbenicima da se za njih čuje svuda po svijetu, već pomogao u stvaranju jednog od najznačajnijih i najboljih albuma world music scene i suvremene glazbe općenito.

   Wendersov film nastao je godinu dana po izlasku albuma i u njemu je režiser »uhvatio« trenutak kada Ry Cooder sa sinom Joachimom iznova dolazi u Havanu i sreće se s ljudima koji su u međuvremenu zahvaljujući njemu postali svjetske zvijezde. Kombinirajući scene s koncerta u Nizozemskoj sa snimkama vezanim uz studijsko snimanje u Havani te s pojedinačnim pričama o životu glazbenika koji su stvorili »Buena Vista Social Club«, Wenders je uspio oslikati i svu ljepotu son cubano glazbe, ali i uvjete u kojima su, najčešće praćeni siromaštvom, živjeli njeni autori. Zato je film idealna nadopuna albuma.