Ovih dana Trump je nanovo upozorio svoje kolonijalne pudlice koje mu poslušno mašu repom da njegove usluge nisu besplatne. Uz Ružnu Našu, jedna od tih pudlica je i Ukrajina, koju će SAD najprije namamiti u pornografiju ratnih orgija i dovesti je u napredno stanje moralnog raspadanja, da bi je potom ostavila na cjedilu. Na tu sveopću degradaciju nije mogla ostati ravnodušna ni filmska 2018. kojoj se dogodio pravi cunami ukrajinskih tema, od Beate Bubenets (»Flight of a Bullet«) do Sergeja Loznice (»Donbas«), Vitalija Manskog (»Rodbina«) i Sharunasa Barthasa (»Frost«). Manski propituje to raspadanje promatrajući staru obiteljsku fotografiju i postavljajući pitanje kako jedna litvanska Poljakinja (autorova prabaka) postaje Ukrajinka. Autor ulazi u majčin stan na sjeverozapadu Ukrajine u vrijeme prvih ukrajinskih post-majdanskih predsjedničkih izbora. No njen Lavov proglašen je centrom ukrajinskog nacionalizma i fašizma.
Nacionalnost nebitna
U svom intimističkom doksu, Manski posjećuje i drugu rodbinu raštrkanu po raznim ukrajinskim lokacijama. Iako njihovi članovi imaju različite političke stavove, u njihovim stanovima uvijek je uključen televizor s vijestima, bilo s ukrajinske ili pro-ruske strane. Dvojica autorovih rođaka zreli su za odlazak u vojsku, što za njih znači odlazak u rat. No dok se njegovi rođaci iz Donjecka prisjećaju zločina pronacističkih »banderovaca«, oni iz Lavova tvrde kako takvi zločini ne postoje, iako glavni trg u tom gradu nosi ime zloglasnog Stepana Bandere, ukrajinske varijante Ante Pavelića. No još od studentskih dana provedenih u sovjetskoj eri, Manski ima rusko državljanstvo. U njegovu doksu, ruski pobunjenici u Ukrajini povezuju se s kurdskim pobunjenicima u Turskoj. Iako je rođen u Lavovu, Manski se preselio u Moskvu i sebe smatra Rusom. Koji je presudni faktor u određivanju nacionalnosti? Geografija? Krv? Jezik? Manski ne nudi konačni odgovor, jer mu je nacionalnost posve nebitna i zbog nje nije provodio duge besane noći.
U »Rodbini« i sam kaže da je postao građanin Rusije a ne Ukrajine samo zato jer je u datom trenutku živio u Moskvi i to se pokazalo logičnim odabirom. No što sa žiteljima Krima koji su ušli u krevet kao Ukrajinici, a probudili se kao Rusi, svidjelo se to njima ili ne? Manski to pokazuje na primjeru nogometne momčadi iz Sevastopolja koja se više ne može natjecati u ukrajinskoj ligi, ali ne može biti ni dio one ruske, jer prema pravilima UEFA-e ona pripada »pripojenom teritoriju«. Manskijev razočarani rođak to opisuje kao »tranzicijski period«. Na isti način, autorovi rođaci iz Sevastopolja slave dvije Nove godine uz različite pjesme, jer ona ruska dolazi sat ranije. No taj kaos više nije njegov kaos, jer i sam u završnici priznaje da trenutno ne živi u Rusiji, pa sve ono što se tamo dešava, više ne mora promatrati kao osobnu tragediju.
S druge strane, Bubenec (»Fligt of a Bullet«) sondira krvavu svakodnevnicu dragovoljaca iz ukrajinske antiseparatističke fašističke bojne Ajdar, kojom se već pozabavila u doksu »Čečen«. Njeni članovi otimaju proruskog separatistu i odvode ga na ispitivanje koje će se transformirati u demonstraciju toksičnog i golog ratnog mačizma, iako Bubenec smatra da je on nevin. Jedan od vojnika predložit će autorici seks, iako ne znamo da li je to doista mislio ili je riječ o (neukusnoj) seksističkoj šali, na što će ona kazati – »Oh, sada smo i na to došli«. »Život traje dok je kamera upaljena«, kaže Bubenec. Autoričina vječno upaljena kamera prati nabildanu tenziju u jednom dugom 82-minutnom kontinuiranom kadru sekvenci. Zato ima neke proklete simbolike da je njen film premijerno prikazan na moskovskom ArtDokFest-u čiji je umjetnički direktor upravo Vitalij Manski. No projekcija je bila prekinuta nakon što su u dvoranu upali ruski nacionalisti.
Za Loznicu, ukrajinski Donbas postaje mjesto u kojem više nitko nije u stanju razlikovati istinu od apsurda, tragediju od farse i groteskno od komičnog. Riječ je o deformiranom odrazu podzemnog svijeta u zakrivljenom zrcalu.
Agresivni teatar