U Cannes se vraća i izvrsni Robert Guediguian čiji je prethodni film »Snjegovi Kilimanđara« prikazan na HTV-u u gluho doba noći, jer valjda nije red da Hrvati promatraju škverskog sindikalista kako po sistemu lutrije izvlači iz kutije imena onih koji će dobiti otkaz, jer se otkazi u našem raju ne događaju. U najnovijem komadu »Un histoire de fou« i dalje ostaje na aktivističkom terenu, ali je ponešto ambiciozniji, u priči o mladom Armencu, pripadniku Armenske oslobodilačke armije (glumi ga prelijepi Syrus Shahidi), koji u osamdesetima postavi bombu pod automobil turskog ambasadora u Parizu, pri čemu biva ranjen nedužni biciklist, nakon čega majka terorista (neizostavna Ariane Ascaride) posjećuje žrtvu u bolnici, priznavši mu da iza napada stoji njen sin. No to je tek početak gotovo epske storije koja prati povijest jednog ludila.

A u najnovijem komadu »Mladost« Paolo Sorrentino odvodi Michaela Cainea i Harveya Keitela na wellness tretman u onaj isti luksuzni hotel u Davosu u kojem je Thomas Mann ambijentirao »Čarobnu goru«.

Poput Matanićeve strukture

Povrh svega, Caine glumi dirigenta i skladatelja koji se u ranoj mladosti družio sa Stravinskim. A jedan od gostiju hotela, holivudski glumac kojeg su mase upamtile po ulozi robota (Paul Dano), kaže da obožava Novalisa. To je film o imućnim balzamiranim tijelima, kojima masaže i termalne kupke tek produžuju vijek trajanja za par mjeseci. Keitelov lik režisera koji priprema svoj filmski testament, kaže Caineu da mokri dva puta dnevno i to par kapi svaki put, što znači da mu se bliži kraj. Nemir u taj idilični svijet imućnih zombija unijet će nakratko pojava Miss Universe kao ultimativna »grande bellezza« filma, koja je za nagradu dobila welness paket. A u hotel je navratila i ostarjela glumica (Jane Fonda), kako bi Keitelu poručila da neće prihvatiti ulogu u njegovu filmu, jer su joj ponudili ulogu alkoholizirane bake u meksičkoj TV seriji.

  Poput Matanićeva »Zvizdana«, najnoviji komad genijalnog Jie Zhang-kea »Shan he gu ren« (Brda se mogu razdvojiti) također koristi epizodičnu strukturu kao i njegov prethodni film »Dodir grijeha«, samo što je ovdje razlomio priču u tri različita vremenska perioda. Film počinje proslavom Nove 1999. s plesom uz simbolične zvuke Pet Shop Boysa (»Go West«), kad Zhang-keova muza Zhao Tao udajom za imućnog vlasnika rudnika slomi srce bivšeg momka koji je zaradio rak pluća godinama se spuštajući u njegovo okno i moleći se na ulazu pred minijaturnim oltarom da iz njega izađe živ.

   U drugom dijelu čija se priča odvija danas, rudar se vraća u Shanxi i otkriva da se njegova bivša ljubav rastala od muža koji je odveo njihova sina Dollara u Šangaj, gdje ga upisuje u elitni britanski koledž. A treća priča, koja se odvija 2025., fokusirana je na sada već odraslog sina koji živi s ocem u Australiji i upušta se u vezu s puno starijom profesoricom kineskog. Jedino se majka i dalje davi u monotoniji Shanxija, ironično plešući po snijegu na iste »Go West« taktove.

   Poput »Djece oluje« Lava Diaza, najnoviji film Brillantea Mendoze »Takalub« također promatra opustošenu filipinsku obalu nakon naleta tajfuna Haiyan. No dok je Diaz meditativniji i igra na efekt crno-bijele umjetničke fotografije, Mendoza je nabrijaniji i religiozniji. U odjavnoj špici čak citira riječi biblijskog propovjednika. Ne zato jer je nakon razvratnog »Serbisa« i iznimno brutalnog »Kinataya« preko noći pronašao spas u vjeri, već zato što su religiozne njegove žrtve.

Mučna tema

Kako je film snimljen uz potporu filipinskog ministarstva okoliša, Mendoza želi pokazati humanost običnih ljudi na djelu i izuzev prizora u kojem jedan mladić krade limeni krov sa razorene stračare, ne želi prikazati onu ružniju stranu filipinske tragedije s njenim šakalima i profiterima. A oči autorove glumice Nore Auron (»Sinapupunan«), portretirane kao dobri kvartovski anđeo dok skuplja donacije za susjeda čiji je šator stradao u požaru, emaniraju iskrene emocije i nježnost.

   U paralelnoj selekciji »Izvjestan pogled« prikazan je začudni i krajnje odvažni komad meksičkog sineasta Davida Pablosa »Las elegidas«, ambijentiran u miljeu teen prostitucije u Tijuani. Iako je tema dostatno mučna, film je krajnji antipod meksičkoj epizodi Glawoggerova dokumentarca »Slava kurvi« i autor pristupa svojoj inertnoj priči gotovo antropološki. Ovo bi se jako svidjelo ranom Mendozi. No koliko god bio koncentriran na detalje, kako Pablosova priča odmiče, tako se autor sve više udaljava od emocija.