Nogomet na Mostri

Kapljica Messijeva znoja

Dragan Rubeša

Iako su očekivanja bila velika, oba filma – igrani film »El cinco« Adriana Biniezasu, a naročito Iglesijin ambiciozni »Messi«, promašila su gol



Selektor venecijanskog off programa »Giornate degli Autori« poznatijeg i kao »Venice Days« očito je veliki nogometni fan. To možda nije nikakva posebna vijest jer njegovu ljubav prema fudbalu ionako dijeli većina Talijana. Lani je program otvorila karikaturalno groteskna komedija »L’Arbitro« Paola Zucce fokusirna na korumpiranog trenera regionalne momčadi na Sardiniji. 


A ove godine uvrstio je čak dva »nogometna« filma – hibridni doks »Messi« Alexa de la Iglesie, i igrani film »El cinco« (»Petica«) u režiji Argentinca s urugvajskom adresom Adriana Binieza, našoj festivalskoj publici poznatog po filmu »Gigante«. Iako su očekivanja bila velika, oba filma su donekle promašila gol. Naročito Iglesijin ambiciozni »Messi«. 


Recentna povijest nogometnog filma pamti sjajne portrete fudbalskih legendi. Sjetimo se dva izvrsna komada o Zidaneu – eksperimentalni »Zidane, Portret 21. stoljeća« tandema Gordon & Parreno’, te intimistički doks »Un equipe de reve« (»Momčad iz snova«) u kojem je Rene Letzgus otputovao u Marseilles okupivši Zidaneove prijatelje s kojima je nekad igrao nogomet. A Kusturica je u »Maradoni« oslikao iskreni i emotivni portret ludog Argentinca kojeg se njegov akter ne mora sramiti, iako nismo bili posve sigurni je li to film o Maradoni ili Kusturici. Ali Messi je za razliku od Zidanea i Maradone bio nešto lošije sreće, barem kad je riječ o njegovim filmskim portretima. Nakon što se oprostio od Santiaga Segure, Carla Arecesa i svih onih frikova, tužnih i sretnih klaunova koji su prodefilirali njegovim osobnim Barnumom (šifra: »Posljednji cirkus«) Alex de la Iglesia vratio se na Mostru se jednim novim cirkusom. Samo što je njegov glavni frik jedan ‘argentinski patuljak’ koji je postao Bog: Lionel Andres Messi.    

Nogometni svetac


Poput Letzgusa u čijem se doksu Zidane sastaje sa starim prijateljima, tako i Iglesia poziva na večeru u španjolski restoran šaroliko društvo iz Messijeve prošlosti. Za istim stolom zatekli su se njegovi prijatelji iz djetinjstva, njegove učiteljice iz osnovne škole, treneri, suigrači, novinari, pisci i žive legende poput Johana Cruijffa. No dok je u Letzgusa takav susret oslikan loachovskim tonovima, ali u mediteranskom koloritu, Iglesia je krajnje pompozan. Na isti način, Iglesia odbija igrati na antropološki prosede kao što je to učinio Kusturica s Maradonom, već se više kreće u zoni životopisa nogometnog sveca koji puno duguje retorici talijanskog sportskog novinarstva i literature (sjetimo se panegirika koje je o slavnom Argentincu izrekao i napisao novinar Sky Sporta Federico Buffa ili eseja o Messiju iza kojeg stoji slavni talijanski pisac Roberto Saviano). 


U tim parametrima kreće se i Iglesia, kalkulirajući na sav mogući patos kojim je obojio Messijevo djetinjstvo, počevši od već dobro znane priče o njegovim hormonskim terapijama, te njegova ‘posebnog’ odnosa s bakom (te rane dane autor rekonstruira u formi igranog filma s malim Marcom Balaguerom koji mu frapantno sliči, dok ganja loptu ulicama siromašnog Rosaria, iako je u filmu angažirao čak četiri dodatna glumca koji glume Messija u različitoj dobi, od klinca do tinejdžera). Jer umjesto da analizira Messijevu osobnost, Ilgesiji je više stalo sastaviti kompilaciju njegovih nogometnih čuda u formi bombastičnih hvalospjeva, koristeći u nabildanoj idolatriji raskošni footage u kojem se nižu njegovi nebrojeni golovi i euforične izjave njegovih trenera, suigrača i nogometnih legendi (»…kad ga ugledaš kako trči, kažeš samom sebi, kapljica njegova znoja je moja«, u transu govori Kike Dominguez, trener Newell’s Old Boysa, ili »Kako bi bilo divno postati Messi na pet sekundi, samo da vidim kako to izgleda«, kaže Javier Mascherano, ili »Hvala Bogu da postoji Messi, jer da ga nema svi bi još uvijek pričali o Maradoni«, kaže Cruyff).    Naravno, nitko ne osporava Messijevu genijalnost.    

Petica iz Talleresa




   No umjesto spominjanja njegova problematičnog karaktera, film ubrzo prerasta u orgiju pretjerivanja tijekom koje autoru ne pada na pamet da barem malo popusti pritisak na papučici na gas. Sve se to opasno približava nevjerojatnoj dozi ridikuloznog kad Iglesia izvlači neizostavni loš primjer iz rukava koji treba žrtvovati na Messijevu oltaru. A tko bi to drugi mogao biti nego arogantni Mourinho i njegov Real Madrid. Zato se izlazeći iz dvorane pijani od svih tih panegirika možemo jedino ironično nasmijati u mislima na katastrofalno lošu zadnju sezonu Barcelone i Messijevu igru na Svjetskom prvenstvu koja baš i nije bila za pamćenje, što Iglesia gle čuda ne spominje kako valjda ne bi pokvario cjelokupni užitak. 


I dok Messi blista na Iglesijinu oltaru poput figure sveca, u Biniezovoj »Petici«, autorov vezni igrač argentinske niželigaške momčadi Talleres de Escalada, koji je u zadnjim utakmicama nanizao lijepi niz poraza i bio suspendiran zbog brutalnog faula, treba otvoriti novo životno poglavlje i donijeti odluku o definitivnom povlačenju s terena. Ali to je ujedno i oproštaj od njegove mladosti i okretanje nove zrelije stranice. I dok u takvim situacijama rame za plakanje najčešće nude njegovi prijatelji i suigrači, Biniez ponešto mijenja taktiku pa naš junak pronalazi spas u vlastitoj ženi s kojom kreće na gorko slatku humornu road odiseju pretvorenu u repetitivnu erotsku igru, uz impulzivne a povremeno i nasilne reakcije, s puno piva i argentinskog roštilja.