Na bojišnici

Kamere na prvoj crti: Kaos Ukrajine sve je češće tema dokumentaraca

Dragan Rubeša



Ovih dana Trump je nanovo upozorio svoje kolonijalne pudlice koje mu poslušno mašu repom da njegove usluge nisu besplatne. Uz Ružnu Našu, jedna od tih pudlica je i Ukrajina, koju će SAD najprije namamiti u pornografiju ratnih orgija i dovesti je u napredno stanje moralnog raspadanja, da bi je potom ostavila na cjedilu. Na tu sveopću degradaciju nije mogla ostati ravnodušna ni filmska 2018. kojoj se dogodio pravi cunami ukrajinskih tema, od Beate Bubenets (»Flight of a Bullet«) do Sergeja Loznice (»Donbas«), Vitalija Manskog (»Rodbina«) i Sharunasa Barthasa (»Frost«). Manski propituje to raspadanje promatrajući staru obiteljsku fotografiju i postavljajući pitanje kako jedna litvanska Poljakinja (autorova prabaka) postaje Ukrajinka. Autor ulazi u majčin stan na sjeverozapadu Ukrajine u vrijeme prvih ukrajinskih post-majdanskih predsjedničkih izbora. No njen Lavov proglašen je centrom ukrajinskog nacionalizma i fašizma.


Nacionalnost nebitna


U svom intimističkom doksu, Manski posjećuje i drugu rodbinu raštrkanu po raznim ukrajinskim lokacijama. Iako njihovi članovi imaju različite političke stavove, u njihovim stanovima uvijek je uključen televizor s vijestima, bilo s ukrajinske ili pro-ruske strane. Dvojica autorovih rođaka zreli su za odlazak u vojsku, što za njih znači odlazak u rat. No dok se njegovi rođaci iz Donjecka prisjećaju zločina pronacističkih »banderovaca«, oni iz Lavova tvrde kako takvi zločini ne postoje, iako glavni trg u tom gradu nosi ime zloglasnog Stepana Bandere, ukrajinske varijante Ante Pavelića. No još od studentskih dana provedenih u sovjetskoj eri, Manski ima rusko državljanstvo. U njegovu doksu, ruski pobunjenici u Ukrajini povezuju se s kurdskim pobunjenicima u Turskoj. Iako je rođen u Lavovu, Manski se preselio u Moskvu i sebe smatra Rusom. Koji je presudni faktor u određivanju nacionalnosti? Geografija? Krv? Jezik? Manski ne nudi konačni odgovor, jer mu je nacionalnost posve nebitna i zbog nje nije provodio duge besane noći.


U »Rodbini« i sam kaže da je postao građanin Rusije a ne Ukrajine samo zato jer je u datom trenutku živio u Moskvi i to se pokazalo logičnim odabirom. No što sa žiteljima Krima koji su ušli u krevet kao Ukrajinici, a probudili se kao Rusi, svidjelo se to njima ili ne? Manski to pokazuje na primjeru nogometne momčadi iz Sevastopolja koja se više ne može natjecati u ukrajinskoj ligi, ali ne može biti ni dio one ruske, jer prema pravilima UEFA-e ona pripada »pripojenom teritoriju«. Manskijev razočarani rođak to opisuje kao »tranzicijski period«. Na isti način, autorovi rođaci iz Sevastopolja slave dvije Nove godine uz različite pjesme, jer ona ruska dolazi sat ranije. No taj kaos više nije njegov kaos, jer i sam u završnici priznaje da trenutno ne živi u Rusiji, pa sve ono što se tamo dešava, više ne mora promatrati kao osobnu tragediju.




S druge strane, Bubenec (»Fligt of a Bullet«) sondira krvavu svakodnevnicu dragovoljaca iz ukrajinske antiseparatističke fašističke bojne Ajdar, kojom se već pozabavila u doksu »Čečen«. Njeni članovi otimaju proruskog separatistu i odvode ga na ispitivanje koje će se transformirati u demonstraciju toksičnog i golog ratnog mačizma, iako Bubenec smatra da je on nevin. Jedan od vojnika predložit će autorici seks, iako ne znamo da li je to doista mislio ili je riječ o (neukusnoj) seksističkoj šali, na što će ona kazati – »Oh, sada smo i na to došli«. »Život traje dok je kamera upaljena«, kaže Bubenec. Autoričina vječno upaljena kamera prati nabildanu tenziju u jednom dugom 82-minutnom kontinuiranom kadru sekvenci. Zato ima neke proklete simbolike da je njen film premijerno prikazan na moskovskom ArtDokFest-u čiji je umjetnički direktor upravo Vitalij Manski. No projekcija je bila prekinuta nakon što su u dvoranu upali ruski nacionalisti.


Za Loznicu, ukrajinski Donbas postaje mjesto u kojem više nitko nije u stanju razlikovati istinu od apsurda, tragediju od farse i groteskno od komičnog. Riječ je o deformiranom odrazu podzemnog svijeta u zakrivljenom zrcalu.


Agresivni teatar


U tom istom odrazu ugledat ćemo osoblje jedne bolnice koje upada u ured njena ravnatelja i otkriva u njegovu ormaru hrpu hrane i bolničkih rekvizita koje je otuđio. Upoznat ćemo i delegaciju Svetog Teodozija koja traži financijsku pomoć za transport jedne ikone. Tu je i punašna vojnikinja koja na kontrolnoj točki izvlači iz autobusa sve muškarce i tjera ih da se skinu do pojasa, zapovijedivši im da odmah krenu na front. Tu je i umorna aktivistkinja koja će na lokalnog moćnika sasuti kantu s govnima. Kulminacija će se dogoditi jezivim prizorom uličnog linčovanja vojnika privezanog za stup, koje se dogodilo usred bijela dana.Jer, svaka Lozničina slika ujedno je i refleksija o njenoj spektakularnoj dimenziji. Zato je Lozničin komad označio vječnu dominaciju fotografija, selfieja, smartphonea, novinarskih i televizijskih ekipa. Poput Auschwitza u »Austerlitzu«, tako i istoimena regija u »Donbasu« postaje prostor plošne medijske zabave koja počiva na dvodimenzionalnosti kadra i strategijama reprezentacije. Zato Loznicu ne zanima stvarnost već način na koji o njoj govorimo u grotesknom spoju satiričnog skeča i epizodične retorike političke freske. Iako njegov krik protiv »putinerije« ostaje tek goli agitprop sveden na agresivni teatar kao kolateralnu žrtvu one iste brutalnosti koju autor pokušava denuncirati. Nažalost, filmu se još nije dogodila punokrvna satira protiv Putinovog terora, ali ni ona čija bi meta bila glupost ukrajinske političke vrhuške. A ni Lozničina groteska o Ukrajini ne može stati rame uz rame s Bartasovim smirenim odlaskom na prvu liniju njene bojišnice na koju je zakoračio s jasnim političkim stavom, iako mu je od svih oružja na raspolaganju ostalo tek ono filmsko.