OPATIJA Jedan od najintimnijih filmova ovogodišnjeg izdanja Liburnijskog filmskog festivala prikazan je sinoć u konkurenciji zadnje natjecateljske večeri pod nazivom »Iza lica zrcala« autorice Katarine Zrinke Matijević. No ono što je filmu najveća vrlina, ujedno mu je i najveća mana. Naime, emocija u slici, bila ona statična ili pokretna, komunicira izvrsno, no emocija u tekstu koji ide usporedno u naratorskom glasu autorice pati od neuspješnog hodanja po rubu pathosa, koje prečesto pada u patetiku. Znade se to desiti onim tekstovima koji govore o najintimnijim stvarima, što itekako znaju mnogi pisci u pokušaju.
Kao osobna autoričina potraga za mirom u svijetu teške borbe s bolešću i svim posljedicama koje ona nosi, film doslovno ne bi izgubio ništa kada bi iz njega bila izbačena cijela naratorska linija. A dobio bi puno. Da, gledatelj bi ostao uskraćen za detalje o četirima pobačajima, vrsti bolesti – epilepsiji – raspadu braka, sjećanju na djedove i bake i djetinjstvo u Lici, ali toliko direktno ispričani jednostavno previše opterećuju film.
Priča iz Zapadne Sahare
Fotografija je, pak, toliko sjajna da će bilo što osim nagrade za najbolju fotografiju na LFF-u biti teški promašaj. Kao da je sastavljen od niza akvarela, film niže scenu za scenom i sugestivnošću slike ličkog krajolika, pokretne ili statične, priča priču koja u sebi nosi snažnu dramatsku notu, gotovo kao programatska klasična glazba. Takvoj slici mogao je parirati jedino tekst koji bi uobličio netko kalibra Tee Tulić, netko tko o teškim emocijama može govoriti bez zapadanja u patetiku, ali opet, ova je slika i sama sebi dovoljnom. Dosta bi bilo da joj parira samo pozadinska muzika.
»Vijesti iz Laayouna« redatelja Đure Gavrana dobro je ispripovijedana priča o izbjeglicama iz Zapadne Sahare, nesretnog afričkog prostora koji se bori za nezavisnost, a pod većinskom je kontrolom okupacijskog Maroka. Na drugoj je strani Polisario, oslobodilački pokret koji se bori za međunarodno priznanje i neovisnost Zapadne Sahare, sa sjedištem u Alžiru. Između je zid dug 2.700 kilometara, između su ljudi.
Petorica njih – Yahia, Hamdi, Tarozi, Selime i Hademin – u glavnom su fokusu Gavranova 50-minutnog filma, prisilni stanovnici izbjegličkog naselja »27. veljače«, koje se nalazi u surovom pustinjskom predjelu jugozapadnog Alžira, nadomak drugog najvećeg zida na Zemlji.
Nema u filmu pokušaja da se razriješi geopolitičko pitanje Zapadne Sahare, traženja krivaca u globalnoj podjeli moći koja pomno bira ona mjesta na koja će strateški utjecati itd. Tu je samo pokušaj da se zabilježi svakodnevni život u naselju, čežnja za domom i svojima i načini borbe za stvar. Jedan od tih načina je muzika, koja je – kako kaže Yahia – umjetnost, ali može biti i oružje. Metak možeš upotrijebiti samo jednom, a muziku koliko hoćeš puta – kaže Yahia.
Lice i naličje turizma
Muzika je pritom bila oružje borbe i prije izbjeglištva, no tada je morala biti pametno osmišljena, u prenesenom značenju kao što je slučaj u svim opresivnim režimima, no ovdje toliko prisutnom da je dobilo i svoj termin – Lkahl.
Film također nenametljivo ukazuje na paralelizam izbjeglištava ovih prostora, bez vidljivih signala, koje se jednostavno otvara informiranom gledatelju, ukazujući na činjenicu da su sve izbjegličke nesreće iste.
No slika partijanera koji na praznim tribinama Poljuda nakon Ultre sam prolazi svoju podnevnu špicu dok smetlari čiste, ili ona kapetana koji se turistima smije i s njima se naslikava, a ispod brka ih beštima, svakako ostaju.
Kratak kratki metar
I »Cile« Katarine Radetić mogao je i trebao puno više. Priča o One man bandu Ciletu u sebi je nosila potencijal ozbiljne duhovitosti i signiranja jednog prilično netipičnog života, sa svim njegovim prijeporima i prednostima, no sve je na kraju u ovom 17-minutnom filmu ostalo na površini, što je velika šteta.
