"Otok ljubavi" Jasmile Žbanić

Ljetna svaštara kod Poreča

Mate Ćurić

»Otok ljubavi« je međunarodna koprodukcija Hrvatske, Njemačke, Švicarske i BiH, a pokriće za sada ima samo u turističko-promidžbenoj ulozi za Poreč i otok Sv. Nikola, doduše vrlo skupoj za ono što smo dobili



Sad je konačno jasno zašto je Jasmila Žbanić ljetos preskočila filmski festival u Puli i otišla u švicarski Locarno. A izvrsno bi se uklopila sa svojim najnovijim filmom »Otok ljubavi«, snimljenim kraj Poreča na otočiću Sv. Nikola – koji je već pri dodjeli oko četiri milijuna HAVC-ovih kuna jednoj autorici iz druge države izazvao niz protesta i negodovanja – u ovogodišnju bezbojnu i lošu sliku hrvatskog filma. 


Možda bi se fiolm u takvoj nikakvoj konkurenciji ipak okitio pokojom nagradom, recimo za kostime Porečanke Elene Uljančić Vekić. Oni su s Giostre, a dobro su poslužili u jednom karnevalskom ugođaju ljetnog razuzdanog trokuta između njih dvije, bivše ljubavnice, Francuskinje Lili (koju igra grčka glumica Ariane Labed) i Flore (rumunjska glumica Ada Condeescu), te njega, Nijaza Grebe (sarajevski glumac Ermin Bravo) i sadašnjeg Lilinog muža. Ona pak, iako u poodmakloj trudnoći, želi zadržati i ljubavnicu i supruga ljubavnika i tako pomiriti cijeli kozmos u slavu tolerancije. 


Priznat ćete, to je ipak previše i za ljetnu svaštaru kod Poreča koja me iz nekog razloga cijelo vrijeme podsjećala na onu Matanićevu ljetnu idijotariju s »Majstorima«, samo što su kod Žabanićke glumci pomno birani i lijepi k’o slika, kao i sam ambijent, dok je kod Matanića upravo obrnuto – grubi su i odbojni. Zanimljivo je da se radi o dvoje talentiranih i donekle već potvrđenih autora, koji očito imaju toliko privilegija da novce za svoje filmove dobiju gdje i kada žele, pa se onda i bez velikih muka iživljavaju na ovakvim glupostima.    

Zaobilaženje Pule


No, prije no što se vratim samom filmu, podsjećam da će nam se »Otok ljubavi« još jednom razbiti o glavu jer će nakon svega njegovi autori htjeti pošto-poto idućeg ljeta na 62. Pulu, da se bar malo zadovolji taština, a karta na koju će sigurno igrati je Gordana Restović, Porečanka i ravnateljica Pulskog filmskog festivala. I film Ognjena Sviličića također je ove godine zaobišao Pulu zbog Venecije – što mu nitko nije posebno zamjerio – ali su čudne njegove izjave da je Pula pase i gotovo suvišno mjesto na filmskoj festivalskoj karti. Pogotovo jer će i on iduće godine htjeti biti pošto-poto u Areni, a već smo o filmu, jer »Takva su pravila«, rekli i vidjeli sve. 




»Otok ljubavi« je međunarodna koprodukcija Hrvatske, Njemačke, Švicarske i BiH i pokriće za sada ima samo u turističko-promidžbenoj možebitnoj ulozi za Poreč i otok Sv. Nikola, doduše vrlo skupoj za ono što smo dobili. Sumnjam da će film obići one glavne, velike kinodvorane po spomenutim zemljama. Vjerojatnije je da će ga prikazati na malim ekranima, ali i to može biti put do novih turista. 


Kada se pred gledateljem rastežu dugi i prazni kadrovi jasno je da se nema što reći. Pa čak ni onda kada zaronimo s glumcima u podmorje u potragu za nedirnutom prirodom (za što je zaslužna kamera Christine Maier, možda i jedine svijetle točke filma), ili kada očekujemo malo erotike pred Lilin porod.    

Aktivizam s porukom


Izmjenjivanje pogleda, čežnje i poljubaca između dvije ljubavnice više je u cilju rušenja predrasuda nego u ljubavnoj priči, koja na kraju dobije parodijski okus dobro usmjerenog aktivizma s porukom – ljubite se ljudi, muški-muški, žene-žene, muški-žene, gdje čak i djeca imaju svoju ulogu budućih konzumenata takvog jednog budućeg društva. Nije to zapravo ni sporno, ali nije ni razlog da više od jednog sata lutamo otokom u potrazi za glumcima koji su pod vodom, potom malo na kamenim stijenama, onda u sobi, pa u restoranu gdje se otimaju za hranu i na kraju na plesu gdje ih zabavlja Leon Lučev hitovima Miše Kovača i Radojke Šverko, dok Franco Nero kao da iskače iz staklenke za kisele krastavce, poput duha nekadašnjih vremena. Bojana Gregurić Vejzović se isto pojavila u filmu, a da ni sama ne zna u kojoj ulozi i s kojom namjerom. Više je u kadru bio naš kolega novinar Goran Prodan (ostale Porečane statiste ne poznajem) u svojoj kostimiranoj ulozi s Giostre. 


Sve u svemu, film Jasmile Žbanić brzo ćemo zaboraviti iz jednostavnog razloga što se nemamo čega sjećati. Možda tek onog džointa s kojim je Lučev htio navući Brava na malo muške nježnosti, ako je to cijela poanta scenarija Aleksandra Hemona.