Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
Distopija

Kataklizma filipinske duše: 'Zastoj' - politika i erotika Lava Diaza

Screenshot
Screenshot
Autor:
Objavljeno: 7. srpanj 2019. u 11:22 2019-07-07T11:22:36+02:00

Bez obzira na njegov naizgled futuristički prosede, budući da se priča odvija u godini 2034., ovaj distopijski film se više može promatrati kao alegorija Filipina danas. Iako je njegov prosede dostatno univerzalan

Budući da sumanuti Lav Diaz nije mogao doći u Cannes jer je tada vodio na Kubi filmsku radionicu, uoči projekcije njegova najnovijeg komada »Ang hupa« (»Zastoj«) prikazanog u sklopu »Quinzainea«, jedna od njegovih glumica pročitala je publici autorovo kraće pismo u kojem nam poručuje da bismo ga trebali gledati na LSD-u (»Get a hold of some Acid«).

Ne znamo koliko je u Cannesu taj opijat popularan. Ali znamo da slične fantazmagorične efekte proizvode i drugi njegovi maratonski filmovi. Razlika je tek u tome što je većina autorova opusa ambijentirana u prošlosti, za razliku od distopijskog »Zastoja« čija se priča odvija u godini 2034. u kojoj je regiju pogodila snažna vulkanska erupcija na Celebeskom moru, zbog koje je nestalo sunca. Zato se čitav film odvija u mraku, uz čestu kišu. Zato jedan od njegovih likova spominje »kataklizmu filipinske duše«.

Iako su kritičari opisali »Zastoj« kao autorov dosad najpolitičniji film, on nije ništa više političan od »Sezone vraga«. Često su u prvom planu likovi koji postaju žrtve državnih makinacija. No, bez obzira na njegov naizgled futuristički prosede, film se više može promatrati kao alegorija Filipina danas. Iako je njegov prosede dostatno univerzalan. Dovoljno je promatrati lik paranoidnog predsjednika Nirvana Navarre čiji je najveći heroj Marcos, iako njegov lik priziva i trenutnog filipinskog predsjednika Dutertea.

On pokreće operaciju zvanu Crna kiša, e da bi likvidirao političke oponente puštanjem otrovnog plina. S druge strane, Manila se u filmu više doima kao da smo se zatekli u 2019., s njenim slamovima i fensi organskim kafićima čije zidove krasi poruka »Cowork, Collaborate, Connection, Collective«. A iznad javne kuhinje u kojoj redovnice dijele hranu beskućnicima, stoji reklamni natpis »Sale«, kao da se radi o robnoj kući.

Armija dronova

U tom carstvu tame, jedinu svjetlost emanira armija dronova koji skeniraju prolaznike, zamijenivši policiju kao sredstva dominantne državne kontrole. Vojska izvodi česte krvave racije. Državom hara epidemija nazvana Mračni ubojica, pa se narod poziva na masovnu vakcinaciju. A predsjednik Navarra koji se voli odijevati u ženske krpice, izolirao se u svojoj rezidenciji s nizozemskim ljubavnikom i raskošnom kolekcijom kaktusa, hraneći omiljenog aligatora mesom ubijenih narkomana.

Predsjednik je sebe proglasio vječnim vođom, ne kao produkt vremena, nego sudbine i vječnosti, nešto poput božjeg sina ili japanskog cara. Njegove najbliže suradnice su Martha i Marissa, pripadnice specijalnih snaga, čija lezbijska veza zapada u krizu, kad se potonja zaljubi u profesoricu povijesti Hammy koja se počela baviti prostitucijom da bi preživjela, postavši Model 37.

Hammy odlazi u klaonicu na ritualnu konzumaciju životinjske krvi koju vodi katolički svećenik, transformirana u zombija represije i potisnutih sjećanja, pri čemu se autor referira na Reichovu »Masovnu psihologiju fašizma«. A intelektualci lamentiraju o Filipinima kao »naciji zaborava«. Jedan od njih je i bivši vojnik i heavy metal glazbenik Hook, koji priprema atentat na Navarru, iako će njegov politički aktivizam ubrzo splasnuti u tsunamiju frustracija, pa revolucionarnu borbu zamjenjuje socijalnim radom s djecom ulice. Iako je najbolja scena filma rezervirana za njegov emotivni odlazak na klupski koncert bivšeg člana njegova metal benda, koji će ga ugledati u publici i izvesti jednu od njihovih starijih pjesama kao gestu priznanja.

Ludilo diktatora

»Prekinimo s visokim ideologijima koje ljudi ne mogu shvatiti«, kazat će Hook, dok njegov drug citira Lennona (»I’m beginning to think there must be god«). Ludilo prolupalog diktatora Navarra koji sebe voli nazivati predsjednikom, kulminirat će njegovim karikaturalnim i teatralnim prizivanjem voljene mame smještene u umobolnici. Nešto kasnije ugledat ćemo ga kako u prolupalom stanju baulja ulicom, naletivši na grupu dječaka kojima se pridružuje u igri, ali ubrzo postaje žrtva linča.

A njegov jumbo plakat skinut s fasade, odvući će jedan beskućnik do straćare kojoj će poslužiti kao cerada. Takva drska i sumanuta parabola o kraju jedne diktature i početku političke neizvjesnosti već dugo nije viđena u političkom filmu. Danas si lice na posteru, a sutra tek obična cerada. Iako Diaz ne nudi konačna rješenja i odbija igrati na lažni optimizam.

Da bi stvar bila apsurdnija, nakon Navarrine smrti, njegova specijalka proglasom poziva narod na referendum. Jer narod je taj koji odlučuje, skriven u sjeni filipinskog Hrasta. Zvuči poznato, zar ne? No, ako su ljudi izgubili vjeru u budućnost, Diaz još uvijek vjeruje da je film taj koji bi trebao vratiti to narušeno povjerenje.

Barem nam to poručuje iz Kube u svom pismu. Naizgled nemoguća autorova misija uspješno je izvedena u četiri i pol sata, što je za Diaza iznenađujuće pristojna minutaža. Zato pod hitno treba upakirati »Zastoj« na adresu zagrebačkog Festivala filmova o ljudskim pravima (HRFF) na kojem su Diazovi filmovi uvijek izvrsno kotirali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.