U filmu je čekanje metafora – čeka se u redu za kartu, za sendvič, za neko piće, čeka se da netko dođe, da se ode, da završi smjena, da prođe dan... To je film o nekoliko kvadratnih metara jednog svijeta, film o lokaciji i vremenu, kroz vrlo obične, svakodnevne situacije
Među filmovima koji su posljednjih godina snimljeni o Rijeci i u Rijeci, posebno se zanimljivim čini dokumentarac »Polazište za čekanje« mlade redateljice Maše Drndić, koji će u četvrtak, 28. ožujka biti premijerno prikazan u Art kinu »Croatia«. Tijekom 45 minuta filma upoznajemo Žabicu, vjerojatno posljednji gradski autobusni kolodvor u Hrvatskoj koji nije promijenio svoje lice doslovce desetljećima: izrovani asfalt, nenatkrivena stajališta, gužva na peronima, a sve uz buku i vrevu gradskog prometa…
Ljudi i priče
Bilo je trenutaka kada sam mislila da je najbolje odustati jer mi se činilo da ideju neću moći realizirati. Ali toliko smo vremena proveli na Žabici da sam se zaljubila u ritam tog mjesta. Bilo je agresivnih, ali i divnih dana. Nikad nismo znali unaprijed što nas čeka; nikada nismo našli one koji su obećali doći; mnogo se dana nije događalo ništa, ali bili smo strpljivi. Postali smo dijelom tih »čekača«…
Iskustvo Tallinna
Dok sam bila na studiju u Estoniji, moram priznati postala sam malo nostalgična prema našem mentalitetu, počela mi je nedostajati ta »naša« neorganiziranost, kaotičnost, pa i izravnost iz koje prozlazi nevjerojatna kreativnost u svakodnevnom opstajanju. Ipak sve je to daleko od idiličnog, što sam shvatila odmah pri povratku i pri radu na ovom filmu.
Maša Drndić (1982) diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te magistrirala snimateljski smjer pri Baltic Film and Media School u Taljinu. Dokumentarnim filmom počinje se baviti od 2002. godine u sklopu Udruge Filmaktiv.
Godine 2007. kao polaznica francuske škole dokumentarnog filma »Atelier Varan« iz Pariza režira film »Moj Beograd«, godinu dana kasnije primljena je u dokumentarnu radionicu »Aristoteles Workshop« koju organizira francusko-njemački kanal »Arte« i režira dokumentarni film »In the Shadow«. Filmovi joj sudjeluju u konkurenciji na festivalima ZagrebDox (2008), South- East European film festival Los Angeles, Seedox film festival, Jugoslavenska kinoteka Beograd, Printemps de Paris (2008), Festival francuskog dokumentarnog filma, Beograd, 6.CinemadaMare film festival u Italiji te Dokufest 2008., Prizren kao i na 6. Liburnia film festivalu u Ičićima.
U sklopu magistarskog studija BFM-a režira i snima kratkometražni dokumentarac »Detaché« te dugometražni »A couple of stories before departure«, a kao direktor fotografije/snimateljica te montažer i scenarist snima kratkometražne igrane filmove od kojih »Day After the Night Before« (10 min.) redatelja Krista Viidinga osvaja nagradu za najbolji studentski kratki igrani film pri festivalu »Eesti Vabariigi 44. Amatöörfilmide«.
Eksperimentalni film »Blow« (18 min.) redateljice Edine Culog u kojemu potpisuje kameru, scenarij i montažu osvaja drugu nagradu na Tartu studentskom festivalu, a na 16. Országos Diákfilmszemle u Budimpešti osvaja Best Hollywood Award – nagradu za najbolji art film. U sklopu Palamuse filmskog festivala u Estoniji 2010. odnosi dvije nagrade – za najbolji eksperimentalni film te za najbolju fotografiju (kameru). Osim toga snima i kratke igrane filmove »Enough!« Barnardesa Andoluseca koji osvaja prvu nagradu za redatelja i za film u cjelini na »Kinomanai 2011« u Vilniusu u Litvi; zatim »Snow covers the tracks« Eve Kubar te »My Dear Arnold« Ane Tsimintie i Paola Girola. Posljednja dva dokumentarna filma snimana su u Rijeci – Factory in Progress (45 min., P.M. D. RI, Rijeka, 2012.) i Žabica (u postprodukcijskoj fazi).
Kao snimateljica i montažerka autorica je brojnih namjenskih video radova snimanih za Intech, Motovunski filmski festival, Krila, Trafik, Pal, Katapult...
Odlučila sam nastaviti rad na filmu, ali mi je studij u europskim filmskim centrima i dalje bio financijski nedostupan. A onda je Estonija otvorila internacionalni program, koji su vodili odlični profesori i bio je dobro tehnički opremljen. Studij je trajao dvije godine i zaista je to bilo vrijedno iskustvo!
Ritam filma
I rad na filmovima. Snimali smo stalno, pri čemu svi rade sve! Oni su mala zemlja i svjesni su da moraju tako. I kod njih ima umjetničke sujete i ljubomore, ali kad rade, svi daju maksimum, jer znaju da inače neće biti u sljedećem projektu! Tako sam i ja prošla sve faze nastajanja filma, što je bilo iznimno korisno i zanimljivo!
Uopće moram reći da su mi mnogi ljudi pomogli da taj film dovedem do kraja. Uz Josipa Grabara, koji mi je bio vjeran suradnik i najveća podrška u dilemama da li napustiti projekt ili nastaviti, moram spomenuti majstora tona Daniela Garciju, koji je odradio težak posao – Žabica je sama po sebi bučno mjesto, a on je uspio sačuvati tu izvornu buku, a ipak dopustiti dijalozima da dođu do uha gledatelja. Film je produkcija Fimaktiva i Marina Lukanovića, koji me »spasio« od svih razmišljanja o pravnim i administrativnim zavrzlamama, na čemu sam mu jako zahvalna. Kao i svim prijateljima koji su uvijek bili spremni uskočiti, kad god je to bilo potrebno.
