Judita je zaposlena i u kazalištu i na televiziji, posve je netipična glumica koja ne glumi u sapunicama i nema završenu Akademiju
– Ha ha, baš me zanima tko će me glumiti u filmu.
Zvuči kao scenarij za amerikaniziranu i moderniziranu priču o Pepeljugi, o uspjehu koji dolazi s dna, a ne iz posvećenih visina obiteljskog, institucionalnog ili bilo kakvog drugog protežiranja. I doista, glumački život Judite Franković, mlade zagrebačke glumice, nastavi li se odvijati u tonu u kojem je krenuo uskoro bi mogao poslužiti i kao predložak za neki takav film. Koji bi mogao, na primjer, snimiti Dalibor Matanić, autor »Ćaće«, nedavno premijerno prikazanog u Zagrebu, a prije toga dosta uspješno na Puli, u kojem glavnu ulogu igra upravo Judita.
No nije to sve, rekla bi ona reklama, Judita je zaposlena i u kazalištu i na televiziji, pa s ovom netipičnom glumicom – koja ne glumi u sapunicama i nema završenu Akademiju – razgovaramo o svemu tome. No počinjemo s »Ćaćom«.
Kako vam je prošla zagrebačka premijera »Ćaće«? Jesu li vam se znojili dlanovi, ili je Pulski filmski festival probio led?
– Zagrebačka premijera prošla je odlično, tim više što su nam u isto vrijeme konkurencija bili koncert i utakmica, a mi smo imali dvije skoro pune dvorane. Sve je počelo kao mali film o kojem se nije puno pričalo, a eto, čini se da će imati dobar i bogat život, koji je započeo s nekoliko nagrada na festivalu u Puli – Matanić, Mihalić, Černjul, najbolji film po izboru stranih kritičara.
U Puli sam imala vatreno krštenje koje je više sličilo na porođajne muke majke s trudovima u pravilnim razmacima. I naravno, bilo popraćeno znojenjem dlanova, bez toga ne ide. Zato sam zaključila da je pametnije propustiti gledanje zagrebačke premijere, čisto zato da nakon filma mogu normalno razgovarati s ljudima, a ne kao neki znojni luđak u deliriju.
IMAMO DOBAR FILM
– Rijetka biljka, kako to tužno, a opet istinito zvuči. Ništa, borit ćemo se svim snagama da uvjerimo ljude da dođu u kino. Mislim, imamo Ivu Gregurevića, ljudi! I Igora Kovača! Dakle, sve dobri komadi i odlični glumci. Nije dosta, OK, Iva Mihalić, ajde uguglajte i sve će vam bit jasno. Da vidim, kojoj curi se ne sviđa Matanić! A kad vidite fotografiju o filmu dobit ćete i lagani dojam kakvog komada snimatelja smo imali. Dobro ljudi, stvarno imamo dobar film! OK i ja sam glumila u ovom filmu, ali ako s tim imate problem, nema frke, ja sam samo u par kadrova.
Uloga u »Ćaći« vam je druga suradnja s Daliborom Matanićem. Je li vas razmazio, obzirom da je poznat kao redatelj koji nije grub sa svojim glumcima?
– Istina, prvi put smo surađivali na »Majci asfalta« i iako se o tome nije puno pričalo htjela bih ovdje iskoristiti priliku i reći kako mi je bio izniman gušt odigrati tu ulogu. Dadin način rada je takav da s njim želite raditi ponovo i ponovo. Naravno da to nije uvijek moguće, jer dobra stvar kod Dade je ta da prati rad mladih glumaca i uvijek traži nova lica, daje im priliku. Dakle ne mogu biti previše sebična, jer mi je dao već dvije prilike, ali on zna da je on jedan od onih ljudi s kojim bih uvijek radila, čak i bez pročitanog scenarija.
Kakvi ste inače s autoritetima? Odbrusite li redatelju kad vas tlači?
– Još nisam radila s tlačiteljima, ili možda imam veliki prag tolerancije, ne mogu sad točno odrediti. Ali naučili su me da u procesu treba znati propuštati stvari kroz sebe, jer ako sve shvatiš osobno, uf, neizdrživo je. Naravno da ima teških dana, evo baš neki dan na probi igram scenu i plačem, ne mogu čuti uputu i totalno sam u komi, ali na kraju dobijemo neke fine nijanse i scena dobije novu snagu. U procesu su »greške« često jako korisne, jer se dogode neočekivane stvari.
NEMAM VREMENA ZA SAPUNICE
Snimanje »Ćaće« trajalo je deset dana. Kako ste išta uspjeli napraviti za tako malo vremena? Kako je izgledao radni dan?
– Radili smo, vjerovali i bili ludi. U procesu stvaranja, cijela ekipa je bila u datom momentu, u sadašnjosti, nismo se bavili time što će ljudi reći, jer onda bismo, čini mi se, teško išta stvorili, slijedili smo intuiciju i imali 24-satno radno vrijeme. Bilo je super, kako bi Dado rekao, maturalac, a ja bih dodala, luda čajanka na kojoj su se našli Lynch, Polanski, Kubric i još pokoji osebenjak.
Ali »Ćaća« nije jedino na čemu ste ove godine radili, puno je tu projekata, ali ne i sapunica, u što mnogi vaši kolege rado zaranjaju. Kako to?
– Točno, nakon »Ćaće« snimila sam kratki film »Zima« s Denisom Lepurom i Markom Stanićem, koji je na festivalu u Puli dobio nagradu za najbolji kratki film, pa film »Na kvadrat«, koji je dio omnibusa »Zagrebačke priče«, a režirao ga je Radislav Jovanov Gonzo i gdje mi je partnerica bila Ivana Roščić, zatim dvije epizode »Loze«, gdje sam radila s Dariom Plejićem i Goranom Rukavinom i onda je kao trešnja na tortu došao debitantski film Vlatke Vorkapić »Sonja i bik«, gdje mi je partner Goran Bogdan.
Eto, nisam imala vremena za sapunice.
NOVI PROJEKTI
Osim filma, vaša je velika ljubav i kazalište, uostalom vaši počeci vezani su za Teatar Exit, a i nagrađivani ste za kazališne uloge. Ostaje li vremena za kazalište uz projekte na filmu i televiziji?
Nećete zaobići ono pitanje o najdražem djetetu: kazalište, film, televizija – kojim redoslijedom?
Kad biste mogli okupiti ekipu za neki projekt po vašem izboru, koji bi to bio projekt i koja ekipa? Posegnite i u daleku prošlost ako treba.
A sad malo realnije: gdje ćemo vas sljedeće gledati?
– Filmovi uglavnom stižu na ljeto, predstava je tek u povojima. Upravo počinjem sa snimanjem filma u režiji Gorana Rukavine gdje mi je partner Leon Lučev. A Vlatka i ja također imamo u pripremi nekoliko kazališnih projekata koje treba početi raditi. A ima i nekoliko stvari o kojima još ne bih govorila. Neizmjerno sam zahvalna na svemu.
