Čak 120 filmova

Naš kritičar Dragan Rubeša “prošao” kroz program Zagrebdoxa i našao mu jače i slabije točke

Dragan Rubeša

"Ex Libris: New York Public Library" Fredericka Wisemana

"Ex Libris: New York Public Library" Fredericka Wisemana

Dominantne teme ZagrebDoxa ostaju izbjeglištvo i horor arapskog danas. Uz briljantni »Okus cementa« Ziada Kalthuma, koji se bavi čemernom svakodnevnicom sirijskih imigranata u Bejrutu koji crnče na tamošnjim bauštelama, tu je i »Ljudska rijeka«, čiji autor, slavni kineski umjetnik Ai Weiwei, izmjenjuje svoju putovnicu s onom sirijskog izbjeglice i odlazi na šišanje u njegov kamp



Iako su neki drugi festivali na ovim prostorima već uveli selekciju dokumentarnog filma, ZagrebDox i dalje ostaje najprestižnija i najrelevantnija manifestacija posvećena tom sve popularnijem žanru.


To dokazuje i njegovo ovogodišnje izdanje, koje će se održati od 25. veljače do 4. ožujka u zagrebačkom Captol Boutique Cinema, na kojem će biti prikazano preko 120 naslova. Bez obzira na njegovu »butik«-lokaciju, ZagrebDox ostavlja veći prostor nekim novim »dizajnerima« dokumentarnog filma, dok je dokumenarni »haute couture« rezerviran tek za pet autorskih imena, uvrštenih u selekcijuMajstori doxa.


A među njima nedostaju neka imena bez kojih lanjska dokumentarna berba ne bi bila to što jest, poput Barbeta Schroedera (»The Venerable W«), čiji film s obzirom na trenutnu tragediju Rohinja u Mianmaru ne može biti aktualniji, te Agnes Varde (»Visages villages«), koja se i više nego zasluženo našla u oskarovskoj konkurenciji za najbolji dokumentarni film.




No zato su tu neka druga »majstorska« imena poput Claudea Lanzmanna i njegova krajnje osobnog komada »Napalm«, koji igra na identičnu strukturu autorova komada »Sobibor, 14. listopada 1943., 16 sati«.


»Napalm« Claudea Lanzmanna


»Napalm« Claudea Lanzmanna



Umjesto Yehude Lernera koji se vraća u Sobibor sada je tu sam autor koji se vraća u Pyongyang. Iako ovo nije Lanzmann kakva poznajemo iz njegovih najboljih ranih dana dok slijedi intimne svjevernokorejske tragove vlastite prošlosti, kad se kao član prve zapadne delegacije koja je 1958. posjetila Pyongyang zaljubio u bolničarku, čija se veza svela na leanovski kratki susret. Ipak svaki njegov kadar postaje drski trijumf nad režimskom politikom konstantnog nadzora, pokazujući koliko je važna snaga glasa i sjećanja, kad se ona vizualna/turistička pokaže nedostatnom.


Povratnici


U istom programu valja izdvojiti i najnoviji komad 87-godišnjeg veterana Fredericka Wisemana »Ex Libris: Newyorška knjižnica«, transformiran u kozmopolitski itinerar, iako je Wisemanov najnovji film u odnosu na njegov »Titicut Follies« snimljen prije 50 godina, ono što je Lanzmanov »Napalm« u odnosu na »Shoah«. No bez obzira na to, »Ex Libris« nudi raskošni spektakl koji uključuje pijanisticu Carolyn Enger, pjesnika Milesa Hodgesa, ali i celebrityje poput Pati Smith i Elvisa Costella te stimulativne rasprave s facama poput Richarda Dawkinsa (»Privilegirani smo živjeti nakon Einsteina, Darwina i Newtona, s dovoljno velikim mozgovima da shvatimo vlastitu složenost«), ali i one dosadnije, fokusirane na budžetne i druge administrativne stavke, uz monotoniju telefonskih sekretarica koje ponavljaju da »Guttenbergova Biblija trenutno nije dostupna za razgledavanje«, dok zadnju riječ daje umjetniku Edmundu De Waalu koji citira Prima Levija.


»Lov na zečeve« Patricka Bresnana


»Lov na zečeve« Patricka Bresnana



U program Majstori doxa vraća se i dvostruki dobitnik Emmyja Joe Berlinger, koji u novom filmu »S namjerom da se uništi« (Intent and Destroy) okuplja povjesničare i filmaše u raspravi o genocidu nad Armencima, pri čemu mu je polazišna točka bio film »The Promise« Terryja Georgea s Christianom Baleom, koji toj temi ipak pristupa s puno više digniteta no što je to bio Akinov ultranasilni komad ratne pornografije (šifra: »The Cut«).


»Mamina jednadžba« (Solving My Mother) Ieve Ozoline


»Mamina jednadžba« (Solving My Mother) Ieve Ozoline



U Majstore doxa vraća se i Erik Gandini, čiji »Kirurg pobunjenik« (Rebel Surgeon) prati švedskog kirurga koji odlazi raditi u etiopsku bolnicu s ograničenim resursima i bez adekvatne opreme. Ipak, ovogodišnja retrospektiva rezervirana je za jednu istinsku »majstoricu«. Riječ je o genijalnoj Claire Simon, čije je prethodno remek-djelo nekontaminiranog dokumentarizma koji ne poznaje termine poput fuzije i hibrida (»Šuma od koje satkani su snovi«) prikazano 2016. u sklopu Filmskog festivala Subversive, dok će njen najnoviji komad »Premieres solitudes«, ambijentiran među teensima pariškog banlieua, imati svjetsku premijeru na ovogodišnjem Berlinaleu.


Hibridni prosede


Majstoru hrvatskog dokumentarizma Borisu Poljaku posvećena je Autorska večer, rezerivirana za njegovu briljantnu trilogiju o promatranju (»Splitski akvarel«, »Autofokus«, »Oni samo dolaze i odlaze«). A sličnim motivom promatranja i voajerizma bavi se i jedan od vrhunaca ovogodišnje festivalske međunarodne konkurencije, eskperimentalni doks »Pronađi, naciljaj, uništi« (Find Fix Finish), autorskog tandema Mila Zluktenko & Sylvain Cruiziat, koji donosi svjedočanstva trojice vojnih pilota dronova, otkrivajući nam intimne priče ljudi koje oni svakodnevno promatraju, iako su njihovi objekti svedeni na skup točkica i sjena na ekranu.


»Kamena kornjača« (Turtle Rock) Xiaa Xiaa


»Kamena kornjača« (Turtle Rock) Xiaa Xiaa



Inače međunarodna konkurencija tradicionalno obuhvaća i kratkiše i dugometražne radove, poput genijalnog »Stranca« u režiji Dankinje Nicole Nielsen Horanyi, koji koketira s estetikom hibridnog doksa, prateći samohranu majku koja otkriva da njena ljubav koju je upoznala preko facebooka vodi prilično komplicirani život. Pritom nit koja povezuje igrano i dokumentarno postaje sve tanja, jer u rekonstrukciji događaja autorica koristi stvarne likove koji »glume« sebe i profesionalnog glumca koji glumi ljubavnika Caspera.


»O očevima i sinovima« Talala Derkija


»O očevima i sinovima« Talala Derkija



Slični hibridni intimistički prosede rabi i »Mamina jednadžba« (Solving My Mother) latvijske redateljice Ieve Ozoline, u storiji o inhibiranom nerdu koji policiji prijavljuje majku zbog emocionalne ucjene, nakon što ga je potonja sustavno maltretirala tiradom da si pronađe ženu. No imamo tu i 17-minutne dragulje poput »Lova na zečeve« (The Rabbit Hunt) Patricka Bresnana, dobitnika nagrade žirija u kategoriji Texas Shorts na festivalu SxSW u Austinu, koji prati živote nadničara na poljima najvećih industrijskih farmi šećera u SAD-u.


Tradicija kineskog doksa


Konkurencija donosi i dva fina komada koji se bave ukrajinskom ratnom svakodnevnicom. Belgijanac Pieter-Jan de Pue (»Djevojke i med«), prati živote starog para čiji se dom nalazi blizu zračne luke Donjeck, pri čemu se njegov prosede može promatrati kao krajnji antipod švicarskoj epizodi dokumentarca Markusa Imhofa »Više od meda«. Tamo gdje Imhof promatra svog medara u idiličnom krajoliku švicarskih alpi, iako su mu košnice svake godine sve praznije, De Pueovi akteri stalno su izloženi bombardiranju, iako se oni ustrajno nastavljaju baviti pčelarstvom. A u »Dalekom lavežu pasa« Danac Simon Lereng Wilmont prati godinu dana u ratnom životu dječaka Olega, koji živi s bakom u toj istoj Donjeckoj oblasti, učeći u školi o skloništima i što učiniti ako naiđe na minu.


»Slatko od ništa« Borisa Mitića


»Slatko od ništa« Borisa Mitića



Melankolični komad »Kamena kornjača« Xiaa Xiaa, koji promatra četiri godišnja doba u udaljenom kineskom selu, nastavlja slavnu tradiciju kineskog dokumentarnog filma, koju smo u recentnim izdanjima ZagrebDoxa upoznali kroz iznimne autore poput Wanga Binga (»Dok nas ludilo ne rastavi«) i Jua Anqija (»Pjesnik na poslovnom putu«). A u konkurenciji valja izdvojiti i simpatični »El espanto« argentinskog autorskog dvojca Martin Benchimol & Pablo Aparo, koji poput Xiaa također promatraju seoske živote, ali u ponešto ležernijem izdanju. No prava je šteta da veliki filmovi poput »Amal« Egipćanina Mohameda Siama, u kojem autor prati tranziciju jedne kairske cure od revolucionarke s uzavrelog Tahrira do njena pristanka na kompromis, kad palestinsku maramu natopljenu smradom suzavca zamjenjuje crnim hidžabom, nisu ušli u službenu konkurenciju, već su odbačeni na festivalske margine, konkretnije, u program Teen Dox.


»Stranac« Nicole Nielsen Horanyi


»Stranac« Nicole Nielsen Horanyi



Zato dominantne teme ZagrebDoxa ostaju izbjeglištvo i horor arapskog danas. Uz briljantni »Okus cementa« Ziada Kalthouma, koji se bavi čemernom svakodnevnicom sirijskih imigranata u Bejrutu koji crnče na tamošnjim bauštelama, tu je i »Ljudska rijeka«, čiji autor, slavni kineski umjetnik Ai Weiwei, izmjenjuje svoju putovnicu s onom sirijskog izbjeglice i odlazi na šišanje u njegov kamp.


Narator Iggy


U program Stanje stvari uvršten je i sjajni doks Palestinca Raeda Andonija (»Lov na duhove«), koji smo već vidjeli u dokumentarnoj selekciji lanjskog Subversivea. U njemu autor koristi slične mehanizme »teatra potlačenih« koje rabi i Izraelac Avi Mograbi u doksu »Iza ograda«, dok njegovi akteri u formi svojevrsne terapeutske seanse insceniraju užase koje su preživjeli u izraelskim mučilištima, kad na površinu izlaze njihove emocije i traume natopljene mokraćom straha. A u »O očevima i sinovima« Sirijac Talal Derki, autor seminalnog »Povratka u Homs«, ispisuje šokantnu i prokleto detaljnu studiju islamskog radikalizma, balansirajući negdje na pola puta između ratne pornografije, senzacionalizma i home movie intimizma dok uranja u brutalnu svakodnevnicu sinova Abua Osame, borca notorne al-Nusre, kojima je on ukrao djetinjstvo i pretvorio ih u strojeve džihadizma, pripremajući ih za klanje i rezanje glava.


Da baš ne bude sve tako depresivno i sivo, pobrinuli su se programeri paralelnih selekcija Glazbeni globus i Happy dox. Glazbeni globus priziva i Iggy Pop, ali kao narator doksa »Slatko od ništa« Borisa Mitića, uvrštenog u regionalnu konkurenciju. Da, bit će tu i sretnih trenutaka. Iako sumanuti »Nothingwood« Sonie Korlund pokazuje da afganistanska svakodnevnica njena aktera, čija je filmska ekipa često bila izložena napadima raketa, baš i nije bila tako »happy«.