Ovaj moj film pomaže razumjeti ljude iz Savske ulice u Zagrebu koje se posprdno nazivalo »šatorašima«, a koji su najzaslužniji da ja danas mogu snimati hrvatske filmove, a vi pisati u hrvatskim novinama, kaže Ogresta
Svojim sedmim dugometražnim igranim filmom »S one strane«, redatelj Zrinko Ogresta postigao je, po mnogima, najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri. U filmu – u kojem briljiraju regionalne glumačke zvijezde Ksenija Marinković i Lazar Ristovski, kao i kamera Branka Linte koja vjerno odražava Ogrestinu nenametljivu, suptilnu, gotovo lirsku filmsku poetiku – posebno dolazi do izražaja redateljeva sklonost prema finim i neuhvatljivih nitima ljudskih drama i posrnuća. U psihološkoj triler-drami, kako je žanrovski određen film »S one strane«, Ogresta ponire, kaže, u slomljena srca i izdaju očinstva.
Priča o patronažnoj sestri Vesni (Ksenija Marinković) i njezino dvoje odrasle djece, Jadranki (Tihana Lazović) i Vladi (Robert Budak), koji žive u Zagrebu, a prebjegli su devedesetih iz ratnog Siska, krije težak obiteljski teret. Suprug Žarko, oficir JNA, izabrao je drugi stranu, danas je osuđeni ratni zločinac koji je kaznu odležao u haškom zatvoru. Po povratku u Beograd, nakon dvadesetak godina javlja se Vesni. Nastaje drama prožeta snažnim emocijama – krivnjom, strahom, sramotom, osudom, ljutnjom, ali i sjećanjem na neku bolju prošlost, ljubav. U trenutku kad gledatelj gotovo pa uspije pronaći empatiju za ratnog zločinca, što je autorov umjetnički trijumf, slijedi šokantan obrat priče. Kratak je ovo sadržaj važne filmske priče koja skreće pozornost na živote nekih ljudi oko nas, ljude pritisnutim krivnjom i sramotom, ljude koji ispaštaju grijehe svojih otaca, braće, muževa… Na taj važan i zanemaren problem upozorio je Ogresta projicirajući ga u efektnoj filmskoj priči »S one strane« snimljenoj maniri njegovih poljskih redateljskih uzora Kieskowskog i Wajde, čijim se opusima divi, iako mu je strano, kako kaže, svako epigonstvo.
Nakon berlinskog uspjeha, pobjede na beogradskom FEST-u i sedam Zlatnih Arena u Puli, kino-distribucije i odličnih inozemnih i domaćih recenzija, možete li rezimirati rezultate filma »S one strane«? Jeste li zadovoljni kako je zaživio među ljudima?
– Morao bih biti krajnje neskroman ako s ovakvim odjekom filma ne bih bio zadovoljan. Iako bi logični preduvjet za bogat festivalski i drugi život filma trebala biti njegova kvaliteta, to nažalost nije uvijek tako. Brojni su filmovi koji unatoč svojoj vrsnosti ne pronađu put širokoj vidljivosti u svijetu. Nije osobito ponizno u takvim slučajevima prepoznati i vlastiti, ali imao sam i takva iskustva. Za razliku od filma »S one strane«, koji se rodio pod sretnom zvijezdom, moj prethodni film »Projekcije«, premda hvaljen i s izuzetnim kritikama, nije imao ni takvu zamijećenost, a osobito ne takvu vidljivost u svijetu. Međutim, i to je prirodno. Nekako priželjkujem da se taj moj film »otkrije« s vremenom …
Psihološko nijansiranje
Jeste li zadovoljni rezultatima kino-distribucije u Hrvatskoj?
– Jesam, relativno. S obzirom na karakter filma, gledanost je solidna premda ozbiljnije sadržaje, osobito hrvatske, naš gledatelj nema naviku pratiti. Tu su vidljivi i apsurdi. Jedan takav sam doživio nedavno kad mi se film, kao pulski laureat, prikazao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Doputovao sam u Dubrovnik uvjeren kako će kino zjapiti poluprazno jer je proljetos film već imao redovitu distribuciju u Dubrovniku. No, kad sam se pojavio u dubrovačkom ljetnom kinu Jadran, ostao sam zapanjen, kino je bilo krcato! Imao sam potrebu to i naglasiti obraćajući se publici, da ih se skupilo više nego za cjelokupne redovite distribucije u Dubrovniku. Izvjesno je kako naša publika voli festivale, kad je sve pomalo »povišeno«. Uvijek zamjećujem kako su pojedini vrsni europski filmovi na programu Zagreb film festivala popunjeni do posljednjeg mjesta, a kad koji tjedan kasnije ti isti filmovi dođu na redoviti repertoar u kina, ona zjape poluprazna.
Čini se da je to sudbina neameričkog filma..
– Točno. Osim toga ono što pretenciozno zovemo »umjetnički« ili »autorski« film, koje su naši roditelji, bake i djedovi posve prirodno odlazili gledati u kino, danas je postao sadržaj rezerviran za osobite filmofile, gotovo se pretvorio u kinoklupsko gledanje.
Tema kojom se bavite u ovoj psihološkoj triler-drami, kažete, čuči u vama godinama. Možete li pojasniti o čemu se radi i kako ste odlučili scenarij razvijati s Matom Matišićem s kojim prvi put surađujete?
– Postoje sadržaji, problemi, koji vas označuju kao osobu. Bavite li se iskreno stvaralačkim poslom, ne kalkulirate li, prirodno je da su ti sadržaji okosnica vaših djela. Pritom treba podvući kako su ti moji sadržaji ujedino i opći. Ne radi se tu ni o kakvom autističkom, ekskluzivističkom svijetu. Moji problemi i preokupacije, problemi su brojnih ljudi. Da nisu, umišljam, kvaliteta filma ne bi bila dostatna da se gledatelji u njima i prepoznaju. I u korijenu polazne misli za film »S one strane«, jedan je čest problem, problem krivnje slomljenog oca koji je okrenuo leđa očinstvu, pretpostavio mu druge izazove života. Dakako da se taj temeljni motiv, polazna stvaralačka potreba, stvaralačkim postupkom razvija i raste pa u fokus izbijaju i drugi sadržaji. Upravo u tom ishodišnom problemu pronašao sam razumijevanje i slično motrište s Matom Matišićem. Naši su korijeni i svjetonazor slični. Kako smo obojica i poprilično politični, nastojali smo u priču utkati i tu dimenziju. I to, mislim, na vrlo osobit način: svi, zbog toga jer smo mi to tako »zakuhali«, film prvotno doživljavaju kao osobit i složen odnos žene i njezinog supruga, oficira JNA-a, koji je nju i djecu prije dvadesetak godina napustio birajući »drugu stranu« i ostavljajući je samu u Sisku. Psihološkim nijansiranjem i diskretnim fabuliranjem film se u svom finalu pretvara u nešto drugo, u vrlo bolnu dramu čovjeka za kojega do tog trenutka nismo ni mislili da postoji u filmu … Bit ću sad nejasan onima koji nisu vidjeli film, možda ih ovo potakne da ga pogledaju, ali ovaj moj film pomaže razumjeti ljude iz Savske ulice u Zagrebu koje se posprdno nazivalo »šatorašima«, a koji su najzaslužniji da ja danas mogu snimati hrvatske filmove, a vi pisati u hrvatskim novinama…
Ne mislite li da je šator u Savskoj bio evidentna politička instrumentalizacija koju bi umjetnost po svojoj prirodi trebala raskrinkati? Politika se opet poigrala s napaćenim i traumatiziranim ljudima ne pomogavši im nimalo pritom .
– Slažem se, mogao bi to bio izazovan motiv za potencijalni film. Međutim, vi govorite o kontekstu, a ja o – tekstu. Kontekst je politička instrumentalizacija, a tekst su napaćeni i traumatizirani ljudi. Konkretno, u filmu »S one strane« bavim se – tekstom.
Alibi za nečinjenje
Koliko se scenarij oslanja na treatment Mirka Kovača koji je pred smrt pisao za vas i koji je, nažalost, ostavio nedovršenim?
– Scenarij koji je pisao Mate u suradnji sa mnom nema baš nikakve veze s treatmentom koji sam koju godinu ranije radio s Mirkom Kovačom. Mirkova bolest i smrt učinili su da taj treatment nikada nije prerastao u scenarij. Međutim, mjeseci suradnje s Mirkom za mene su neprocjenjivo stvaralačko i ljudsko iskustvo, povlastica koju su doživjeli tek rijetki. Silno žalim što mu se s nekim svojim zamislima nisam javio i znatno ranije, siguran sam kako bi to oplodilo ponekim zajedničkim djelom. Ljudski smo se posve prepoznali i imali silno razumijevanje za međusobne razlike. Uz potencijalni stvaralački talent, što je dar od Boga, to su pretpostavke bez kojih je nemoguće kvalitetno surađivati.
U ovom vas filmu, ali i općenito u vašoj filmskoj poetici posebno intrigiraju teme »s one strane«. Često su to univerzalne, ali i fluidne, gotovo neuhvatljive teme. Kako biste definirali svoja redateljska i umjetnička stremljenja te vlastitu filmsku poetiku?
– Kad bih se upustio u definiciju vlastite poetike, približio bih se nečemu vrlo opasnom, ali i neukusnom, mislim. Već je sama činjenica da bih svoj stvaralački izraz nazivao »poetikom« neumjesna. To je ipak posao drugih. Ono što jedino mogu reći jest da je sve što stvaram izraz duboke i istinske unutarnje potrebe, a sredstva kojima to činim također su svojevrstan unutarnji refleks prema sadržaju i nikad nisu plod imitiranja. Naježim se od svakog epigonstva.
U filmu tretirate i pitanje oprosta – problem kojim je bremenito naše poratno društvo – no onog individualnog. Smatrate li da su ti intimni, pojedinačni psihološki obračuni put i do društvenog ozdravljenja?
– Svakako, sve proizlazi iz osobnog. Često znam pročitati u raznim recenzijama književnih ili filmskih djela kako je neko djelo »kritika društva«. To, možda, dobro zvuči, to vjerojatno i postoji, ali ja vam u to osobito ne vjerujem. »Društvo« je uvijek alibi za vlastito nečinjenje, vlastitu pasivnost. Pokušavam se sjetiti jesam li sam osobno ikad trpio zbog »društva« ili zbog (ne)djela određenih pojedinaca? Naravno, uvijek nas ranjavaju pojedinci. I onda kad se predstavljaju u ime »društva« ili se pozivaju na »društvo«.
Obrađujete intrigantan i delikatan problem života obitelji ratnih zločinaca i demona s kojima se one bore što me je podsjetilo na roman Gorana Vojnovića »Jugoslavija moja dežela« u kojem njegov protagonist traži oca, ratnog zločinca i pokušava naći način da živi s tim. Koliko ste se svjesno upustili u rasvjetljavanje te društvene tabe teme? Trebaju li filmovi, umjetnost uopće, snažnije ukazivati na takve momente i demistificirati ih?
– Čini mi se kako svi skupa živimo u epohi u kojoj je misliti prestalo biti »popularno«. Da se misli, bilo bi nam, vjerojatno, svima bolje. Međutim, misliti nije lako, zahtijeva napor, angažman, misliti zna i boljeti, može ranjavati i samoranjavati. Zadatak stvaralaca, ako to smijem tako pretenciozno reći, jest da nas tjeraju misliti. Ja sam to nastojao postići i ovim svojim filmom. Nisam gledatelju ponudio sadržaj koji može prožvakati drijemajući ili paralelno se dopisujući mobitelom. Nisam mu nudio zaključke, prepustio sam to njemu. Međutim, da bi do njih došao, mora i misliti. Ako sam ga potaknuo na to, »misija« ovog filma je ispunjena.
Velike promjene
S prvim ste filmom (»Krhotine«) zatvorili jugoslavensku etapu Pulskoga festivala. Bili ste dakle, dijelom i jugoslavenske kinematografije, snimali ste tijekom devedesetih baveći se gorućim društvenim temama i dekadu kasnije kada ste se okrenuli intimističkim motivima. Budući da se radi o popriličnom iskustvu i pamćenju, kako ocjenjujete hrvatski film danas, kako komentirate njegov razvoj?
– Hrvatski je film u posljednjih 25 godina imao zapravo prilično logičan razvoj i rast, gledajući iz aspekta kvalitete, ali i organizacijski. Devedesete su označile posvemašnju promjenu. Na tako velike društvene promjene koje utječu doslovce na sve pore društva i na svakoga pojedinca, stvaralaštvo, osobito dramsko u kakvo spada i filmsko, traži odgovor. Prave umjetničke odgovore nije nikada lako naći, a osobito je teško u »prevratničkim« vremenima. Hrvatski film je, gledajući iz današnje vizure, kroz to krizno vrijeme prošao relativno bez prevelikih ožiljaka. Bilo je loših filmova, bilo je pretjeranog patosa, bilo je i filmova koji se možda i nisu morali snimiti. Međutim, bilo je i bljeskova, filmova koji su i u tim godinama skretali pozornost međunarodne javnosti prema hrvatskom filmu. Od konca devedesetih pa sve do danas bilježimo samo rast kvalitete hrvatskoga filma koji je danas jedan od najcjenjenijih u Europi. Tomu je nedvojbeno pridonio i HAVC, koji je organizacijski postavio hrvatski film i kinematografiju u okvire čiji su standardi ponajviši u Europi.
Radite li trenutno na idućem filmu? Hoćete li nastaviti uspješnu suradnju s Matišićem?
– Trenutno mislim… o jednom sadržaju koji mi se i te kako čini vrijednim filma. Mislim i o piscu s kojim bih surađivao na tom sadržaju. Da bi film bio dobar, ni jedan izbor ne smije biti pogrešan.
