Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 26
Sutra: 14° 14° 26
19. svibnja 2019.
Nizozemski redatelj na Animafestu

Intervju MICHAEL DUDOK DE WIT Nakon Oscara mogao sam sam odlučivati što i kako ću raditi

Osnova priče o čovjeku koji se našao na pustom otoku rodila se vrlo brzo, jer još od djetinjstva volim tu ideju o osobi nasukanoj na pustom otoku - Michael Dudok de Wit
Osnova priče o čovjeku koji se našao na pustom otoku rodila se vrlo brzo, jer još od djetinjstva volim tu ideju o osobi nasukanoj na pustom otoku - Michael Dudok de Wit
Autor:
Objavljeno: 18. lipanj 2017. u 11:33 2017-06-18T11:33:27+02:00

Ja, ustvari, uopće nisam planirao raditi dugometražni film, jer za to morate raditi mnoge kompromise i vaš je posao više da ostvarite snove producenta nego svoje vlastite. Kratki filmovi imaju svoju snagu i nije potrebno napraviti dugometražni animirani film kako biste se kreativno dokazali. Ovo što se meni dogodilo bilo je zaista jedinstveno. Dobio sam e-mail iz Ghibli studija, čije filmove obožavam, u kojem su mi ponudili da radim film koji bi oni producirali. Ponuda je došla od samog Hayaa Miyazakija, kome se svidio moj film »Otac i kći«

Michael Dudok de Wit nizozemski je redatelj koji živi i radi u Londonu. Na Animafestu u Zagrebu već je bio 2002. godine i tada je njegov kratki animirani film »Otac i kći« nagrađen Grand Prixom. Dvije godine prije taj isti film nagrađen je Oscarom.

Ove godine De Wit je došao na Animafest sa svojim dugometražnim animiranim filmom »Crvena kornjača« i još jednom dobio glavnu nagradu zagrebačkog festivala.

»Crvena kornjača« njegov je prvi dugometražni film, nastao u produkciji sedam kuća predvođenih japanskim studijem Ghibli. »Crvena kornjača« prvi je ne-japanski film koji je producirao Ghibli studio, a gotovo nevjerojatnom pričom o tome kako je došlo do te suradnje započeli smo naš razgovor s Michaelom Dudokom de Witom.

– Ja, ustvari, uopće nisam planirao raditi dugometražni film, jer za to morate raditi mnoge kompromise i vaš je posao više da ostvarite snove producenta nego svoje vlastite. Znam mnoge koji su tako radili i na kraju su samo bili vrlo razočarani. Kratki filmovi imaju svoju snagu i nije potrebno napraviti dugometražni animirani film kako biste se kreativno dokazali. Ovo što se meni dogodilo bilo je zaista jedinstveno. Dobio sam e-mail iz Ghibli studija, čije filmove obožavam, u kojem su mi ponudili da radim film koji bi oni producirali. Ponuda je došla od samog Hayaa Miyazakija, kome se svidio moj film »Otac i kći«. Naravno da sam odmah pristao. Rekli su mi da film mogu raditi u Europi s europskim umjetnicima, no htjeli su da ga ja napišem, dizajniram i da bude potpuno u mom stilu. Oni su ga željeli samo producirati, drugim riječima financirati i nadgledati ga.

Je li Vam ta situacija bila stresna za stvaranje priče?

– Pa na početku sam bio malo zbunjen, no osnova priče o čovjeku koji se našao na pustom otoku rodila se vrlo brzo, jer još od djetinjstva volim tu ideju o osobi nasukanoj na pustom otoku. Jedino još nisam znao na koji način će preživjeti. Prvo sam se bavio mišlju da će biti sam i da će se raditi o njegovom odnosu sa samim sobom i prirodom. Onda, kada sam odlučio da će zauvijek ostati na tom otoku shvatio sam da ne treba tu posve sam provesti cijeli život pa sam želio stvoriti ženu koja bi bila s njim i onda sam pustio da to krene svojim tijekom. Dakle ideja za početak bila je vrlo jasna; eksploatacija prekrasne tropske plaže, šume, izmjene dana i noći i sama jednostavnost svega toga, bez nekih čudovišta ili drugih ljudi.

Kako je u priču ušla kornjača?

– Prvo sam se upitao: ako će on ostati na tom otoku, što bi mogao biti razlog tome. U pokušajima da ode s otoka nešto u oceanu ga je u tome sprečavalo. Da je to bila nekakva opasnost poput morskog psa, to bi bilo malo prejednostavno i dosadno i već je bezbroj puta viđeno u mnogim filmovima. Dakle trebao sam naći biće koje ga ne želi pojesti ili povrijediti, već ga samo spriječiti da ne ode. Tu se priča stvarno počela razvijati, jer do tog trenutka nisam znao na koji način će do njega doći žena. Znao sam da film treba ženu kako bi bio zanimljiviji i jednu jednostavnu ljubavnu priču bez velike dramatičnosti. Kada mi je napamet pala kornjača znao sam kako ću riješiti i problem s dolaskom žene.

Zašto ste odabrali upravo morsku kornjaču?

– Vizualno te su životinje vrlo lijepe i zanimljive i ja zaista volim kornjače. One su krhke i žive u samoći, nestanu u oceanu i po nekoliko godina, a onda se vraćaju na isto mjesto da odlože jaja, imaju ruke i noge, ne baš kao ljudi, ali slično, nisu preslatke i prijateljske životinje, ne smije ih se nikada dirati po glavi, a sviđa mi se i to što su reptili i što su u raznim kulturama često simbol besmrtnosti. Sviđala mi se ideja da će ona doći na plažu i zatim se opet vratiti u ocean nakon što obavi ono što je trebala učiniti.

Pretpostavljam da i njena crvena boja ima specifično značenje.

– Boja je svakako važna. Kada se ona pojavi u filmu, prvi put se vidi crvena boja i, naravno, ona je trebala biti drugačija od svih ostalih kornjača. Pojavljivanje kornjače specijalan je trenutak i to je trebao biti upečatljiv moment. Crvena boja je obično znak za ljubav, ljutnju ili opasnost i iskreno rečeno nisam mogao naći neku bolju boju od crvene. Mislio sam da bi mogla biti crna, jer to je također misteriozna i upečatljiva boja, ali neki ljudi bi u njoj sigurno našli neku rasističku simboliku i to nisam želio uvlačiti u ovu priču. Mogao sam reći da to što oni vide nije točno i da to nije moj problem, ali na kraju bi bio problem. Film je produkt napravljen za publiku i gleda ga veliki broj ljudi i zato želim biti siguran da ako i postoje u njemu neki simboli, oni nikoga ne vrijeđaju.

Mašta je očito veliki dio vaše realnosti.

– Naš svakodnevni život sastoji se od realnosti i mašte. Iz vlastitog iskustva znam da su oni usko povezani i da fantazija popunjuje mnogo prostora. Živjeti u mašti ne znači biti lud, i za mene mašta je vrlo realna. Osim toga realnost je vrlo subjektivna i moja realnost je različita od realnosti drugih osoba. U filmu je vrlo jasno prikazano ono što se događa u zbilji, za razliku kada se govori o njegovim osjećajima ili snovima, no istovremeno tu je i paradoks da se može povjerovati u nešto što je nevjerojatno. Osim toga u filmovima je sve moguće i mislim da je preobražaj kornjače u ženu vrlo prirodan.

Priroda ima veliku ulogu u vašem filmu u kojem je i fantastična scena cunamija. Je li to Vaš mali doprinos Japanu?

– Scenu sa cunamijem sam imao u priči prije nego što se cunami desio u Japanu 2007. godine. Naravno da me je na to malo potakao onaj koji se prije toga dogodio u Indoneziji, koji je bio vrlo impresivan i sve te slike ostale su mi urezane u sjećanje. Cunami je fascinantna pojava, ima ubilačku snagu, ali je također prekrasan. Ja sam u filmu želio prikazati prirodu koja nije uvijek samo lijepa i dobra, jer priroda ima i drugu stranu. U priči smo također trebali jedan preokret, prije cunamija obitelj je živjela sretno pa se nešto trebalo dogoditi da im potpuno promijeni život. Nakon što je cunami pogodio Japan ja sam pitao producente žele li da ga maknem iz priče ako je ta tema za Japan preosjetljiva, no oni su mi rekli da to nije potrebno, jer je cunami u filmu prikazan iskreno i s poštovanjem te da ga zadržimo, jer je vrlo važan za priču.

Vaš je film potpuno bez dijaloga, jeste li ga odmah tako zamislili ili se to dogodilo u procesu nastajanja filma?

– To se desilo u procesu stvaranja filma, jer ja sam prvo napisao dijaloge. Oni su razgovarali posebno u trenutku kada su se prvi put sreli. Mnogo sam razmišljao o tome što joj on želi reći i pitati ju. Ženu sam zamislio šutljivu, ne nijemu, ali samo kao osobu koja ne voli puno govoriti, jer sam smatrao da ta osobina odgovara njenom liku. No na kraju mi je bilo drago da sam poslušao savjete i da sam izbacio sve dijaloge.

Jer mi smo napravili probu s glumcima, ali i producenti i moja suradnica na scenariju Pascale Ferran mislili su da je bolje da izbacimo dijaloge. Prepustili smo se samo filmskom jeziku, glumi, glazbi i zvukovnim efektima i to nam dovoljno govori.

Možete li nam ukratko objasniti proces nastajanja animiranog filma i što je konkretno bio vaš dio posla?

– Na ovakvom filmu radi se postupno. Prvo se, naravno, napiše scenarij, zatim se napravi storyboard, onda se radi animatik, to je kao primitivan film od običnog crteža. Istovremeno se prave i slike u boji da bi se pokazale producentu i da bi se vidjelo je li zadovoljan poslom. Nakon toga počinju se dizajnirati likovi. S muškarcem je bilo lako, no za kreiranje žene trebalo nam je nekoliko tjedana. Ja sam započeo, a onda su mi pomogla još dvojica suradnika. Ona je mnogo suptilnija pa je sve bilo puno teže. Zatim su stvoreni svi ostali likovi koji se pojavljuju u filmu. Za šumu nam je također trebalo puno vremena. Šume jesu lijepe, ali ih nije lako crtati.

Znači za sve to, animatik i dizajniranje likova i prostora, trebalo nam je četiri i pol godine. Uglavnom sam to sve radio sam, no ponekad sam imao i nekoliko suradnika. Najteži dio posla je napraviti animatik priče, jer u scenariju sam imao previše scena o svemu što je on radio na otoku što bi možda pasalo u romanu, no nije djelovalo na filmu, pa smo radeći animatik morali napraviti koncizniju i intenzivniju priču i mnogo toga is scenarija moralo se izbaciti. No potrošiti toliko vremena na pripremi filma uglavnom je normalno. Onda su producenti godinu dana tražili novce i nakon toga smo sakupili sve umjetnike te počeli raditi na filmu. To je trajalo dvije godine, a najveći dio posla bila je naravno animacija ljudi i njihovih pokreta te njihovih sjena. Troje ljudi radilo je samo na sjenama dvije godine, jer to je vrlo kompleksan posao, kao i specijalni efekti kao valovi na moru, lišće koje se miče na vjetru. Imali smo dvadeset i četiri animatora, oko četrdesetak pomoćnika animatora te poseban tim za oslikavanje pozadine.

Na kraju slijedi postprodukcija, gdje se dodaju zvukovni efekti, glazba i vrši zadnje dotjerivanje boja. Možda sam preskočio nekoliko faza, ali to je otprilike kako se stvara animirani film. S filmom sam započeo početkom 2007. i završio sam ga u svibnju 2016.

Kako ste ušli u svijet animacije?

– Oduvijek sam volio crtati pa sam upisao umjetničku akademiju, a nakon par mjeseci znao sam da se želim baviti narativnom umjetnošću, stripovima ili animacijom. Animacija je imala tu prednost, jer je uključivala glazbu i zvuk. Ja sam pijanist i obožavam glazbu i to mi je bila najveća stimulacija da se posvetim animaciji. Kada sam otišao na svoj prvi festival animacije u Annecy gledao sam filmove od ranog jutra do kasno u noć, a gledao sam također i animatore iz cijelog svijeta koji su tamo radili, posebno iz Kanade, zapadne Europe i Japana i to me je zaista oduševilo, jer svi su oni bili vrlo skromni i zaista su samo marljivo radili. Nisu oni bili važni, već njihovi filmovi i tada sam sam sebi rekao da je to svijet u kojem i ja želim živjeti i raditi.

Jeste li pokušali skladati glazbu za svoje filmove?

– Ne, jer glazbu koju volim ne želim upotrebljavati u mojim filmovima. Ja volim jazz i blues, a takvu glazbu ne želim imati u svojim filmovima.

Vi ste napravili i vrlo zanimljiv film »Aroma čaja«, koji je u potpunosti crtan čajem.

– Da, mene vrlo inspirira kineska kaligrafija, tinta i kist na bijelom papiru. To je za mene jedna od najljepših umjetničkih formi zbog senzitivnosti i otvorenog prostora. Budući da nisam htio imitirati kaligrafiju, jer to je kineska umjetnost, želio sam napraviti apstraktan film inspiriran time. Ja jako volim tintu, no dok sam pripremao taj film zapitao sam se kako bi bilo kada bih upotrijebio neku drugu tekućinu. Prvo sam pomislio na krv, ali s njom sam imao komplikacije i onda ne znam ni kako došao sam do čaja i probao crtati njime. Ispalo je fantastično. Boja i tekstura su prekrasne i tako sam cijeli film iscrtao kistom i čajem.

Najkraći oskarovski govor

Vi ste također poznati kao osoba koja je održala najkraći govor prilikom dodjele Oscara.
– Da, to je istina. Zato što ljudi drže duge govore, Akademija vam unaprijed pošalje pismo u kojem vas lijepo zamole da ako osvojite nagradu održite što kraći govor i da će onaj tko održi najkraći govor dobiti HD televiziju. Ja sam pročitao to pismo, no od njih dobijete toliko pisama da sam ga na kraju i zaboravio. Kada sam dobio nagradu ja sam zahvalio samo producentima i svojoj supruzi – mislim da je govor trajao oko petnaestak sekundi – i sljedeći dan su me obavjestili da sam dobio televiziju. Sve je bilo smiješno, ali na kraju smo zahvaljujući toj televiziji i film i ja dobili mnogo više publiciteta.

Koliko vam je Oscar pomogao u karijeri?

– Prije Oscara bio sam anoniman animator, a nakon Oscara reklamne agencije dolazile su k meni i nudile mi posao. Prije toga sam bio običan zaposlenik studija. Volio sam raditi na reklamnim spotovima, jer bih pritom mnogo naučio. Imao sam dobar tim s kojim sam radio i nisam nikada mislio da tratim vrijeme radeći taj posao. Nakon Oscara mogao sam sâm odlučivati što i kako ću raditi. Čak kad bih im rekao da sam zaista premoren i da bi mogli naći nekog drugog, oni bi inzistirali da žele baš mene. To je bio zanimljiv preokret, plus što mi je i plaća postala mnogo veća.

Vi ste za svoje filmove već dobili bezbroj nagrada, postoji li još neka koja vam nedostaje?

– U principu ne. Oscar i samo nominacija za Oscara su najveće priznanje koje se može dobiti u filmskoj industriji. Kratki animirani film koji dobije Oscara uvijek dobije priliku da ga vidi mnogo više ljudi, pa je to prije svega dobra reklama za film. No na žalost, znam zakulisne igre iza Oscara pa često nagradu ne dobije najbolji film. Stoga mislim da su nagrade koje se dobiju na festivalima animacije mnogo vrednije, jer ih dijele animatori animatorima, ljudi koji zaista vole animaciju. Zagrebački festival je prije bio mnogo veći, no sada mi je puno draži. Slijedeći tjedan je festival u Annecyju koji je ogroman. Samo u konkurenciji dugometražnih animiranih filmova prikazat će se 23 filma. Ali manji festivali su mnogo prisniji i možete upoznati mnogo više ljudi.

Kao učitelju animacije što Vam je najvažnije prenijeti na Vaše studente?

– Ono što je najvažnije za sve studente animacije je nešto što ih ja ne mogu podučiti, ali mogu im malo pomoći govoreći o svojim iskustvima i najvažnijoj stvari koju moraju posjedovati, a to je kreativnost. Mnogi misle da mi samo sjedimo i crtamo i onda se napravi film i svi su sretni. No to nije baš tako. To je stalna borba i nekada je teško pronaći ideju, a kreativnost je najvredniji dio ove profesije i to se nikoga ne može podučiti. Ja sam mnogo o tome razmišljao i počeo proučavati što je ustvari kreativnost, što se ustvari događa u tvojoj glavi, u tvom srcu i cijelom tijelu kad si u transu dok satima crtaš. Ja recimo imam isti takav osjećaj i kada sviram glasovir. Mnogi studenti savršeno savladaju tehničku stranu animacije, ali nemaju što reći. Njima želim objasniti da svi animatori ne moraju pričati priču, neki mogu raditi u timu. Neki se nađu u tome da samo crtaju pozadine, što je također vrlo odgovoran i umjetnički zahtjevan posao. Nažalost mnogi vrlo rano ostave tu profesiju, financijski je vrlo nesigurna i teško je naći novce za pravljenje vlastitih filmova.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka