"Polazište za čekanje"

Maša Drndić o svom filmu o riječkoj Žabici: Režijski moja ljubav je dokumentarac

Svjetlana Hribar

U filmu je čekanje metafora – čeka se u redu za kartu, za sendvič, za neko piće, čeka se da netko dođe, da se ode, da završi smjena, da prođe dan... To je film o nekoliko kvadratnih metara jednog svijeta, film o lokaciji i vremenu, kroz vrlo obične, svakodnevne situacije 



Među filmovima koji su posljednjih godina snimljeni o Rijeci i u Rijeci, posebno se zanimljivim čini dokumentarac »Polazište za čekanje« mlade redateljice Maše Drndić, koji će u četvrtak, 28. ožujka biti premijerno prikazan u Art kinu »Croatia«. Tijekom 45 minuta filma upoznajemo Žabicu, vjerojatno posljednji gradski autobusni kolodvor u Hrvatskoj koji nije promijenio svoje lice doslovce desetljećima: izrovani asfalt, nenatkrivena stajališta, gužva na peronima, a sve uz buku i vrevu gradskog prometa… 


  Za autoricu Mašu Drndić ova je atmosfera bila poticajna, štoviše u neku ruku romantična, sa svim kaotičnim zbivanjima i ljudima koji pripadaju ovakvim mjestima…   – Oduvijek sam bila opsjednuta prostorima koji nestaju – kaže redateljica. Kad sam 2010. godine čula da će se u Rijeci graditi novi autobusni kolodvor, odlučila sam snimiti dokumentarac o Žabici. Ali ne samo registrirati mjesto kao takvo, već pokušati uloviti njegov duh, prikazati ga kroz ljude, njihove razgovore i neformalno ponašanje, kroz ustaljeni ritam kaosa koji je karakterističan za ovakva mjesta. Počela sam snimanje, očekujući da ću imati priliku zabilježiti »umiranje starog kolodvora«. No, ugovori su se produživali, gradnja novog kolodvora odgađala… 

 Ljudi i priče


Bilo je trenutaka kada sam mislila da je najbolje odustati jer mi se činilo da ideju neću moći realizirati. Ali toliko smo vremena proveli na Žabici da sam se zaljubila u ritam tog mjesta. Bilo je agresivnih, ali i divnih dana. Nikad nismo znali unaprijed što nas čeka; nikada nismo našli one koji su obećali doći; mnogo se dana nije događalo ništa, ali bili smo strpljivi. Postali smo dijelom tih »čekača«… 


 Kažete »mi«?  – Josip Grabar i ja. On je snimao zvuk, ja sam bila iza kamere. Žabica je osjetljivo mjesto, ne podnosi veliku ekipu, a ljudi najčešće ne vole kameru – ne žele biti snimljeni. Trebalo je dugo razgovarati s njima da bi stekli povjerenje i dozvolili nam snimanje. Družili smo se intenzivno s Žabičanima godinu dana, ti su naši razgovori pokrenuli zanimljive, vrlo često i teške životne priče, svaka bi mogla biti osnova za neki novi film… Bilo je divnih ljudi spremnih pomoći, zanimljivih karaktera, sjajnih priča, ali nisu htjeli pred kamere. I to sam poštovala.   Tko su ljudi sa Žabice?  – Uglavnom su to starije osobe kojima nedostaje druženje. Oni su istinski stanovnici Žabice, iako ne žive u blizini. Dolaze svakodnevno, zimi rjeđe, ali od prvih proljetnih dana redovito i na Žabici komuniciraju s ljudima u prolazu, dijele svoje probleme. 


Putovanja, selidbe i život izvan matične sredine determiniraju čovjeka, nauče ga da bude promatrač. Tako i ja uvijek nanovo pokušavam shvatiti gdje sam.   S devet godina preselila sam s majkom iz Beograda u Rijeku. Bio je to šok, ali ne i traumatično iskustvo. U filmu »Moj Beograd« razriješila sam sva svoja razmišljanja o toj promjeni u životu. Danas mislim da je to iskustvo za mene prednost – imam uspomene koje volim i koje me uzbuđuju, ali i uče da volim ovo što imam sada. Ne razmišljam o tome što bi bilo da je bilo drugačije… 


 Koliko se današnji scenarij razlikuje od onoga s kojim ste krenuli u projekt?  – Kad sam shvatila da gradnje novog kolodvora neće biti, napisala sam novi plan i sinopsis i tada shvatila da je ideja i dalje ista: snimiti atmosferu i vrijeme čekanja.   U filmu je čekanje metafora – čeka se u redu za kartu, za sendvič, neko piće, čeka se da netko dođe, da se ode, da završi smjena, da prođe dan… To je film o nekoliko kvadratnih metara jednog svijeta, film o lokaciji i vremenu, kroz vrlo obične, svakodnevne situacije. To jest dokument, ali iz mog kuta gledanja. I glazba i ritam filma rezultat su mog subjektivnog doživljaja tog prostora.    Imam romantičan odnos prema Žabici iako to nije neko »veselo« mjesto, ali je jedno od rijetkih koje je zadržalo obilježje trga, a takvih je sve manje. Suvremena arhitektura kida odnose među ljudima – samo na ovakvim prostorima stvari se rješavaju na autentičan, izravniji način jer su ljudi u direktnom kontaktu jedni s drugima.  

Iskustvo Tallinna




Dok sam bila na studiju u Estoniji, moram priznati postala sam malo nostalgična prema našem mentalitetu, počela mi je nedostajati ta »naša« neorganiziranost, kaotičnost, pa i izravnost iz koje prozlazi nevjerojatna kreativnost u svakodnevnom opstajanju. Ipak sve je to daleko od idiličnog, što sam shvatila odmah pri povratku i pri radu na ovom filmu. 


 Kako ste uopće došli u Estoniju? To nije neko uobičajeno odredište za studij filmske režije.  – Oduvijek me zanimao film, ali nisam imala financijske uvjete za studij. Diplomirala sam grafiku na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Rijeci, ali sam paralelno pohađala filmske radionice. Tako sam i saznala za natječaj francuske škole dokumentarnog filma »Ateliers Varan«. Javilo se mnogo kandidata, ali ih je na razgovor pozvano 300, a primali su dvanaest. Bila sam presretna kad sam se našla među njima! Profesori su bili fantastični i tu sam snimila moj beogradski dokumentarac, koji je prikazan na nekoliko festivala – East European film festival u Los Angelesu, u Parizu, na Liburnijakom filmskom festivalu, na Zagrebdoxu… 


Maša Drndić (1982) diplomirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te magistrirala snimateljski smjer pri Baltic Film and Media School u Taljinu. Dokumentarnim filmom počinje se baviti od 2002. godine u sklopu Udruge Filmaktiv. 


  Godine 2007. kao polaznica francuske škole dokumentarnog filma »Atelier Varan« iz Pariza režira film »Moj Beograd«, godinu dana kasnije primljena je u dokumentarnu radionicu »Aristoteles Workshop« koju organizira francusko-njemački kanal »Arte« i režira dokumentarni film »In the Shadow«. Filmovi joj sudjeluju u konkurenciji na festivalima ZagrebDox (2008), South- East European film festival Los Angeles, Seedox film festival, Jugoslavenska kinoteka Beograd, Printemps de Paris (2008), Festival francuskog dokumentarnog filma, Beograd, 6.CinemadaMare film festival u Italiji te Dokufest 2008., Prizren kao i na 6. Liburnia film festivalu u Ičićima. 


  U sklopu magistarskog studija BFM-a režira i snima kratkometražni dokumentarac »Detaché« te dugometražni »A couple of stories before departure«, a kao direktor fotografije/snimateljica te montažer i scenarist snima kratkometražne igrane filmove od kojih »Day After the Night Before« (10 min.) redatelja Krista Viidinga osvaja nagradu za najbolji studentski kratki igrani film pri festivalu »Eesti Vabariigi 44. Amatöörfilmide«. 


  Eksperimentalni film »Blow« (18 min.) redateljice Edine Culog u kojemu potpisuje kameru, scenarij i montažu osvaja drugu nagradu na Tartu studentskom festivalu, a na 16. Országos Diákfilmszemle u Budimpešti osvaja Best Hollywood Award – nagradu za najbolji art film. U sklopu Palamuse filmskog festivala u Estoniji 2010. odnosi dvije nagrade – za najbolji eksperimentalni film te za najbolju fotografiju (kameru). Osim toga snima i kratke igrane filmove »Enough!« Barnardesa Andoluseca koji osvaja prvu nagradu za redatelja i za film u cjelini na »Kinomanai 2011« u Vilniusu u Litvi; zatim »Snow covers the tracks« Eve Kubar te »My Dear Arnold« Ane Tsimintie i Paola Girola. Posljednja dva dokumentarna filma snimana su u Rijeci – Factory in Progress (45 min., P.M. D. RI, Rijeka, 2012.) i Žabica (u postprodukcijskoj fazi). 


  Kao snimateljica i montažerka autorica je brojnih namjenskih video radova snimanih za Intech, Motovunski filmski festival, Krila, Trafik, Pal, Katapult...



  Odlučila sam nastaviti rad na filmu, ali mi je studij u europskim filmskim centrima i dalje bio financijski nedostupan. A onda je Estonija otvorila internacionalni program, koji su vodili odlični profesori i bio je dobro tehnički opremljen. Studij je trajao dvije godine i zaista je to bilo vrijedno iskustvo! 


 Estonija je nama posve nepoznat svijet!  – Esti su slični Fincima, u osnovi dragi ali zatvoreni ljudi, a paralelni život uz njih žive brojni Rusi koji su potpuno drugačiji. Estonija je zemlja bez sunca, snijeg se zadržava do svibnja. Prvi puta sam imala osjećaj da mogu čuti svoje misli. Nisam razumijela jezik i godila mi je ta neobična bijela tišina… 

 Ritam filma


I rad na filmovima. Snimali smo stalno, pri čemu svi rade sve! Oni su mala zemlja i svjesni su da moraju tako. I kod njih ima umjetničke sujete i ljubomore, ali kad rade, svi daju maksimum, jer znaju da inače neće biti u sljedećem projektu! Tako sam i ja prošla sve faze nastajanja filma, što je bilo iznimno korisno i zanimljivo! 


 Razmišljate li o snimanju igranog filma u budućnosti?  – Ne. Možda bih voljela biti kamera u igranom filmu, ali ipak režijski moja je ljubav dokumentarac – nemam potrebu nanovo izmišljati stvarnost, obožavam konstantna iznenađenja koja mi nudi direktno promatranje svijeta kroz objektiv, odnosno dijalog koji vodim s materijalom u procesu montaže.   Kako ste se uklopili u riječku realnost nakon dvije godine izbivanja?  – U Rijeci ima uzbudljivih kulturnih projekata i nastojim u njima sudjelovati. Site specific projekti, poput »Factory in Progress«, uključuju različite umjetnike koji se bave lokacijom, njenom poviješću i perspektivom, što je sve dio mojih interesa. Upoznala sam niz zanimljivih ljudi s kojima sam u stalnom kontaktu, između ostalih i riječki band »Japanski premijeri« – susret s njihovom glazbom poklopio se s mojom vizijom »ritma« Žabice, pa sam ih pozvala da kreiraju soundtrack. 

  Uopće moram reći da su mi mnogi ljudi pomogli da taj film dovedem do kraja. Uz Josipa Grabara, koji mi je bio vjeran suradnik i najveća podrška u dilemama da li napustiti projekt ili nastaviti, moram spomenuti majstora tona Daniela Garciju, koji je odradio težak posao – Žabica je sama po sebi bučno mjesto, a on je uspio sačuvati tu izvornu buku, a ipak dopustiti dijalozima da dođu do uha gledatelja. Film je produkcija Fimaktiva i Marina Lukanovića, koji me »spasio« od svih razmišljanja o pravnim i administrativnim zavrzlamama, na čemu sam mu jako zahvalna. Kao i svim prijateljima koji su uvijek bili spremni uskočiti, kad god je to bilo potrebno.