VENECIJA » Čak tri filma na Mostri pokušala su izmjeriti dioptriju diktature, metaforički i doslovno. U najnovijem dokumentarcu Joshue Oppenheimera »The Look of Silence« (Pogled tišine) prikazanom u konkurenciji, koji funkcionira kao emotivnija varijacija autorova remek-djela »The Act of Killing« (Čin ubijanja), mladi oftalmolog pregledava vid žrtvama indonežanskog genocida, ali i onima koji su taj genocid počinili. »Ostale su samo kosti« – kaže starac referirajući se na ostatke svog sina, dok žena pere njegovo umorno staro tijelo na kojem su također ostale samo kosti.

   Krvnici su ljuti na svog ispitivača jer »ide previše duboko za razliku od Joshue«. Tu više nema mjesta campu i sve je jako seriozno. Riječ »komunist« kao uvreda spominje se u filmu onoliko koliko se ta ista riječ u istom kontekstu spominje u našoj prosječnoj desničarskoj tiskovini ili povijesnoj knjizi. Zato ne čudi da u Oppenheimerovu filmu učitelj indoktrinira male muslimane, govoreći im da su komunisti praktički inkarnacija najvećeg zla.

Autori u krizi

Na sličnom genocidno-diktatorskom kolosijeku zatekao se i iranski sineast u londonskom egzilu Mohsen Makhmalbaf, čiji je najnoviji komad »Predsjednik« ambijentiran u imaginarnoj zemlji u Zakavkazju, iako je snimljen u Gruziji, s gruzijskim glumcima. Kad vojska svrgne diktatora u državnom udaru – iako promjena vlasti nije donijela nikakvo poboljšanje – on pokušava pobjeći iz zemlje u društvu unuka, prerušen u beskućnika/uličnog svirača. No za razliku od Oppenheimera, tu nema mjesta sentimentima i znakovima solidarnosti. Tek u ponekom kadru isplivat će na površinu tragovi humanosti izgubljeni u krvi.

   Autor je u press knjižici opisao svoj film kao »modernu bajku o Moći«, ali je njegova tema krajnje predvidiva u svojoj didaktičnosti. Iako je riječ o respekatabilnom ali pomalo precijenjenom autoru (lani je bio gost Motovuna), ovo je njegov definitivno najlošiji film.

   Južnu Koreju kao diktaturu promatra i veliki radoholičar Kim Ki-duk u najnovijem filmu »Jedan na jedan«. Dok je autor prestavljao film, u dvorani »Perla« se uključio alarm. Na sreću bio je to lažni alarm, zbog kratkog spoja. Ali ima u tome neke proklete simbolike, jer svaki novi autorov film odjekne na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni snažnije od alarma. Iako mediji u potrazi za skandalima zaboravljaju naglasiti da je svaki Kimov film lošiji od prethodnog.

   Ovaj najnoviji je autorov treći film za redom koji on predstavlja na venecijanskom Lidu, iako ne donosi ništa novo što već nismo vidjeli u njegovim ultranasilnim komadima, osim što je njegov politički nerv naglašeniji. Priča je fokusirana na grupu »običnih« građana koji u napuštenom podrumu osnuju tajnu paravojnu jedinicu kako bi svekolikim metodama molestiranja i torture, iznudili priznanje od pojedinaca koji su sudjelovali u brutalnom ubojstvu jedne djevojčice.

Očajnici na Ženevskom jezeru

Moralizam dijaloga postaje sve naglašeniji i tezičniji. Brojne reference na korejsku ekonomsku krizu i tešku socijalnu situaciju tek su odveli film u limb plošnosti, dok mu je naracija krajnje zamorna i repetitivna. Ako je pak riječ o korejskim očajnicima koji se odlučuju na direktnu akciju, Kim nije ni do koljena Jungovu pulsirajucem doksu »Dnevnik bez fikcije« prikazanom na ovogodišnjem izdanju Festivala subverzivnog filma.

   Sličnim očajnicima bavi se i najnoviji komad Xaviera Beauvosa »Le rancon de la gloire« (Cijena slave), autora čiji je prethodni komad »O bogovima i ljudima« bio prikazan i u nas, samo što je priču umotao u feelgood celofan božićnog filma. U centru priče je jedan siromašni Arap (Roschdy Zem) koji živi u trošnoj baraci u Veveyu na Ženevskom jezeru. Kako ne može skupiti novac za ženino bolničko liječenje, u tandemu s prijateljem (sjajni Benoit Poelvoorde), netom izašlim iz zatvora, koji se uselio u njegovu kućicu, odluči ukrasti lijes Charlieja Chaplina i zatražiti otkupninu, jer »Chaplin je u svojim filmovima uvijek bio na strani beskućnika, radnika i potlačenih«. Njihovu gestu pozdravila je i komičareva obitelj čiji se dio pojavljuje u filmu, poput Chaplinove praunuke Dolores koja glumi sebe.

   I najnoviji film sumanutog Quentina Dupieuxa »Reality« prikazan u »Horizontima«, slijedi autorovu prepoznatljivu trajektoriju (»Wrong Cops«, »Rubber«), s Jonom Hederom koji u kostimu vepra vodi kulinarski TV show, ali se snimanje stalno prekida zbog njegova psihosomatskog svrbeža, te snimatelja koji postaje zatočen u vlastitoj noćnoj mori u kojoj više ne znamo gdje počinje film u filmu, a gdje se nastavlja »stvarnost«, odnosno život.