Film je režirao Ivan Hetrich, po scenariju Olge Savić, uglednu novinarku Irenu igrala je Riječanka/Sušačanka Neva Rošić, slavnu glumicu Annamariju Ana Karić, a uz njih Miha Baloh, Nikola Car, Izet Hajdarhodžić, Emil Kutijaro i drugi
Prije četrdeset godina, u, danas bismo rekli znakovitoj, sedamdeset i prvoj prošlog stoljeća, naše je televizijske gledatelje uz ekran svakoga tjedna čvrsto vezivala jedna od najgledanijih serija naše televizije – »Kuda idu divlje svinje«.
Seriju je režirao Ivan Hetrich (1921.- 1999.), čovjek svekolikih znanja i umijeća. Bio je novinar, spiker blagoslovljenog glasa, profesor na Akademiji za kazališnu režiju u Zagrebu, maestralni voditelj kviza i urednik i voditelj neponovljenih i nedosegnutih emisija o filmu, znalački intervjuist, u mladosti pisac priča za djecu i više od toga – intelektualac, istinski gospodin.
Svestrano daroviti, ali i izvanredno vrijedni Ivan Hetrich poslije drugog svjetskog rata jedan je od utemeljitelja zagrebačke televizije 1956.
Prvi film snimio je 8-milimetarskom kamerom kao zagrebački gimnazijalac, zvao se »Pustolovine detektiva Sfaxa«, sa svojom klapom iz dvaju dvorišta, Ilica 47 i Ilica 117, snimao ga je po dvorištu i svijetlim dijelovima stubišta i podruma.
Svestrano daroviti, ali i izvanredno vrijedni Ivan Hetrich poslije drugog svjetskog rata jedan je od utemeljitelja zagrebačke televizije 1956., a u međuvremenu je na Akademiji za kazališnu režiju diplomirao u klasi velikog dr. Branka Gavelle.
Za prvog mog intervjua s njim, 1972., rekao mi je da mu je režija prvo i najdraže zanimanje, uvijek se vraćao svojoj prvoj ljubavi, režiji: »Uzori su mu bili dr. Branko Gavella i Bojan Stupica u nas, a u svijetu Marcel Marceau, Laurence Olivier i Vlasta Burian, ali je moj broj jedan Orson Wells, ponajviše zbog njegovog velikog i nenadmašnog filma »Građanin Kane». Uz to, i Orson je počeo na radiju…«.
Neupućena sveznala novinarka
Dvije godine poslije premijere serije »Kuda idu divlje svinje« Ivan Hetrich je svoj prvi dugometražni film, »Allegro con brio« prema scenariju beogradske glumice i scenaristice Olge Savić, tipičnu urbanu priču o otuđenju užurbanog suvremenog života, s novinarkom Irenom u središtu zbivanja – odlučio snimati u Rijeci.
Neki su enterijeri snimani u Zagrebu, u njima je, primjerice, glumio Izet Hajdarhodžić, a dio eksterijera u riječkoj luci, a enterijera u – zgradi »Novog lista«. Bio je to prvi i jedini dugometražni film sniman u »Novom listu«, ponajviše u redakcijskim, a ponešto i u grafičarskim prostorima i u prostorijama rotacije.
Ivan Hetrich je svoj prvi dugometražni film, »Allegro con brio« prema scenariju beogradske glumice i scenaristice Olge Savić, tipičnu urbanu priču o otuđenju užurbanog suvremenog života, s novinarkom Irenom u središtu zbivanja – odlučio snimati u Rijeci
Za sve »novolistovce« snimanje filma bio je izvanredan događaj.
Budući da smo se otprije poznavali Hetrichu sam premoštavao neke sitnice u odnosima s redakcijom, rado, volonterski.
Scenarij je nudio naoko običnu, a dobru priču. Irena, vodeća novinarka gradskog dnevnog lista, upućena je u sve najvažnije što se događa u njenom gradu, jer je od jutra do mraka na iznimno zanimljivim mjestima i događajima, od izvještavanja do intervjuiranja. Kada umorna od posla napokon stiže do svoga stana, kao ozebli sunca čekaju je inspektori i istražitelji jer se ubio njen prvi susjed (Izet Hajdarhodžić). Od izvanredno obavještene novinarke, međutim, doznaju da – ne zna ništa o nesretniku.
Intervju u rotaciji
Moram priznati da mi se neki detalji na snimanju nisu dopadali, nisu djelovali stvarno, životno. Osjetio sam to i u kadrovima u kojima sam i ja statirao, glumeći bez govorenja. Scenarij je odredio da velika svjetska filmska glumica Annamaria (Ana Karić) u Rijeci odsjedne na brodu, u stvarnosti to bijaše brod-noćni bar »Barba Rude«.
Moja je uloga bila da je kao mladi novinar, tada mi je bilo dvadeset šest i po’ godina, dovedem u redakciju do vodeće novinarke Irene (Neve Rošić koja će je intervjuirati.
To i u stvarnosti može biti tako. Ali, teško je vjerovati da bi je, i to s mikrofonom i kazetarom u rukama, novinarka intervjuirala baš u grozno bučnoj rotaciji, gdje su se i meštar Pero Domijan i njegovi radnici sporazumijevali – »na mote«…
Na prvu klapu Hetrichu sam izgledao nekako preozbiljno pa mi je savjetovao da, kao, nešto tražim po džepovima odijela
Svira neka fina lagana muzika, a ja pored porte vodim lijepu i šarmantnu Annamariju ravno u rotaciju, gdje je Irena odmah intervjuira, a naša stara, dobra »Plamagica« tutnji tutta forza.
Na prvu klapu Hetrichu sam izgledao nekako preozbiljno pa mi je savjetovao da, kao, nešto tražim po džepovima odijela, u kojem sam dvije i po godine prije toga u zagrebačkom Hotelu »Palace« intervjuirao slavnog nogometaša Eusebija.
Druželjubivi prorok Miha Baloh
Glumačka je baza bila u prostorijama gradske rubrike. Divili smo se strpljenju iskusnika Emila Kutijara, koji ni riječ ne bi protuslovio nakon tko zna koji put ponovljene scene. Nikola Car je već tada u sebi vidio i budućeg režisera.
Filmski najslavniji, slovenski glumac Miha Baloh, zvijezda jugoslavenskog filma i ljubavnik Bebe Lončar u nježnom filmu »Dvoje«, bio je najdruželjubiviji. Nikada neću zaboraviti jednu dragu večer, koju smo u ondašnjem starinskoj oštariji (odavna je to »Coccolo«), uz dobar sir i bijelo vino na šanku – dozorili. Miha Baloh prvi mi je ispričao vic u kojem se za djevojku koja prerano upozna čari punog seksa kaže: »Tko bi rekao, tako mlada, a već – Slovenka!«.
Ne zaboravljam, međutim, misao, koju je često ponavljao te noći: »Sve će otići dovraga jer smo prestali cijeniti svoje učitelje! Zemlja u kojoj ne cijene učitelje, učitelje bilo koje vrste, nema budućnosti«. Bio je u pravu, nažalost i sada je.
Neobjavljeni intervju s Nevom Rošić
Jednom mom ondašnjem uredniku tih sam dana nudio intervjue s Mihom Balohom, Emilom Kutijarom i Anom Karić, a on mi je naručio intervju s Nevom Rošić. Razgovarali smo u foajeu Hotela »Ambasador« u Opatiji, gdje je glumačka čeljad bila smještena.
Razgovor je u početku, kao što to biva u dotadašnjih neznanaca, bio s dosta ustezanja, ali iz minute u minutu sve otvoreniji, iskren do intimne ispovijedi o sugovoričinoj mladenačkoj ljubavi – inter nos, o vrućoj želji da u teatru zaigra ulogu muškarca, o…
Taj davni divni razgovor, nažalost, nikada nije objavljen. Isti mi je urednik sutradan: »Ma, nemoj ništa pisati. Što će nam uopće intervju s Nevom Rošić?
Znam je ja još sa Sušaka!«. Zanijemio sam i više nikada u životu nisam nisam imao hrabrosti porazgovarati s velikom umjetnicom, redateljicom i istinskom glumačkom učiteljicom. Pljeskao sam joj kao Mafaldi na premijeri i još nekoliko predstava Fabriova kultnog »Vježbanja života« i, prije nepunih šest godina, kao Irini Nikolajevnoj Arkadinoj udanoj Trepljov u Čehovljevu »Galebu«. Možda griješim. Ako me je onda, ne znajući činjenice, smatrala drskim ignorantom, možda je s vremenom zaboravila taj neobjavljeni intervju.
U dobrim spominjanjima
Ivan Hetrich, Izet Hajdarhodžić, Vlado Puhalo i Emil Kutijaro odavna su u dobrim spominjanjima. Veliki Het i ja povremeno smo se čuli i nakon završenog snimanja, poslije kojeg mi je poslao pismo zahvalnosti i na filmu u koloru moj lik, uz poruku da je od tog snimka neusporedivo bolja moja karikatura njegova profila.
S ljubavlju čuvam to pismo i kvadratić filma s kojega nikada nisam razvio fotografiju. O velikanu našeg teatra Izetu Hajdarhodžiću, nenadmašnom prvaku Dubrovačkih ljetnih igara, velikom učitelju i čovjeku početkom devedesetih prošloga stoljeća odlučivali su oni koji su se umjesto Shakespeareom i Držićem bavili prebrojavanjem krvnih zrnaca; ugasio se s tugom, gosparski dostojanstveno.
Nedokučivi šarm Ane Karić
Veliku dramsku umjetnicu Anu Karić supruga i ja uživo smo posljednji put gledali u riječkoj Filodrammatici, u »Ljubavnim pismima« A.R. Gurneya, s njenim najdražim kazališnim partnerom Borisom Buzančićem. Golema je paleta Buzančićevih velikih glumačkih ostvarenja, ali te večeri oči nisam skidao s Ane Karić, glumice nedokučivog šarma i ljepote, upijajući njen čuvstveni, šuškajući baršunasti glas. Poželio sam da to uživljeno čitanje pisama nikada ne prestane.
»Allegro con brio«, koji su neki moji redakcijski pajdaši i prijatelji s Korza zvali i »Allegro con Cvijo«, samo jednom sam vidio na malom ekranu. Ne, nisam javljao ni roditeljima ni prijateljima da me vide i u filmu. Jednostavno, nisam od toga stvarao mirakul.
Dječak u meni još je volio Audiea Leona Murphyja, najpristojnijeg kauboja u povijesti westerna, ali i ratnog heroja i najodlikovanijeg američkog vojnika drugog svjetskog rata, i Humphreyja Bogarta, zbog kojega i sada volim svevremensku »Casablancu«.
Sjećao se i sebe u ulozi Ivice u »Ivici i Marici« u crikveničkoj Sokolani – ali gluma nije mogla stati na put mom novinarstvu.Ipak, rado bih još jednom vidio »Allegro con brio«. Postoji li još uopće neka kopija?
