Nagrađivani filipinski redatelj

Lav Diaz: Radim filmove s jednim ciljem – da napravim umjetničko djelo

Zvezdana Pilepić

Lav Diaz / Foto REUTERS

Lav Diaz / Foto REUTERS

Ne radim filmove da bih zaradio novac, već želim raditi umjetnost. Uvijek me je privlacila estetika filmske slike i stoga su moji filmovi uglavnom crno-bijeli. To je moja fiksacija i moja univerzalna filmska alternativa



Kada bi ukratko predstavili filipinskog redatelja Lava Diaza mogli bismo jednostavno reći da on radi vizualno prekrasne i neizmjerno dugačke filmove. Najduži do sada je desetosatni film »Ebolusyon ng isang pamilyang Pilipino« (Evolution of a Filipino Family), epska drama o jednoj filipinskoj obitelji, koji je 2004. nagraden Gaward-Urian nagradom za najbolji filipinski film. 


No, njegovi filmovi koji opisuju socijalno i političko stanje u njegovoj domovini, a ujedno plijene ljepotom slike, svakim do najmanjeg detalja uređenim kadrom i poetikom svake izgovorene rečenice, priznati su i cijenjeni i izvan Filipina. »Melancholia« je 2008. u Veneciji nagrađena za najbolji film u programu »Orizzonti«; »Norte, Hangganan ng Kasaysayan« (Norte, the End of History) prikazan je 2013. u


 Cannesu u programu »Un Certain Regard« i nagrađen za najbolju kameru. Godinu dana kasnije film »Mula sa Kung Ano ang Noon« (From What Is Before) nagrađen je u Locarnu Zlatnim leopardom, a ove je godine na Berlinskom festivalu, njegov osam sati dugi film »Hele Sa Hiwagang Hapis« (Uspavanka za tužnu misteriju) nagrađen je Srebrnim medvjedom, odnosno nagradom »Alfred Bauer« koja se dodijeljuje filmovima koji otvaraju nove perspektive. 


Doprinos kulturi




Razgovor s Lavom Diazom započeli smo o njegovoj filmskoj stilistici.


– Filmski horizonti su vrlo široki, a ja volim praznine i otvorene prostore koje mogu polako ispunjavati ljudima i pričom. Ne volim i nemam potrebu žuriti se završiti film, jer moji filmovi ionako nisu za komercijalno tržište. Ja radim filmove s ciljem da napravim umjetničko djelo, a ne da zaradim novce, a to ću i  nastaviti raditi – filmove kao umjetnost. Mene je uvijek privlačila estetika filmske slike i stoga su moji filmovi uglavnom crno-bijeli. To je moja fiksacija i moja univerzalna filmska alternativa. Na taj način mogu se lakše i dublje fokusirati na naraciju filma.


Mnogo učim, čitam i istražujem o filmu i ne prestajem gledati filmove. Tako pokušavam pronaći vlastiti takozvani »verité«, koji neki nazivaju stilom. 


U jednom sam razdoblju odlučio da je teorija Andréa Bazina bolja od drugih teorija.  Time ne želim umanjiti vrijednost drugih filmskih škola – sve su one vrijedne i potrebne, ali meni se učinilo da teorija Andréa Bazina najviše pridonosi mom shvaćanju filma.


Nije li ipak malo frustrirajuće da Vaši filmovi ne dopiru do šire publike?


– Jednog dana će se i to dogoditi. Umjetnost se stalno širi i znam da će to uvijek tako biti. Ja znam da imam publiku koja gleda moje filmove i siguran sam da će njihov broj rasti. Ni Van Gogh nije bio voljen i cijenjen kao slikar dok je bio živ, a sada se njegove slike skupo prodaju i ljudi stoje u redovima da bi posjetili njegove izložbe. 


Što Vi imate od toga da postanete slavni nakon smrti?


– To me svakako ne čini sretnim, no ja o tome ne razmišljam. Uživam u tome da moji filmovi doprinose umjetnosti i time čovječanstvu općenito. Mislim da su moji filmovi dovoljno cijenjeni i sada, a jesu li komercijalni ili ne, to me uopće ne zabrinjava. Radim filmove zbog njihovog doprinosa kulturi, a mogućnost da ih mogu raditi onako kako ja to hoću, je moja satisfakcija. 


Osjećaji umjesto nasilja


U novom filmu »Uspavanka za tužnu misteriju« dočarali ste nam svoje viđenje Filipinske revolucije.


– Moj film govori o Katipunan revoluciji ili takozvanoj Filipinskoj revoluciji koja je dokrajčila gotovo četiri stotine godina španjolske vladavine u mojoj zemlji, pa je stoga ta revolucija za nas vrlo važna. Ja osobno smatram da se to razdoblje naše prošlosti ne smije zaboraviti i da prošlost treba neprestano preispitivati. 


Film je vrlo moćan medij i vrlo je prikladan da se njime prikažu povijesna događanja, bez obzira radi li se o dokumentarnom ili igranom filmu. Film ima snagu da bilo koju epohu učini besmrtnom i kada gledate povijesna zbivanja ona na neki način postaju dio sadašnjosti jer snaga filma je da lako postaje dio života. Sve što se odvija oko nas može biti film. Život i filmovi se naprosto isprepliću.


Filipinska revolucija je očito bila vrlo nasilna i krvava, ali Vi je prikazujete vrlo poetično.


– Da… nisam želio pokazivati strahote i napraviti ratni spektakl. Mislim da riječ i poezija mogu jače djelovati na ljude i stvoriti jači psihološki efekt. Vjerujem da osjećaji imaju snažnije djelovanje na čovjeka nego eksplicitno prikazivanje nasilja. Više zanima psihološki učinak na publiku. Moj cilj je kod gledatelja probuditi osjećaje, a ne šokirati ih slikama nasilja.


Od mnogobrojnih likova koji prolaze kroz Vaš film, ima li i stvarnih osoba iz toga vremena?


– Grupa žena oko Gregorije de Jesus koje tragaju za mrtvim tijelom njenog supruga temeljena je na stvarnim osoboma. Njezin suprug Andrés Bonifacio je narodni heroj koji je podigao revoluciju protiv španjolske tiranije. Ljepotica Caesaria je zaista odgovorna za masovni pokolj revolucionara u Silangu.


Jesu li se Cesaria i Gregoria stvarno srele?


– U stvari to nije nigdje zabilježeno, no obje su živjele i djelovale u istom razdoblju, a revolucionarni pokret je bio uskog djelovanja, pa se to možda i dogodilo. 


Bez manipulacija


U filmu se među stvarnim osobama kreću i mitoloska bića.


– Da, jer mitovi su dio života. Sve se i danas vrti oko stvaranja mitova i zato je važno da u povijesnu priču uključimo mitologiju. Bernardo Carpio je najpoznatiji mitološki lik u filipinskoj kulturi. On je vrlo snažan i živi na planini Montalban. Ljudi i danas vjeruju u postojanje Filipinskog vampira. Vjeruje se da on živi visoko na drveću, da se brine o nama, ali da je istovremeno i zlo biće. Filipinska mitologija je vrlo bogata, no morao sam se opredijeliti samo za neke od tih bića.


Je li Vaš scenarij detaljno napisan pred početak snimanja?


– Ja obično počnem s pričom, a scenarij nastaje tijekom snimanja. No, ovaj film je specifičan jer je nastajao u vremenskom razdoblju od sedamnaest godina. Prvu verziju scenarija napisao sam 1998. To je trebao biti moj prvi dugometražni film – do tada sam bio snimio samo tri kratka filma. Kako je to trebao biti povijesni film bilo je, naravno, teško naći novac. Ja sam u međuvremenu stalno istraživao postojeći materijal i scenarij se konstantno mijenjao. 


Prije četiri godine moja producentica Bianca Balbuena je ušla u ovaj projekt i onda smo počeli raditi na predprodukciji i još jednom smo preradili scenarij. Pred početak snimanja imao sam 60 posto gotovog scenarija, a ostalo je improvizirano za vrijeme snimanja.


Koliko dugo ste snimali film?


– Snimanje nije trajalo dugo. Najteži i najdugotrajniji dio filma bile su pripreme i probe s glumcima, ali kad je to obavljeno samo snimanje je bilo vrlo jednostavno i brzo – ja bih samo rekao »action« i kadar za kadrom nastajao je bez problema. Film smo snimali šest tjedana, otišli smo u prašumu na jugu zemlje i tamo smo bili oko mjesec dana. Nakon toga snimali smo još dva tjedna na ostalim lokacijama. Snimanje nekih filmova traje dugo jer se jedna scena sastoji od mnogobrojnih i raznolikih kadrova. No snimanje mojih filmova je mnogo jednostavnije jer jedan kadar je obično jedna scena i to je gotovo.


Zašto izbjegavate krupne planove?


– Ne upotrebljavam krupne planove jer u svemu želim biti samo promatrač. Nekada sam radio kao novinar i objektivnost je moja forma perspektive. Smatram da se na taj način bolje razumije dramaturgija filma.


Kako odlučujete o dužini kadra?


– Moji kadrovi mogu biti kratki, no i vrlo dugi. O tome ne razmišljam dok snimam film. Tada sam fokusiran samo na ono što se odvija u kadru. Dužina kadra nekako dođe sama od sebe, po osjećaju. Time se bavim u montaži, tražeći ritam filma. Sam montiram svoje filmove. Obično napravim tri verzije i onda se na kraju odlučim za onu pravu. Ne radi se ni o kakvoj manipulaciji i inzistiranju da kadar mora biti dugačak, kako bi film bio što duži.


Odrastanje uz film


Jeste li zadovoljni načinom na koji filmski kritičari interpretiraju Vaše filmove?


– Uglavnom da. Ponekad malo pretjeraju, ponekad njihovo mišljenje nema nikakve veze s onim što sam u stvari želio reći, no i to je u redu. Mene uvijek zanima što misle kritičari, jer oni su veliki dio filmskog procesa i više propagiraju film nego sam autor. Mi samo napravimo film, ali filmski kritičari su ti koji integriraju publiku u cjelokupni filmski proces.


Kako ste Vi ušli u svijet filma?


– To je kod mene bio vrlo prirodan proces. Odrastao sam gledajući mnogo filmova. Moj otac je bio filmski fanatik. Živjeli smo usred prašume, na jugu zemlje, ali svaki vikend odlazili bismo u grad u kojem su bila četiri kina i svaki je imao dupli program u kojima su se prikazivali različiti filmovi, sa svih strana svijeta, tako da smo gledali osam filmova tjedno. To je uvijek bila mješavina azijskih, holivudskih i europskih filmova.


Da, ali studirali ste ekonomiju i pravo…


– Točno, ali jednog dana dogodila mi se epifanija. Profesor književnosti zadao nam je da napišemo kritički osvrt na film »Manila in the Claws of Light« filipinskog redatelja Line Brocka, koji prikazuje vrlo mračno i brutalno razdoblje Marcosova režima. To je bio prekrasan i vrlo snažan film i nisam ni sanjao da bi jedan film mogao ostaviti na mene takav utisak. Nakon što sam ga pogledao bio sam u potpunom šoku. Tada sam pomislio – možda bih i ja mogao praviti ovakve filmove, i ja bih želio postati redatelj…        


Kada bi ukratko predstavili filipinskog redatelja Lava Diaza mogli bismo jednostavno reći da on radi vizualno prekrasne i neizmjerno dugačke filmove. Najduži do sada je desetosatni film »Ebolusyon ng isang pamilyang Pilipino« (Evolution of a Filipino Family), epska drama o jednoj filipinskoj obitelji, koji je 2004. nagraden Gaward-Urian nagradom za najbolji filipinski film. No, njegovi filmovi koji opisuju socijalno i političko stanje u njegovoj domovini, a ujedno plijene ljepotom slike, svakim do najmanjeg detalja uređenim kadrom i poetikom svake izgovorene rečenice, priznati su i cijenjeni i izvan Filipina. »Melancholia« je 2008. u Veneciji nagrađena za najbolji film u programu »Orizzonti«; »Norte, Hangganan ng Kasaysayan« (Norte, the End of History) prikazan je 2013. u  Cannesu u programu »Un Certain Regard« i nagrađen za najbolju kameru. Godinu dana kasnije film »Mula sa Kung Ano ang Noon« (From What Is Before) nagrađen je u Locarnu Zlatnim leopardom, a ove je godine na Berlinskom festivalu, njegov osam sati dugi film »Hele Sa Hiwagang Hapis« (Uspavanka za tužnu misteriju) nagrađen je Srebrnim medvjedom, odnosno nagradom »Alfred Bauer« koja se dodijeljuje filmovima koji otvaraju nove perspektive. Doprinos kulturiRazgovor s Lavom Diazom započeli smo o njegovoj filmskoj stilistici.– Filmski horizonti su vrlo široki, a ja volim praznine i otvorene prostore koje mogu polako ispunjavati ljudima i pričom. Ne volim i nemam potrebu žuriti se završiti film, jer moji filmovi ionako nisu za komercijalno tržište. Ja radim filmove s ciljem da napravim umjetničko djelo, a ne da zaradim novce, a to ću i  nastaviti raditi – filmove kao umjetnost. Mene je uvijek privlačila estetika filmske slike i stoga su moji filmovi uglavnom crno-bijeli. To je moja fiksacija i moja univerzalna filmska alternativa. Na taj način mogu se lakše i dublje fokusirati na naraciju filma.Mnogo učim, čitam i istražujem o filmu i ne prestajem gledati filmove. Tako pokušavam pronaći vlastiti takozvani »verité«, koji neki nazivaju stilom. U jednom sam razdoblju odlučio da je teorija Andréa Bazina bolja od drugih teorija.  Time ne želim umanjiti vrijednost drugih filmskih škola – sve su one vrijedne i potrebne, ali meni se učinilo da teorija Andréa Bazina najviše pridonosi mom shvaćanju filma.Nije li ipak malo frustrirajuće da Vaši filmovi ne dopiru do šire publike?– Jednog dana će se i to dogoditi. Umjetnost se stalno širi i znam da će to uvijek tako biti. Ja znam da imam publiku koja gleda moje filmove i siguran sam da će njihov broj rasti. Ni Van Gogh nije bio voljen i cijenjen kao slikar dok je bio živ, a sada se njegove slike skupo prodaju i ljudi stoje u redovima da bi posjetili njegove izložbe. Što Vi imate od toga da postanete slavni nakon smrti?– To me svakako ne čini sretnim, no ja o tome ne razmišljam. Uživam u tome da moji filmovi doprinose umjetnosti i time čovječanstvu općenito. Mislim da su moji filmovi dovoljno cijenjeni i sada, a jesu li komercijalni ili ne, to me uopće ne zabrinjava. Radim filmove zbog njihovog doprinosa kulturi, a mogućnost da ih mogu raditi onako kako ja to hoću, je moja satisfakcija. Osjećaji umjesto nasiljaU novom filmu »Uspavanka za tužnu misteriju« dočarali ste nam svoje viđenje Filipinske revolucije.– Moj film govori o Katipunan revoluciji ili takozvanoj Filipinskoj revoluciji koja je dokrajčila gotovo četiri stotine godina španjolske vladavine u mojoj zemlji, pa je stoga ta revolucija za nas vrlo važna. Ja osobno smatram da se to razdoblje naše prošlosti ne smije zaboraviti i da prošlost treba neprestano preispitivati. Film je vrlo moćan medij i vrlo je prikladan da se njime prikažu povijesna događanja, bez obzira radi li se o dokumentarnom ili igranom filmu. Film ima snagu da bilo koju epohu učini besmrtnom i kada gledate povijesna zbivanja ona na neki način postaju dio sadašnjosti jer snaga filma je da lako postaje dio života. Sve što se odvija oko nas može biti film. Život i filmovi se naprosto isprepliću.Filipinska revolucija je očito bila vrlo nasilna i krvava, ali Vi je prikazujete vrlo poetično.– Da… nisam želio pokazivati strahote i napraviti ratni spektakl. Mislim da riječ i poezija mogu jače djelovati na ljude i stvoriti jači psihološki efekt. Vjerujem da osjećaji imaju snažnije djelovanje na čovjeka nego eksplicitno prikazivanje nasilja. Više zanima psihološki učinak na publiku. Moj cilj je kod gledatelja probuditi osjećaje, a ne šokirati ih slikama nasilja.Od mnogobrojnih likova koji prolaze kroz Vaš film, ima li i stvarnih osoba iz toga vremena?– Grupa žena oko Gregorije de Jesus koje tragaju za mrtvim tijelom njenog supruga temeljena je na stvarnim osoboma. Njezin suprug Andrés Bonifacio je narodni heroj koji je podigao revoluciju protiv španjolske tiranije. Ljepotica Caesaria je zaista odgovorna za masovni pokolj revolucionara u Silangu.Jesu li se Cesaria i Gregoria stvarno srele?– U stvari to nije nigdje zabilježeno, no obje su živjele i djelovale u istom razdoblju, a revolucionarni pokret je bio uskog djelovanja, pa se to možda i dogodilo. Bez manipulacijaU filmu se među stvarnim osobama kreću i mitoloska bića.– Da, jer mitovi su dio života. Sve se i danas vrti oko stvaranja mitova i zato je važno da u povijesnu priču uključimo mitologiju. Bernardo Carpio je najpoznatiji mitološki lik u filipinskoj kulturi. On je vrlo snažan i živi na planini Montalban. Ljudi i danas vjeruju u postojanje Filipinskog vampira. Vjeruje se da on živi visoko na drveću, da se brine o nama, ali da je istovremeno i zlo biće. Filipinska mitologija je vrlo bogata, no morao sam se opredijeliti samo za neke od tih bića.Je li Vaš scenarij detaljno napisan pred početak snimanja?– Ja obično počnem s pričom, a scenarij nastaje tijekom snimanja. No, ovaj film je specifičan jer je nastajao u vremenskom razdoblju od sedamnaest godina. Prvu verziju scenarija napisao sam 1998. To je trebao biti moj prvi dugometražni film – do tada sam bio snimio samo tri kratka filma. Kako je to trebao biti povijesni film bilo je, naravno, teško naći novac. Ja sam u međuvremenu stalno istraživao postojeći materijal i scenarij se konstantno mijenjao. Prije četiri godine moja producentica Bianca Balbuena je ušla u ovaj projekt i onda smo počeli raditi na predprodukciji i još jednom smo preradili scenarij. Pred početak snimanja imao sam 60 posto gotovog scenarija, a ostalo je improvizirano za vrijeme snimanja.Koliko dugo ste snimali film?– Snimanje nije trajalo dugo. Najteži i najdugotrajniji dio filma bile su pripreme i probe s glumcima, ali kad je to obavljeno samo snimanje je bilo vrlo jednostavno i brzo – ja bih samo rekao »action« i kadar za kadrom nastajao je bez problema. Film smo snimali šest tjedana, otišli smo u prašumu na jugu zemlje i tamo smo bili oko mjesec dana. Nakon toga snimali smo još dva tjedna na ostalim lokacijama. Snimanje nekih filmova traje dugo jer se jedna scena sastoji od mnogobrojnih i raznolikih kadrova. No snimanje mojih filmova je mnogo jednostavnije jer jedan kadar je obično jedna scena i to je gotovo.Zašto izbjegavate krupne planove?– Ne upotrebljavam krupne planove jer u svemu želim biti samo promatrač. Nekada sam radio kao novinar i objektivnost je moja forma perspektive. Smatram da se na taj način bolje razumije dramaturgija filma.Kako odlučujete o dužini kadra?– Moji kadrovi mogu biti kratki, no i vrlo dugi. O tome ne razmišljam dok snimam film. Tada sam fokusiran samo na ono što se odvija u kadru. Dužina kadra nekako dođe sama od sebe, po osjećaju. Time se bavim u montaži, tražeći ritam filma. Sam montiram svoje filmove. Obično napravim tri verzije i onda se na kraju odlučim za onu pravu. Ne radi se ni o kakvoj manipulaciji i inzistiranju da kadar mora biti dugačak, kako bi film bio što duži.Odrastanje uz filmJeste li zadovoljni načinom na koji filmski kritičari interpretiraju Vaše filmove?– Uglavnom da. Ponekad malo pretjeraju, ponekad njihovo mišljenje nema nikakve veze s onim što sam u stvari želio reći, no i to je u redu. Mene uvijek zanima što misle kritičari, jer oni su veliki dio filmskog procesa i više propagiraju film nego sam autor. Mi samo napravimo film, ali filmski kritičari su ti koji integriraju publiku u cjelokupni filmski proces.Kako ste Vi ušli u svijet filma?– To je kod mene bio vrlo prirodan proces. Odrastao sam gledajući mnogo filmova. Moj otac je bio filmski fanatik. Živjeli smo usred prašume, na jugu zemlje, ali svaki vikend odlazili bismo u grad u kojem su bila četiri kina i svaki je imao dupli program u kojima su se prikazivali različiti filmovi, sa svih strana svijeta, tako da smo gledali osam filmova tjedno. To je uvijek bila mješavina azijskih, holivudskih i europskih filmova.Da, ali studirali ste ekonomiju i pravo…– Točno, ali jednog dana dogodila mi se epifanija. Profesor književnosti zadao nam je da napišemo kritički osvrt na film »Manila in the Claws of Light« filipinskog redatelja Line Brocka, koji prikazuje vrlo mračno i brutalno razdoblje Marcosova režima. To je bio prekrasan i vrlo snažan film i nisam ni sanjao da bi jedan film mogao ostaviti na mene takav utisak. Nakon što sam ga pogledao bio sam u potpunom šoku. Tada sam pomislio – možda bih i ja mogao praviti ovakve filmove, i ja bih želio postati redatelj…        Zvezdana PILEPIĆ