Hrvatski snimatelj u New Yorku

Igor Martinović o nominaciji za Emmy: Jedna nagrada ne mijenja život

Vedrana Simičević

Fincher mi je bio neka vrsta mentora na »House of Cards« koji bi mi ukazao na pogreške i u isto vrijeme bio golema podrška tijekom dosta napornog snimanja. On posjeduje lasersku preciznost analize te minimalnost izričaja koju ima jako mali broj redatelja, što je bilo divno promatrati iz blizine



Igor Martinović, hrvatski snimatelj rodom iz Požege koji već dvadesetak godina živi i radi u New Yorku, odnedavno se može pohvaliti prvom nominacijom za prestižnu televizijsku nagradu Emmy, što je zaslužio kao direktor fotografije na jednoj od trenutačno najpopularnijih dramskih serija u svijetu, »House of Cards« (Kuća od karata).


Netflixova serija o beskrupuloznom probijanju kroz svijet politike – adaptacija britanske tv drame, koju je u redateljskom smislu u početku oblikovao te ujedno i producirao veliki David Fincher, a u kojoj glume Kevin Spacey i Robin Wright, osvojila je čak 13 ovogodišnjih nominacija za Emmy, a Martinović se ekipi kao jedini direktor fotografije priključio u drugoj sezoni. U SAD-u sve poznatiji hrvatski snimatelj već je ranije imao prilike raditi na velikim projektima kao što je Oscarom nagrađeni dokumentarac »Man on Wire«, a u međuvremenu je surađivao i na nagrađivanoj Rušinovićevoj adaptaciji romana »Buick Riviera«.


Ništa preko noći


Koliko vam znači Emmy i koliko sama nominacija ima utjecaja na buduće potencijalne angažmane?




   – Nisam siguran koliko će se stvari promijeniti, jer se stvari nikad ne mijenjaju preko noći. Nikad ti samo jedna nagrada ne promijeni apsolutno život. Sve su to stepenice, ja sam ovdje preko 20 godina i sve se događa polako. U svakom projektu se trudiš napraviti nešto drugačije i zanimljivije i to ti donosi neke potvrde.


   Kako je došlo do suradnje na seriji »House of Cards«?


   – Prilikom intervjua za jedan od poslova upoznao sam producenta koji je dvije godine nakon toga producirao »House of Cards«, pa je pokazao Davidu Fincheru segmente iz filmova koje sam radio. Nakon toga sam razgovarao s Fincherom i iznenađujuće brzo i dobio taj posao.


   Došli ste na drugoj sezoni, a čitala sam da je Fincher inzistirao na samo jednom direktoru fotografije, odnosno samo jednoj »viziji«. Koliko ste slobode imali u kreiranju izgleda serije?


   – U televizijskim serijama ovog tipa postoji velika sloboda jer je snimatelj konstanta, on je jedan od rijetkih ljudi pored glumaca koji su konstanta, jer se redatelji najčešće mijenjaju relativno često. Na »House of Cards« je radilo sedam redatelja. Snimatelj je konstantno prisutan i na neki način štiti izgled serije. Svaki novi redatelj koji dođe se u tom smislu pridržava nekih već zadanih pravila, poput toga da se na primjer ne snima iz ruke i slično. Ti kao snimatelj postaviš ta specifična pravila u početku i provodiš ih do kraja.


Raspodjela energije


Kako je raditi na tako velikim produkcijama. Pretpostavljam da su uvjeti odlični, no da je vrlo naporno?


   – To je izuzetno naporno, sedam mjeseci konstantnog posla. Radi se 13, 14 sati dnevno, šest dana tjedno. Takav angažman zahtijeva strahovitu koncentraciju. Jako je bitna raspodjela energije, da se ne istrošiš odmah na početku.


   Smatrate li i i vi da su dramski tv serijali u SAD-u, od velikih kuća kao sto su Showtime, HBO, a posebice Netflix, trenutačno najkreativniji projekti u smislu audiovizualne produkcije, koji čak na neki način imaju utjecaj koji je nekad imao najkvalitetniji dio nezavisnog američkog filma?


   – Meni se ne čini da su serijali došli do tog stupnja. U dramaturskom i glumačkom pogledu serije su slične igranim filmovima, ali još uvijek u njima dominira riječ nad slikom. TV serije se još moraju osloboditi dominacije pisaca i prihvatiti jezik moderne kinematografije da bi preuzele primat od igranih filmova. Do danas su postojali pokušaji da se to ostvari i mislim da nije daleko dan kad će se to i dogoditi. Uz to se sam, pomalo zastarjeli, model TV produkcije mora prilagoditi novom načinu proizvodnje serijala i ljudi koji su se navikli na određeni način funkcioniranja televizijske produkcije moraju prihvatiti takve promjene. Još uvijek nismo došli do trenutka u kojemu možemo razgovarati o autorskoj televiziji.


   Kako gledate na promjene koje je donio Netflixov koncept?


   – U zadnje dvije-tri godine broj platformi na kojima se serije prikazuju (Netflix, Hulu, Amazon) se udvostručio i samim time i konkurencija između njih je jača, tako da se nadam da će se i kvaliteta povećati. Mislim da je dobro da postoje te platforme u kojima je sve manje kontrole od strane medijskih konglomerata i sve više slobode koje kreativni radnici dobivaju.


Reciklirani spektakli


Čitala sam da je njujorška filmska scena danas puno »življa« od holivudske. Koliko u tome ima istine?



Kako ste se uklopili u način života i mentalitet u New Yorku i koliko je on različit od života u Hrvatskoj?   – New York je moj dom. Tu mi je obitelj. U njemu sam se od prvog trenutka osjećao slobodnim i prihvaćenim. New York je divna dinamična mješavina ljudi iz svih krajeva svijeta s raznim i ponekad dijametralno suprotnim pogledima na svijet koji uspijevaju živjeti skupa u relativnom skladu. Ta energija grada me oduvijek privlačila jer je kadra proizvesti mnoštvo novih izričaja. U Hrvatsku volim doći, osobito preko ljeta, kad često tu provodim odmor i uvijek me ponovo oduševi naša obala.


   – New York je oduvijek bio središte nezavisne filmske produkcije u Americi. Danas je uz New York jak i Austin u Texasu u kome postoji dosta jaka struja nezavisnog filma potpomognuta filmskim festivalom South by SouthWest. Nisam siguran da je njujorška nezavisna scena jaka kao nekad. Problem s nezavisnom filmskom produkcijom uopće je širi problem modernog vremena. Danas smo bombardrani sadržajima preko interneta i ljudi srednjih godina ne idu u kino kao u prošlosti. Ta grupacija je bila glavna publika nezavisnog filma, te je njihovim odustajenjem od odlaska u kina ugrožena i njegova egzistencija. Televizija nudi alternativu jer omogućava paralelno praćenje programa, te u isto vrijeme prisutnost na socijalnim medijima i time dobiva na popularnosti. Ja još uvijek više uživam u odlasku u zamračene kino dvorane u kojima nema multitaskinga i možeš se u cijelosti prepustiti užitku gledanja filma. S druge strane Hollywood je potpuno okrenuo leđa autorskim filmovima i bavi se izuzetno nezanimljvim i potpuno kreativno neintrigantnim recikliranim spektaklima.


   Koliko vam se bilo teško probiti do ove pozicije koju imate sad uz svu tu silnu konkurenciju? Je li dovoljno samo biti izuzetno kvalitetan u tome što radite?


   – Ja sam u SAD-u već 20 godina i uvijek sam pokušavao naći projekte koji me zanimaju. Postojala su vremena kad nisam radio ništa i po godinu dana jer, premda sam financijski bio u nezavidnoj situaciji, nisam htio raditi na projektu u koji ne vjerujem. Neovisno od toga sam svaki projekt snimio s apsolutno svom energijom koju posjedujem. Mislim da je bitno okružiti se ljudima kojima vjeruješ i s kojima ti je ugodno raditi i stvoriti ekipu koja ima zajednički cilj da napravi najbolje što može. Isto tako je bitno poznavati sebe i biti OK s tim tko si i kako radiš. Tek tada će drugi prepoznati vrijednosti koje imaš.


Važne stepenice


Postoji li neki definirajući trenutak koji vam je pomogao da primjerice dobijete angažman na dokumentarcu »Man on Wire«ili je recimo baš to bio projekt koji vam je otvorio više vrata?


   – Na »Man on Wire« sam angažiran jer sam snimio kratki film sa Stellan Skarsgaardom koji je vidio redatelj James Marsh te me, nakon što je provjerio moje reference kod ljudi s kojima sam radio, angažirao. Svaki projekt ti otvara neka vrata jer upoznaješ određenu skupinu ljudi koji će te, ako si uložio svu svoju energiju, preporučiti ljudima koje oni znaju. Tako se krug širi malo po malo. Sve su to neke stepenice koje je potrebno proći da bi se čovjek mogao nositi s problemima koje velike produkcije nose sa sobom.


   Radite li paralelno uz »House of Cards« i na filmskim projektima, dokumentarnim ili igranim i koje područje vam je izazovnije?


   – U zadnjih par mjeseci sam radio na dokumentarcu o Nini Simone, ali me više privlače igrane forme. Veći je užitak stvoriti svijet koji realno ne postoji i pokušati ga dočarati publici tako da ga prihvati kao stvarni. Uvijek me oduševi vidjeti film s publikom koja reagira upravo na onakav način koji je unaprijed »dizajniran«.


   Direktor fotografije se mnogima od nas koji smo laici čini pomalo mističnim zanimanjem. Kako se tijekom godina i uz rad na tako različitim projektima mijenjao vaš kreativni izričaj i postoje li danas neki novi trendovi i tendencije u vizualnom promišljanju filmova?


   – Nadam se da se ne. Mene privlače filmovi kao što su »Hunger«, »Bullhead«, »Ida«… Mislim da su to filmovi (redatelji, snimatelji, montažeri, kompozitori…) koji se ne boje zakoračiti u područje koje još nije istraženo i pokušavaju stvoriti sliku svijeta kako je oni vide ne obazirući se previše na ono što je napravljeno prije njih. Mislim da su to filmovi koji imaju što reći o svijetu o kojem govore, te su estetski sofisticirani a otvoreni su prema nekonvencionalnim oblicima izražavanja. To su po meni filmovi koji kreiraju senzibilitet modernog filmskog izričaja.


Projekt u Hrvatskoj


Kako je došlo do vaše suradnje na nagrađenom spotu za Brucea Springesteena i radite li i dalje povremeno na glazbenim spotovima?


   – To je bila čista igra slučaja. Režiser spota ima istu agenticu kao i ja i ona nas je spojila. Na spotovima ne radim gotovo nikada. To je jedan od rijetkih koje sam snimio.


   Čini mi se da ste sad već radili s velikim brojem cijenjenih američkih redatelja i glumaca. Ima li netko od njih tko vas se posebno dojmio?


   – Najviše me se dojmio David Fincher koji je čovjek s nevjerojatnom količinom energije i znanja, kako tehničkog tako i kreativnog. On mi je bio neka vrsta mentora na »House of Cards« koji bi mi ukazao na pogreške i u isto vrijeme bio ogromna podrška tijekom dosta napornog snimanja. On posjeduje lasersku preciznost analize te minimalnost izričaja koju ima jako mali broj režisera, što je bilo divno promatrati iz blizine.


   Planirate li u budućnosti još koju suradnju s autorima iz Hrvatske i regije?


   – Naravno da bih volio raditi i u Hrvatskoj i u regiji. Nadam se da ću dobiti i priliku…


   Možete li otkriti još neki aktualni ili idući projekt na kojem radite?


   – Trenutno sam započeo pred-produkciju na HBO serijalu »Crime«. Napisao ju je i režirat će nekoliko epizoda Steve Zaillian, scenarist filmova »Schindlerova lista«, »Bande New Yorka«, »Američki gangster«. To je priča koja ima iskren, te kritičan pristup pravosudnom sistemu SAD-a u kojem svatko vidi osobni interes, a sama istina se zna potpuno izgubiti u moru privatnih i društvenih interesa. Čini se da se HBO ovim projektom kao i serijom »True Detective« odlučio suprotstaviti konkurenciji Netflixa autorskim projektima i podići razinu očekivanja kvalitete televizijskih projekata. Pored Stevea Zailliana na seriji su također angažirani europski autorski režiseri Pawel Pawlikovski i James Marsh. Vizualna estetika trebala bi biti na nivou igranog filma, što je između ostalog omogućeno i količinom vremena namijenjenog za pripremu projekta i za samo snimanje. Ta razina pripreme i investicije je do sada bila viđena isključivo na igranom filmu. To mi je bila glavna motivacija da prihvatim ponudu. Ja sam ipak bliži senzibilitetu igranog filma i do nedavno sam radio isključivo igrane filmove, te sam u američku TV produkciju uplovio tek s projektom »House of Cards«.