Human Flow na ZagrebDoxu

O izvorima ljudskih rijeka: Veliki film o nezaustavljivoj bujici izbjeglica

Zdenko Duka

foto: Springs Advertiser

foto: Springs Advertiser

U dvoipolsatnom ambicioznom filmu Weiwei snimio je i montirao reportažne dokumentarne materijale iz dvadesetak zemalja zahvaćene migrantskom krizom. Nisu to samo Grčka, Italija, Makedonija, Mađarska, Turska, Francuska, Njemačka, nego i Afganistan, Bangladeš, Irak, Izrael, Kenija, Meksiko, Libanon, Jordan...



ZAGREB – Četrnaesto izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox počinje ove nedjelje, 25. veljače u Zagrebu, a od 2. do 4. ožujka u Rijeci, Osijeku i Splitu. U sklopu ovogodišnjeg ZagrebDoxa prikazat će se i filmovi »Ljudska rijeka«, najpoznatijeg kineskog konceptualnog umjetnika Aija Weiweija, te »O očevima i sinovima« Talala Derkija, koje smo pogledali.


Kineski disident, i sam emigrant, konceptualni umjetnik i politički aktivist Ai Weiwei redatelj je odličnog dokumentarca »Ljudska rijeka« u njemačko-američkoj produkciji, kojim izaziva empatiju za izbjeglice i migrante u ovoj globalnoj krizi kojoj se ne vidi kraja. Film je u službenoj, međunarodnoj konkurenciji.


U dvoipolsatnom ambicioznom filmu Weiwei snimio je i montirao reportažne dokumentarne materijale iz dvadesetak zemalja zahvaćene migrantskom krizom. Nisu to samo Grčka, Italija, Makedonija, Mađarska, Turska, Francuska, Njemačka, nego i Afganistan, Bangladeš, Irak, Izrael, Kenija, Meksiko, Libanon, Jordan…




Oko 65 milijuna ljudi diljem svijeta prisilno je napustilo svoje domove poslije Drugog svjetskog rata da izmaknu gladi, ratu, ali i klimatskim promjenama. A u tri godine od 2014. do 2016. više je od milijun ljudi uglavnom iz Sirije, Iraka i Afganistana ušlo u Europu.


Zasigurno je zanimljiv, ali i iznenađujuć podatak koji film navodi, da su 1989. u vrijeme pada Berlinskog zida, zidovi postojali u 11 zemalja u svijetu, a 2016. različiti zidovi, ograde i prepreke kojima se želi spriječiti slobodno ljudsko kretanje postoje u čak 70 zemalja!


Zli u svemir


Film prati tu veliku ljudsku potragu za sigurnošću, skloništem, utočištem i boljim životom, dostojnim čovjeka. Kreće od pogibeljnog mediteranskog puta i iskrcavanja na grčkom Lesbosu. Samo 2016. godine oko 5.000 izbjeglica utopilo se u Mediteranu. Film dalje prati granične blokade i izbjegličke logore. Mnogi izbjeglice rezignirani su i očajni, ali nemoguće je odustati, hrabro i izdržljivo ljudi idu dalje. Čekaju i po mjesec, dva dana u nadi da će se otvoriti granica.


Ai Weiwei ne pruža politička objašnjenja o tome odakle ljudi bježe i zašto, pa ne pretendira niti ponuditi politička rješenja. U Njemačkoj, koja je primila 1,2 milijuna izbjeglica i migranata, oni u prihvatu žive u hangarima, u koliko-toliko ljudskim uvjetima, ali ujedno i sterilnim, umjetnim. To je sigurno utočište, ali budućnost im je neizvjesna.


U montaži kadrova izbjegličkih puteva prikazano je i jedno mrtvo tijelo kako leži u prašini, šokantno je to vidjeti, no prikazano je tako da gledatelj taj prizor konstatira onako kao u prolazu, jednako onako kao i akteri filma, koji moraju proći i ići dalje.


»Ljudska rijeka« završava porukom sirijskog astronauta Mohammeda Farisa, koji je 1988. bio u svemiru u sovjetsko-sirijskoj misiji. Kaže da je iz svemira sve nacije vidio kao braću koji žive zajedno na ovom lijepom planetu. Moraju dijeliti sve što mogu i zaštititi planet solidarnošću i ljubavlju. »Ima zlih ljudi – pošaljimo ih u svemir«, kaže Faris.


Dok Ai Weiwei prati nezaustavljivu ljudsku rijeku, višestruko nagrađivani sirijski autor Talal Derki ulazi u najznačajnije ishodište izbjegličke krize i snima veliki njemačko-sirijsko-libanonski dokumentarac o džihadističkoj obitelji u Siriji »O očevima i sinovima«, film u kojem uopće nema žena. Jedino se tu i tamo o njima govori. Redatelj Derki odlazi iz Berlina, gdje posljednjih godina boravi s obitelji i vraća se u domovinu Siriju. Dolazi u jednu agresivno patrijahalnu džihadističku obitelj i tu se pretvara da je njihov simpatizer kako bi snimio film o usponu kalifata. I snimio ga je, ali je film, dakako, antiratni, a ne islamistički. Glavni junak, borac Al-Nusre, sirijskog ogranka Al-Kaide, ima dvije žene i ukupno osmero djece.


Zagrebački gost


Sinovi maloj ptici odrežu glavu, a klinci se uče i proizvesti bombu. Prikazano je 15-tak zarobljenih boraca regularne vojske Bashara Al-Assada koje džihadisti ispituju o motivima. Na licima zarobljenih, dakako, strah i očaj. Malo nakon ispitivanja oni su pogubljeni. U filmu se čuju pozivi za prisustvovanje organiziranom javnom pogubljenju.


Ocu, borcu Al-Kaide, nagazna mina odnijela je donji dio noge. Čuje se izvan kadra žensko naricanje, djeca plaču. Alah je tako htio, tumači on. Desetogodišnji Osama (nazvan, naravno, po Osami Bin Ladenu) prolazi, pak, okrutni militaristički trening uz memoriranje Kurana i učenje šerijatskog zakona. Uz metke koji lete oko njega, mali vojnici skaču i kroz vatrene obruče. Derki u svom filmu ništa ne popuje i ne komentira, kamera samo bilježi i ostavlja gledateljima da procijene kakav je to odgoj i kamo sve to vodi.


Talal Derki je i za »O očevima i sinovima«, kao i za glasoviti film iz 2013. godine »Povratak u Homs«, dobio glavnu nagradu u međunarodnoj konkurenciji na američkom Sundance filmskom festivalu, a najavljeno je i da bi trebao doći u Zagreb na festival govoriti o obama svojim filmovima i postupcima koje je primijenio dok ih je snimao.