U snimanju Bitke na Neretvi sudjelovalo je preko 3.000 pripadnika JNA. Za njih, ali i za glumce, bio je organiziran sanitet koji je uz Maštrovića imao 8 bolničara i dva sanitetska vozila tipa »kampanjola.« Među vojnicima, kaže Maštrović, je bilo jako puno samoozljeđivanja kako bi se izbjegli surovi uvjeti koji su vladali na setu
Bitka na Neretvi je najpoznatiji film hrvatske kinematografije svih vremena. Film je bio projekt u kojem su sudjelovali udruženi jugoslavenski producenti, ali u najvećem dijelu »Jadran film« koji je angažirao i najveći broj svojih tehničara. U snimanju su sudjelovali i talijanski, njemački i engleski partneri, kao i United Commonwealth, jedna od najvećih producentskih kuća na svijetu. Bitka na Neretvi je u produkcijskom smislu, bila i najveći europski film svog vremena.
Na premijeri filma održanoj 29. studenog 1969. u Sarajevu, pored Tita, nazočili su Sofija Loren i Omar Šarif. Unatoč mnogim zanatskim nedostatcima, ideološkoj obojenosti, film u kojem sudjeluju mnoge poznate svjetske zvijezde i danas se redovito prikazuje na mnogim svjetskim tv kanalima. Samo u Jugoslaviji pogledalo ga je više od četiri milijuna ljudi, a 350 milijuna u svijetu. Neretva, kako su film skraćeno zvali, jednostavno vrvi emocijama u čijoj pozadini je bitka za ranjenike kao socijalistički idiom za neprijateljsku ofenzivu Weiss I i II. Iako se u bivšoj državi služenje vojnog roka na snimanju partizanskog filma, smatralo privilegijom, snimanje Neretve bilo je daleko od toga.
Po kazni na snimanje
O tome svjedoči poznati zadarski liječnik, fizijatar dr. Želimir Maštrović koji je kao vojnik JNA, bio liječnik na snimanju.
– Ja sam na Neretvu stigao kako se tad govorilo, po kazni. Nakon završetka školovanja u Sanitetskoj školi za trupne lekare JNA u Novim Sadu, u prosincu 1967. ja i još četvorica poznatih zadarskih liječnika, odlučili smo prije odlaska u postrojbu, otići kući na božićne i novogodišnje praznike što je bilo vrlo kažnjivo. Nakon povratka u Mostar, odmah sam »deportiran« na snimanje Bitke na Neretvi. Zapovjedili su mi da se odmah ukrcam u autobus i pravac lokacija Karamustafić, podno Makljena. Kad sam izašao iz autobusa, našao sam se u pustari, usred zavijanja vukova, ali ubrzo sam u daljini vidio statiste obučene u talijanske i partizanske uniforme.
U snimanju Bitke na Neretvi, kaže Maštrović, sudjelovalo je preko 3.000 pripadnika JNA. Za njih, ali i za glumce, bio je organiziran sanitet koji je uz Maštrovića imao 8 bolničara i dva sanitetska vozila tipa »kampanjola«.
Snimanje je počelo nakon Nove godine 1968. Vojnici su se budili već u 3 sata ujutro, a na setu su morali biti već za sat vremena. No glumačke zvijezde, doznajemo od dr. Maštrovića, bi došle tek u 8 sati i to helikopterom, na što su vojnici bili bijesni. Mnogi od njih su stoga tražili poštede, a bilo je jako puno samopovređivanja kako bi se izbjegli surovi uvjeti koji su vladali na setu.
– Sjećam se da je režiser Veljko Bulajić vojnicima obećao diplomu sa snimanja koja im je trebala poslužiti kao potvrda za skraćenje vojnog roka, ali je nikad nisu dobili, govori Maštrović. Nažalost, snimanje filma oduzelo je čak sedam života. Većinom se radilo, dodaje Maštrović, o prometnim nesrećama i samoubojstvima. Maštroviću je posebno teško palo samoubojstvo njegovog bolničara, Albanca, kojeg su zavidni oficiri JNA, zbog njegove predanosti svojoj dužnosti, prekomandirali iz saniteta u pješadiju.
Bitka na Neretvi je film za kojeg je potpuno besplatno, plakat izradio Pablo Picasso te film koji se od svih ex YU filmova, najbliže približio Oskaru za strani film. No u njemu je snimljeno toliko paradoksalnih situacija kao što je npr. scena kolone ranjenika koji se kreću prema Prozoru, a u koje prevozi najmoderniji IMT traktor. Prikazana ratna tehnika popuno je bila neodgovarajuća vremenu koje film opisuje. Njemačke tenkove »glumili« su američki Shermani iz 50-tih godina, a njemačke avione zrakoplovi proizvedeni u mostarskoj tvornici Soko. Ono malo njemačkih tenkova Tigar i sovjetskih T-34 koji se pojavljuju u filmu, pojavili su se prvi put na ratištu daleko kasnije od vremena kojeg opisuje film. U filmu je ukupno sudjelovalo oko 10.000 pripadnika JNA od čega 3.000 izravno na setu. Uništena su četiri posebno izgrađena sela i jedna tvrđava. Glumci su, kao Yul Brynner nosili u nekim scenama odjeću koja je više bila modni hit 60-tih, nego uniforma partizanskog inženjerca.
Na kraju svog sudjelovanja na snimanju Bitke na Neretvi, dr. Želimir Maštrović je ipak dobio svoju »diplomu«. Za nagradu, iz zimom okovane Bosne, prebačen je u Kumobor u Boki Kotorskoj. No taman kad mu je istjecalo skraćenje i kad se trebao vratiti u Zadar, dogodila se sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj zbog koje mu je produžen vojni rok. Kad je konačno stigao u Zadar, njegov otac Vjekoslav Maštrović mu je poklonio knjigu snimanja filma Bitka na Neretvi u kojoj je dr. Maštrović i danas čuva vizitke s autogramima svih poznatih glumaca s kojima je sudjelovao na snimanju Bitke na Neretvi. Dr. Maštrović je sačuvao i 162 dijapozitiva koje je kasnije prikazao liječnicima u kirurškoj dvorani zadarske bolnice.
– Bio je vrlo vrijedan momak koji me je svugdje pratio, noseći onu malu sanitetsku torbicu. Vrlo teško mu je palo kad su ga iz čiste obijesti prekomandirali. Nažalost, na setu je stradao i snimatelj Đorđe »Đokica« Jolić. Snimatelji među kojima je bio i asistent režije, te kasnije redatelj Sutjeske Stipe Delić, postavljali su u Prozoru Vista Vision kameru za snimanje scene avionskog bombardiranja. Avioni Soko 522 koji su u partizanskim filmovima predstavljali njemačke avione, nosili su betonske bombe bojane u metalnu boju. Jedna od bombi kliznula je skliskom travom i zabila se kroz mali otvor u bunker u kojem su bili snimatelji. Na mjestu je poginuo Đorđe Jolić, kojeg je bomba pogodila doslovce kroz objektiv kamere, a Stipi Deliću je rasječena usna, govori zadarski liječnik, te dodaje kako je bilo i ljepših trenutaka pa čak i druženja s glumcima.
Glumcima davao analgetike
Tako se Maštrović posebno sjeća zabava koje su u iznajmljenoj kući u Bugojnu, organizirali dva velika filmska partnera Boris Dvornik i Velimir Bata Živojinović. Boris Dvornik koji je glumio Batinog »ađutanta« Stipu i najpoznatiji makedonski glumac Kole Angelovski koji je glumio partizana, Žiku pratitelja Vladimira Nazora, služili su redoviti vojni rok upravo na snimanju Neretve, pa zbog toga nisu dobili honorar. No Boris Dvornik, kaže Maštrović, je uspio nekako »preveslati« Veljka Bulajića koji mnogima na snimanju nije baš ostao u lijepoj uspomeni. Boris Dvornik je nastavak snimanja u jesen uvjetovao plaćanjem onoga početkom godine do srpnja, kad je sudjelovao kao vojni obveznik.
– Glumci su najviše tražili analgetike. Sjećam se kad je Silva Koscina trebala u Prozoru snimiti scenu plesa u kolu, nakon što je doznala da joj je poginuo brat Vuko. Ona je odbila plesati kolo jer ju je boljelo rame. Bila je poznata talijanska starleta i manekenka, jedan od najljepših talijanskih glumica svog doba, ali rodom Zagrepčanka. Veljko Bulajić je poludio, vičući da mu u vjetar ode 2 mil. tadašnjih dinara koliko je koštao dan snimanja. Dao sam Silvi Koscini analgetike i izmasirao joj rame, tako da je ona u konačnici ipak snimila scenu. Zanimljivo je da je tad prvi i jedini put Bulajić rekao koliko košta snimanje Neretve. On je jedini znao i koliko je točno u konačnici koštao ovaj ratni spektakl, ali to nikad nije javno rekao. Nakon završetka, spekuliralo se o tadašnjih 4,5 milijuna dolara. Amerikanci su film procijenili na 12 milijuna dolara, što bi danas iznosilo više od 83 milijuna američkih dolara.
Maštrović se sjeća i Franca Nera, koji je glumio talijanskog topničkog časnika koji je u Prozoru prebjegao partizanima. Često se družio s njim, a neposredno prije snimanja scene njegove pogibije, Franco Nero je zaista bio ranjen. Naime, zatvarač topa mu je uhvatio ruku. Srećom, nije mu slomio prste. Unatoč veliko hladnoći i laganoj odjeći, nakon Maštrovićeve liječničke intervencije, Nero je odradio antologijsku scenu kojoj je glazbena kulisa bila pjesma »Padaj silo i nepravdo!«, inače pjesma inspirirana pobunom Hvarana pod vodstvom Matije Ivanića.
Za dr. Maštrovića je najveća zvijezda bio poznati ruski glumac i redatelj Sergej Bondarčuk koji je glumio zapovjednika topništva Martina. Bondarčuk je bio čak i sudionik na scenariju. Zbog toga Neretva i podsjeća na sovjetske državne filmove u režiji Jurija Ozerova koji su bili veliki hit 60-tih godina u zemljama socijalističkog lagera. I Bondarčuk je također bio ranjen na snimanju što je svjedočilo zahtjevnosti snimanja filma.
Snimanje je pratilo puno legendi i anegdota. Jedna od njih kaže kako je Veljko Bulajić dodatno skupljao statiste u srpskim selima u okolici Konjica. Jedan seljak, imenom Mane, upitao je Bulajića: «Što ćemo glumiti šefe?« Bulajić mu je odgovorio:«Pa četnike!« Mane je upitao «Hoćete li nam uniformu vi dati ili ćemo je ponijeti od kuće?« Mane je zaista bio pripadnik četničkih jedinica na Neretvi koji je ne samo imao sreću da je preživio susret s partizanima, nego je kasnije uživao i u partizanskoj mirovini jer je na vrijeme promijenio stranu u ratu.
Filmsko gledateljstvo s prostora bivše Jugoslavije nikada nije imalo priliku pogledati američku inačicu Bitke na Neretvi s poznatom Hermmanovom glazbom izvedbi Londonske filharmonije, za razliku od one koje je komponirao poznati hrvatski skladatelj lakih nota Nikica Kalogjera. Američka inačica Neretve bila je i dosta kraća od domaće koja je trajala preko 2,5 sata.
Poznati njemački, tada i svjetski glumac Hardy Kruger koji je glumio njemačkog pukovnika Kranzera, pozvao je čak dr. Maštrovića u Tanzaniju, na svoje imanje na kojem je snimljen poznati film Hatari s Johnom Wayneom. Zanimljivo je da je Kruger bio njemački zrakoplovni časnik u Drugom svjetskom ratu. Ponekad je, priča Maštrović, situacija na snimanju bila toliko napeta, da su glumci često gubili živce. Scena u kojoj zarobljeni talijanski vojnik šiša Milenu Dravić koja je glumila partizansku bolničarku Nadu, oboljelu od tifusa, ponavljala se više od 30 puta pa je na kraju jugoslavenska glumačka heroina Milena Dravić zaprijetila odlaskom sa snimanja.
Pred ambulantom vlak pun »četnika«
– Posebno zanimljivo je bilo kad je ispred naše ambulante stigao vlak pun »četnika.« U vagonima je bilo nekoliko stotina statista iz Srbije i konja. Veljko Bulajić se s njima dogovorio da pola godine puštaju bradu kako bi mogli sudjelovati u snimanju zadnje akcijske scene. Bilo je zaista neugodno kad su počeli pjevati pjesmu »Telefonske žice bruje – kralj nam Petar poručuje«. Scena snimljena pored onih umjetnih stećaka, u kojoj pogibaju Ljubišu Samardžić, Silva Koscina, Pavle Vujisić, Kole Angelovski i ostali partizani na visoravni Pavlovac iznad Jablanice, toliko je bila emotivna da je i nas i sve ostale na setu, toliko dirnula da smo odmah znali da će je i za publika tako doživjeti. No emocije su ubrzo prestale kad su se »poginuli« pridigli i »oživjeli«. Znali smo da će film biti u konačnici vrlo uspješan, sjeća se dalje dr. Maštrović.
Neke od scena snimljene su u ljeto 1968. Tad je snimljena scena u kojoj Yul Brynner ruši most na Neretvi. Maštrović na kraju otkriva tajnu kako je na filmu i snimljeno rušenje mosta.
Film je prema službenim podacima sniman 18 mjeseci. U njegovom financiranju je sudjelovalo 58 tvrtki bivše države. Isti model primijenjen je kasnije i na snimanju Sutjeske. Kad bi ponestalo novca za snimanje, Veljko Bulajić bi poveo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika u »prijateljsku« posjetu nekoj od tadašnjih radnih organizacija. Kolika je bila njihova popularnost svjedoči Bulajićeva izjava da su direktori samo govorili: »Koliko vam treba?«, te oduševljeno ispisivali naloge za isplatu.
– Bitka na Neretvi se odvijala od siječnja do travnja 1943., i to po vrlo hladnom, snježnom vremenu. Međutim, scene s Yul Brynnerom snimale su se u ljeto. Snimio ih je potpuno sam, bez svih onih glumaca i statista koji se pojavljuju u kadru pored mosta u Jablanici. Kasnije su u montaži dodani ostali glumci, a za snijeg je poslužila obična vata koja se toliko očito vidi u zadnjoj sceni kad umire tifusar kojeg je glumio Oleg Vidov. Most koji i danas dijelom stoji u Neretvi, zapravo je bio pravi most. Napravljen je nakon rata, a preko njega je prolazila uskotračna pruga kroz Jablanicu. Kako je pruga bila ukinuta, most je jednostavno rastavljen i položen jednom trećinom uz padinu dok su dva dijela druge trećine, postavljena tako da se mogu snimiti scene prelaska partizana preko mosta.
Scena u kojoj most eksplodira napravljena je u studiju u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Kamera je najprije snimila pravi eksterijer oko mosta, ali je običnim kartonom prekriven kadar gdje se vidio most. Trik-eksplozija koja je snimljena u studiju, ili kako se govorilo »na stolu«, kasnije je montirana u scenu s originalnom pozadinom, kaže Maštrović.
