Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2018.
Filmski duo

Ivona i Anita Juka bez dlake na jeziku: Možete dobiti i Oscara, a da su vam u Hrvatskoj zatvorena vrata

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 1. kolovoz 2016. u 10:01 2016-08-01T10:01:11+02:00

U Hrvatskoj se ne podržavaju najbolji, već najpodobniji. Mi nikada nismo bili podobne, već jednostavno najbolje u svom poslu, kaže Anita Juka
Trenutno sam najveća opasnost, jer sam protivnik, a uspješna. Mene ne mogu ušutkati komentarima da govorim iz nezadovoljstva što ne ostvarujem uspjeh, kaže Ivona Juka

Prikazan je na više od dvadeset festivala diljem svijeta, nominiran je od strane Europske filmske akademije za najbolji europski film 2015. godine, natjecao se za Oscara za najbolji strani film, ovjenčan je laudama u američkim časopisima »The Hollywood Reporter« i »Variety« – a sad je film »Ti mene nosiš« otkupio i div Netflix, omogućivši mu publiku od 75 milijuna ljudi. Ivona Juka nije do ovog uspjeha došla prečacima: u struci je prepoznaju kao predanu, strastvenu, ali i senzibilnu redateljicu s jasnom vizijom i talentom za izvlačenje najboljega od glumaca s kojima radi. Glumačka ostvarenja Helene Buljan, Lane Barić i Nataše Janjić idu u prilog ovoj tezi. Na ovom je filmu radila sedam godina, u svakom trenutku bespogovorno podržavana od producentske kuće 4film koju vodi njezina sestra Anita Juka. »Ti mene nosiš« donio je velike promjene hrvatskom filmu. Među ostalima, otvorio je vrata za velike ženske uloge koje nadilaze identitete majka/kurva/svetica. O izazovima rada na ovom zahtjevnom projektu u sredini koja mu je često bila nesklona, sestre Juka govore onako kako smo ih navikli čuti – otvoreno i bez dlake na jeziku.

Nema magične formule

Kako ste uspjeli zainteresirati veliki Netflix za »Ti mene nosiš«?

ANITA: To je rezultat plodne suradnje naše produkcijske kuće i naših prodajnih agenata, koji su inicirali pregovore, ali i rezultat truda koji smo u ovaj projekt ulagali proteklih pet godina, rezultat velike produkcijske vrijednosti filma, sjajne režije i strateški planirane promocije na domaćem terenu i u inozemstvu. Ivona i ja smo, kad god je to bilo moguće, osobno predstavljale film publici, novinarima, stranim filmašima, razgovarale sa svima zainteresiranima nakon projekcija, podijelile smo niz promotivnih materijala i odradile bezbroj sastanaka sa sudionicima filmske industrije.

Nakon uspjeha filma »Ti mene nosiš«, izronila je sintagma »brend Juka«. Kako funkcionira taj brend, kad je stvoren i ima li on i negativnih strana? Posao i obitelj nisu uvijek sretan spoj – koja je tajna vašeg uspjeha?

ANITA: Filmska industrija iznjedrila je brojnu poznatu braću, počevši od braće Lumiere, Darden, Cohen i brojnih drugih, a ja se ponekad šalim kako je vrijeme i da poznate sestre krenu vladati svjetskom filmskom industrijom. Međutim, tu ne postoji neka magična formula. Obje smo predane poslu, profesionalne i motivirane, a to nastojimo prenijeti i na ostatak suradnika.
Moćan odnos

Konflikti kojima se film bavi u većoj su ili manjoj mjeri univerzalni za sve odnose, ne samo one između kćeri i očeva. No, zašto se u domaćoj kulturi zapravo tako malo govori o odnosu kćeri i očeva?

Na čelu HAVC-a treba biti menadžer/ica u kulturi

Statistike potvrđuju da se žene u puno manjoj mjeri nego muškarci prijavljuju na rukovodeće pozicije. S obzirom na vaše iskustvo i poznavanje neuralgičnih točaka struke, bili biste dobra kandidatkinja za neku od čelnih pozicija u struci. Jeste li zainteresirani? I hipotetski, što biste poduzeli da ste ravnateljica HAVC-a?
IVONA: Nedavno su me kolege iz društva filmskih djelatnika nagovarali da budem kandidat za ravnateljicu društva, jer znaju da bih strastveno radila za zajedničko dobro, da sam operativac, koji zna raditi na konkretnim problemima, ali sam odbila jer nemam namjeru zamrznuti svoju stvaralačku karijeru. Iz istog bih razloga odbila i poziciju ravnateljice HAVC-a. Neću lagati ljude, niti voditi društvo »na pola« uz svoj stalni posao, a onda slijegati ramenima da nije do mene. Prihvatila bih sudjelovanje u raznim savjetodavnim tijelima i u izradama nacrta zakona koji su nam potrebni, jer tu mogu dati korisne prijedloge, sudjelovati u nekim provedbama, ali i to bih prihvatila jedino pod uvjetom da znam da se zbilja radi na tome i s onima kojima je stalo do kinematografije. Takvih ima, dovoljno da mijenjamo stvari. Osobno mislim da na čelu HAVC-a treba biti menadžer/ica u kulturi, netko tko poznaje kulturu, ali zna i zaposliti prave ljude u onim aspektima u kojima ta osoba nema dovoljno znanja ili talenta.
Potrebno je što prije napraviti smjenu, da se ne pokvare novi koji dolaze, a i unište oni koji su sada u naponu snage. Imamo novu generaciju, a i već dokazano talentirane i sposobne. Imamo ambiciozne ljude u svim filmskim zvanjima. I sve ovo nabrojano može otići u krivom smjeru, kako nažalost već ide, jer postojeći nove generacije uče krivo. Plaši me kad vidim dojučerašnje studente koji tek izlaze s Akademije i guraju se na pozicije u raznim tijelima društva filmskih zajednica, odbora ili HAVC-a, a da nisu profesionalno snimili ni kadra. Stvaraju svoje klonove koji će možda biti i gori od njih.

IVONA: U životu većine mojih prijateljica, kao i mojem, očevi su odigrali značajnu ulogu u našem razvoju, obrazovanju i zaslužni su, manje ili više za ovo što mi jesmo. Tako je čak i u represivnim društvima. Vjerojatno nikad ne bismo čuli za Malalu Yousafzai da njezin otac nije Ziauddin Yousafzai, koji se hrabro suprostavio talibanskim restrikcijama obrazovanja djevojčica i danas je, upravo zahvaljujući njegovoj odluci da svoju kći obrazuje, njegova kći dobitnica Nobelove nagrade, snažan glas obespravljenih djevojčica i žena. Njezina umalo tragična sudbina okrenula je cijeli svijet prema važnosti obrazovanja djevojčica. Iza te pametne, osobite mlade žene, stoji pametan i osobit čovjek – njezin otac. U tom represivnom društvu, njezina majka nije mogla utjecati na sudbinu svoje kćeri. Moćan je odnos oca i kći, čak i kad nije primjer ovakvog pakta u ljubavi i stvaranju, već obrnut. Čini mi se da u oba smjera dovodi do zanimljivih rezultata, bilo nadogradnje, bilo revolucije. Zbog toga sam se osobno odlučila pozabaviti tom temom.
Rekli ste da ste se svojim iskustvom filmu najviše približili u liku djevojčice Dore, koju ste na audiciji odabrali unatoč protivljenju ostatka ekipe.

Postoji zanimljiva priča o tome kako ste je susreli na autobusnoj stanici...?

IVONA: Ovo će ući u legende! Ne, nije bila nikakva autobusna stanica, Helena Beljan je došla na audiciju i bila je jedino dijete koje je došlo bez pratnje. To sam saznala tek poslije audicije, kad sam primijetila kako stoji sama u dvorištu i čeka da netko dođe po nju. Dakle, roditelji su znali gdje je i dopustili joj da ode na audiciju, ali nisu došli agitirati ili boriti se za nju. Svidjelo mi se to, podsjetilo me na većinu situacija u mojem djetinjstvu. Moji roditelji su smatrali da moram naučiti sama ostvariti ono što želim. Iz tadašnje perspektive, ponekad su mi se činili sebični naspram drugih roditelja mojih vršnjaka koji su znatno više pomagali svojoj djeci, a danas sam im zahvalna. Definitivno mi ne mogu spočitavati da su za išta zaslužni. Hahaha, šalim se, naravno, zaslužni su baš kao i Helenini roditelji koji su je učili da sama ostvari što želi. I evo, ostvarila je.

Usmena predaja

Do prije kojih desetak godina, postotak glavnih ženskih likova u dugometražnim igranim filmovima iznosio je tri posto. Je li obaveza režisera imati na umu pitanje rodne ravnopravnosti? Idu li u tom pogledu stvari u domaćem filmu ipak nabolje?

IVONA: Obaveza redatelja jest stvoriti uvjerljiv lik, karakter. Publika danas ne želi gledati plošne karaktere, čak ni u sadržajima niske kvalitete poput sapunica. Čini mi se da su svi autori domaćeg filma ovoga svjesni, a rezultati su, naravno, proporcionalni talentima autora.

U promociji filma golemu je ulogu odigrala usmena predaja, reakcije ljudi koji su pogledali film i o njemu pozitivno pisali na Facebooku. Je li ovo doba društvenih mreža olakotna okolnost za promociju filma? Ima li tu i negativnih strana?

ANITA: Mislim da je najuspješniji oblik promocije upravo usmena predaja. S jedne strane, može se uložiti veliki iznos u sponzorirane članke, jumbo plakate, oglašavanje, tiskanje promotivnih materijala i slično, kako bi se povećala vidljivost. Međutim, otpočetka cilj nije bio samo ta »vidljivost«, nego i ponukati ljude da naš film i pogledaju. Zapitajte se i sami – kada neki film dođe u naša kina, idete li ga gledati jer ste negdje vidjeli plakat ili jer ste od nekoga čuli da se radi o filmu vrijednom gledanja? Oko našeg filma stvorio se svojevrstan buzz, a novo komunikacijsko doba osiguralo je to da kada pojedinac odluči podijeliti nešto sa svojim prijateljima, on to učini s njih 250 odjednom. Slična situacija se trenutačno događa i s Netflixom. »Ti mene nosiš« dostupan je na »samo jednoj« platformi, koja je zahvaljujući novom tehnološkom dobu dostupna 75 milijuna ljudi.
Negativnih strana uvijek ima, no nismo primijetile negativne situacije na društvenim mrežama. Manjem broju ljudi se film nije svidio, i koji su svoje mišljenje na isti način izrazili putem svojih profila. Međutim, ne gledam na to kao na nešto negativno. Dok god se ne radi o vrijeđanju i omalovažavanju bez argumenata, svaka kritika je dobrodošla.

Pravna država

Nakon uspjeha filma »Ti mene nosiš«, osjećate li frustraciju pripadanja kulturi čiji jezik govori samo četiri milijuna ljudi?

IVONA: Osjećam frustraciju što pravna država još uvijek ne funkcionira, što je u mentalitetu ovog naroda jal, koji je tako destruktivan, a ne zato što smo brojčano mali. Istina, lakše je velikim narodima, moćniji su, ali i u Danskoj živi gotovo isti broj ljudi, a filmska su velesila. I ne samo filmska, već i u drugim granama umjetnosti i ekonomije. Dok ne uredimo pravnu državu i ne postanemo svjesni da je uspjeh svakog pojedinca naš uspjeh i dok se ne podržavamo, pomažemo jedan drugome da kreiramo, ništa se u ovoj zemlji neće promjeniti. Razmislite malo o osobnom iskustvu. Ako želite biti protiv nekoga, lako ćete naći grupu koja će od jutra do sutra tračati metu, naći ćete grupu vjernih poklonika bez problema. A ako želite stvarati, nešto pokrenuti, pogotovo nešto što zahtjeva veći trud i angažman, teško ćete skupiti i šačicu ljudi. Uvjerena sam da ovakvu frustraciju nema samo umjetnik, već i obrtnik, vinogradar, maslinar ili proizvođač sireva. Odbijam se grupirati s ikim da bih bila protiv nekoga, želim se grupirati isključivo u svrhu stvaranja.

Pokrenuli smo vlastiti posao s 22 godine, to je bilo dosta hrabro

Anita, kako je započelo ovo poglavlje u vašoj karijeri? Diplomirali ste pravo...
ANITA: Diplomirala sam pravo i već na trećoj godini prava počela sam raditi na filmovima kao asistentica poslovnoj tajnici, pa kasnije kao asistentica producentima. Surađivala sam s raznim produkcijskim kućama i nakon četiri godine iskustva kao »freelancer« u produkciji odlučila sam otvoriti produkcijsku kuću. Pozvala sam prijateljicu koja me je nagovorila da prihvatim prvi posao na povijesnom filmu »Konjanik« redatelja Branka Ivande da mi se pridruži i tako je sve počelo… Bili smo jako mladi, kada danas razmišljam da smo pokrenuli vlastiti posao s 22 godine, trebalo je dosta hrabrosti za tako nešto.

Moj put je teži zbog ovakvog izbora, ali drukčiji ne želim. Nagrada su mi iznimni ljudi s kojima stvaram i ne bih ih mijenjala za ne znam kakvu brojčanost onih drugih.

U hiperinflaciji domaćih producentskih kuća, malo tko zaista radi taj posao ozbiljno, profesionalno i sa strašću. Je li upravo to jedan od najvećih problema domaće kinematografije? Može li i treba li baš svatko biti producent?

ANITA: Treba biti uporan, nikada ne odustati i doista voljeti to što radite. Kad se pojave problemi, prvo će odustati oni koji to ne vole. Nažalost, u domaćim krugovima se uspješnima smatraju producenti koji su bliski s Hrvatskim audiovizualnim centrom, koji ispune prijavnice, dobiju milijune i te milijune raspoređuju kao (loše) računovođe. Žalosno je kad čujemo kako te producentice i producenti privatno putuju s ravnateljem fonda i kako se dogovaraju poslovi na ručkovima. U tom smislu, postoji deficit domaćih produkcijskih kuća koje će raditi predano, sa strašću, a time i promijeniti lice hrvatske kinematografije.

Festivalska lutrija

Nakon premijere izrazili ste skepsu prema mogućnosti da će film dobro proći na velikim svjetskim festivalima. Zašto?

IVONA: Nitko više nema romantičnu predodžbu o filmskim festivalima – filmovi na festivale ne ulaze po kvaliteti, već po interesima određenih skupina koje ih guraju u selekciju. To su ili veliki agenti za prodaju filmova tzv. world sales ili značajni distributeri, kojima sudjelovanje na nekom festivalu, kao i nagrada pomaže promociji ili prodaji filma, a često i filmski fondovi koji moraju opravdati svoje odluke financiraja filmova. Izuzetak su samo velika svjetska imena autora, oni su svojim radom već priskrbili takav status da imaju direktan ulaz, bez selekcije. Dakle, kad popune mjesta veliki autori, zatim world salesi i distributeri sa svojim filmovima, zatim filmski fondovi, ostatak u selekciji je lutrija, ako više uopće i ima mjesta. Mi nismo imali ni jedno od nabrojanog u trenutku kad je izašao film, a pogotovo na HAVC nismo mogli računati. Stoga je naše veselje što je film primljen na toliko značajnih festivala utoliko veće. Čak smo imali premijeru na A festivalu u Karlovym Varyma. Naravno, i za svoj film tvrdim da je lutrija što je imao premijeru na A festivalu, ne tvrdim da neki film npr. iz Moldavije, koji je imao sličnu situaciju kao mi, nije možda bio bolji, ali nije bio te sreće kao naš. No ipak je veće zadovoljstvo kad se film sam izbori da uđe u festival, pa i po sistemu lutrije, nego kad to netko učini za njega.

HAVC je osnovao odjel koji se bavi isključivo promocijom na filmskim festivalima. Zašto se na njega niste mogli osloniti?

IVONA: Krinka tog odjela je promocija hrvatskog filma, a stvarni zadatak je da kupi ugled na festivalima i opravda zašto pojedinim produkcijma daje novac. Neke filmove, kao naš, promovirali su tako što su poslali mail i dvd određenom festivalu, da postoji pisani trag da su eto, nešto učinili, a za neke druge filmove su osobno dogovarali ulazak u festivale još dok su ti filmovi bili u montaži. Ne znam zašto se javnost omalovažava i obmanjuje tim »uspjesima na festivalima«, kad je svima jasno da je to biznis kao i svaki drugi, koji može i ne mora ići pod ruku s kvalitetom filma.
Drago mi je što je moj film bio na dvadesetak festivala, pa vam ovo mogu mirno ispričati bez da me netko optuži kako sam ljubomorna na takozvane »uspjehe hrvatskog filma na festivalima« – ne, festivali nisu mjerilo kvalitete. Još uvijek je mjerilo poneki kritičar koji razumije film, umjetnost, publika, a pri tom ne mislim na masovnost, ali iznad svega, neumoljivo mjerilo kvalitete jest test vremena. Film ili padne u zaborav već za par godina ili nadživi sve okolnosti zauvijek.

Vodi li put do uspjeha u našoj provincijalnoj sredini preko uspjeha u inozemstvu? Očekujete li da će vam se tek sad, nakon svjetskog uspjeha filma »Ti mene nosiš« početi šire otvarati vrata u Hrvatskoj?

ANITA: Možete dobiti i Oscara, pa da vam se i dalje ne otvore vrata u Hrvatskoj (smijeh). Nakon što je ovaj film dobio sve moguće nagrade u Europi, svijetu, nagradu Vladimir Nazor kao najveće nacionalno priznanje u kulturi, a još k tome je i prodan Netflixu kao jedini film iz regije – svi naši filmovi su na novom natječaju za financiranje Hrvatskog audiovizualnog centra jednostavno odbijeni. U Hrvatskoj se ne podržavaju najbolji, već najpodobniji. Mi nikada nismo bili podobne, već jednostavno najbolje u svom poslu. No, ovakvo okruženje mi je veliki poticaj da se trudim još više, da tražim alternativne izvore financiranja van Hrvatske te da stalno putujem i budem u kontaktu s kolegama. Vjerojatno bismo se uspavale kada bismo bile miljenice HAVC-a, kao što se to nekima od kolega dogodilo, koji ispune prijavnicu za HAVC, pa im HAVC isplati milijune i tu završava njihova produkcijska strategija.

Moj rad govori za mene

Što je s ponudom Canal+ da snimite film, ili na francuskom ili na engleskom jeziku, s međunarodnim odabirom glumaca?

IVONA: Nisam još donijela odluku. Svakako želim proširiti svoje suradnje, stvarati u entuzijastičnom okruženju i ne sramim se svojih ideala. Sramim se cinizma koji sam razvila u ovoj sredini, ali ne sramim se idealizma. Istovremeno, silno volim moju zemlju. Materinji jezik je moje oruđe, volim talente naših glumaca i drugih filmskih radnika od kojih su mi neki postali prijatelji, i bez obzira na sve probleme koje ova zemlja ima, ona je moja, teško mi je dići ruke od nje, i ovakvu problematičnu – volim je.

Napisali ste scenarij za novi film. O čemu se, u okvirnim crtama, radi?

IVONA: Priča korespondira s našim društvom danas i sve više mi je jasno da je baš ovaj scenarij važan da ga snimim. Govori o ljudskom dostojanstvu i gubitku ideala.

Ipak, HAVC ga je odbio sufinancirati.

IVONA: Jasno je da je moj projekt odbijen za sufinanciranje jer govorim iskreno i glasno ono što je istina. Trenutno sam im najveća opasnost, jer sam im protivnik, a uspješna. Mene ne mogu ušutkati komentarima da govorim iz nezadovoljstva što ne ostvarujem uspjeh, kako ušutkavaju neke moje kolege koji govore isto, ali stigmatiziraju ih etiketama: »netalentiran«, »nesposoban«, »neostvaren«, pa ih ti ljudi tobože razotkrivaju iz vlastitih frustracija, što, naravno, nije istina. To su etikete koje meni ne mogu nalijepiti, jer moj rad govori za mene. Također, njima je jasno da govorim sve što mediji mogu provjeriti, čak uz minimum istraživačkog novinarstva.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Spremno dočekajte novu turističku sezonu