Selektor venecijanskog off programa »Giornate degli Autori« poznatijeg i kao »Venice Days« očito je veliki nogometni fan. To možda nije nikakva posebna vijest jer njegovu ljubav prema fudbalu ionako dijeli većina Talijana. Lani je program otvorila karikaturalno groteskna komedija »L’Arbitro« Paola Zucce fokusirna na korumpiranog trenera regionalne momčadi na Sardiniji. 

A ove godine uvrstio je čak dva »nogometna« filma – hibridni doks »Messi« Alexa de la Iglesie, i igrani film »El cinco« (»Petica«) u režiji Argentinca s urugvajskom adresom Adriana Binieza, našoj festivalskoj publici poznatog po filmu »Gigante«. Iako su očekivanja bila velika, oba filma su donekle promašila gol. Naročito Iglesijin ambiciozni »Messi«. 

Nogometni svetac

Poput Letzgusa u čijem se doksu Zidane sastaje sa starim prijateljima, tako i Iglesia poziva na večeru u španjolski restoran šaroliko društvo iz Messijeve prošlosti. Za istim stolom zatekli su se njegovi prijatelji iz djetinjstva, njegove učiteljice iz osnovne škole, treneri, suigrači, novinari, pisci i žive legende poput Johana Cruijffa. No dok je u Letzgusa takav susret oslikan loachovskim tonovima, ali u mediteranskom koloritu, Iglesia je krajnje pompozan. Na isti način, Iglesia odbija igrati na antropološki prosede kao što je to učinio Kusturica s Maradonom, već se više kreće u zoni životopisa nogometnog sveca koji puno duguje retorici talijanskog sportskog novinarstva i literature (sjetimo se panegirika koje je o slavnom Argentincu izrekao i napisao novinar Sky Sporta Federico Buffa ili eseja o Messiju iza kojeg stoji slavni talijanski pisac Roberto Saviano). 

Petica iz Talleresa

   No umjesto spominjanja njegova problematičnog karaktera, film ubrzo prerasta u orgiju pretjerivanja tijekom koje autoru ne pada na pamet da barem malo popusti pritisak na papučici na gas. Sve se to opasno približava nevjerojatnoj dozi ridikuloznog kad Iglesia izvlači neizostavni loš primjer iz rukava koji treba žrtvovati na Messijevu oltaru. A tko bi to drugi mogao biti nego arogantni Mourinho i njegov Real Madrid. Zato se izlazeći iz dvorane pijani od svih tih panegirika možemo jedino ironično nasmijati u mislima na katastrofalno lošu zadnju sezonu Barcelone i Messijevu igru na Svjetskom prvenstvu koja baš i nije bila za pamćenje, što Iglesia gle čuda ne spominje kako valjda ne bi pokvario cjelokupni užitak. 

I dok Messi blista na Iglesijinu oltaru poput figure sveca, u Biniezovoj »Petici«, autorov vezni igrač argentinske niželigaške momčadi Talleres de Escalada, koji je u zadnjim utakmicama nanizao lijepi niz poraza i bio suspendiran zbog brutalnog faula, treba otvoriti novo životno poglavlje i donijeti odluku o definitivnom povlačenju s terena. Ali to je ujedno i oproštaj od njegove mladosti i okretanje nove zrelije stranice. I dok u takvim situacijama rame za plakanje najčešće nude njegovi prijatelji i suigrači, Biniez ponešto mijenja taktiku pa naš junak pronalazi spas u vlastitoj ženi s kojom kreće na gorko slatku humornu road odiseju pretvorenu u repetitivnu erotsku igru, uz impulzivne a povremeno i nasilne reakcije, s puno piva i argentinskog roštilja.